Osim što je jedna od uspješnijih trkačica u Hrvatskoj te se nerijetko nađe na postoljima, ona je i mama. Silvia Šimunović ne dozvoljava si da joj ta činjenica bude izgovor da se ne bavi sportom i bude disciplinirana i dobra u njemu. Ona je dokaz da se sve može kad se ima volje i da majčinstvo i posvećenost sebi, svojoj strasti, svojem zdravlju i tijelu – ne moraju nužno isključivati jedno drugo.
Silvia dolazi iz sela, kako kaže, karakterističnog imena Svinjarevci nadomak Vukovara. Međutim, prije 13 godina doselila se u Zagreb radi studija na KIF-u, te je ondje i ostala jer se zaljubila u njega i njegove ljude. Zadnjih godina trenira u AK-u Sljeme pod paskom Dragana Jankovića, gdje i sama radi na mjestu trenerice škole trčanja. Osim toga, radi u Atlantic Grupi kao administrator, a ujedno je i kapetanica Atlanticovog trkačkog kluba. Dakle, trčanje je uvelike zastupljeno u njenom životu, za što kaže da ju posebno raduje. Ipak, još je nešto vrlo mnogo zastupljeno u njenom životu, što ju vjerojatno još više raduje, a to je njena uloga majke odnosno njen 12-godišnji sin Adrian Ivo.
Porazgovarali smo s njom o tome kako uskladiti sve obveze i dalje postizati vrhunske rezultate.
3sporta: Izjavila si kako imaš pripreme za mame svako ljeto, od 15. lipnja do 9. rujna. Što to znači?
Silvia: “Pripreme za mame za ljeto“ je termin koji sam sama “sklepala“ zbog svoje situacije. Naime, tako zovem period u godini kad se trčanju mogu posvetiti maksimalno, a to je jedino preko ljeta i eventualno preko zimskih praznika. Zašto? Zato što je Adrian Ivo za vrijeme praznika u Svinjarevcima kod baka koje se brinu o njemu. Imam tu sreću što on jako voli biti na selu, a bake se odlično brinu za njega pa ja nemam majčinsku grižnju savjesti kad sam na treningu.
3sporta: Kako izgledaju te pripreme i koliko taj program traje? Opiši nam svoj režim treninga.
Silvia: Pripreme se sastoje od specifičnih treninga za disciplinu koja nam je fokus. Trener mi je vrlo dobro složio program treniranja i plan utrkivanja koji se sastojao od mojih želja i njegovih preporuka. To dovodi do zaključka da su sportska namjera, motiv i cilj povezani u lančanu reakciju. U vrijeme ljeta, ciljali smo na to da napravimo rezultat na stazi pa je prva utrka bila na 3000 m koja je završila s rezultatom 10:36. Disciplina od 5000 m pokazala se nešto slabijom od očekivanog – 18:33. Kasnije su rezultati bili 5 km – 17:58, 10 km – 37:51, te polumaraton 1:23:25, dok je maraton ispao slabiji od očekivanog – 3:02 sata. Proteklo je ljeto bilo puno tempo treninga, intervala, dionica, ubrzanja i fartleka preko tjedna, a preko vikenda smo radili eksperimente s dužinama, dužine u kombinaciji s bicikliranjem i penjanjima na planine. Na sve to, dodala sam još i plivanje. Najviše od svega volim vježbe snage i jakosti i to radim kroz cijelu godinu.
3sporta: Jesi li onda u to vrijeme ljetnih praznika isključivo posvećena treniranju ili, ipak, ima prostora i za godišnji odmor? Ide li se uopće na godišnji odmor te kako on izgleda? Je li to aktivni godišnji kako to obično u sportaša bude, ili je podređen podmlatku?
Silvia: Konkretni godišnji odmor bez trčanja i sporta je samo dvaput godišnje kad je odmor pred bazu. Moram reći da nemam klasični godišnji odmor, u smislu da ne radim ništa vezano za sport. Ako nekamo putujemo, to je najčešće negdje gdje možemo zadovoljiti i djetetove i moje potrebe. Primjerice, bili smo u Gardalandu prije nekog vremena. Ja bih svoj trening odradila prije, a onda smo Adrian Ivo i ja poslije proveli dan na svim egzibicijama koje takav prostor nudi. Bitno je da svi budi zadovoljni, iako se ne bavimo istim stvarima.
3sporta: Je li i tata/partner negdje u toj kombinaciji, bavi li se i on nekim sportom te kako se usklađujete oko roditeljskih obveza? Kako on reagira na tvoje treninge i utrke?
Silvia: Nemam partnera i mislim da su moji sportski rezultati posljedica te činjenice. 🙂 Međutim, Adrianov tata jako podržava sport te je podrška u svemu tome.
3sporta: Jesi li primorana povesti kad dijete na trening sa sobom, kako bi “ubila dvije muhe jednim udarcem“? Ili ima i sin neke svoje aktivnosti pa za to vrijeme ti odradiš svoju?
Silvia: Često vodim dijete sa sobom na trening, a na utrke i putovanja uvijek. Za to sam imala odličan primjer profesorice tjelesnog iz srednje škole, koja je svoju djecu vodila sa sobom i to mi je uvijek bilo simpatično. Zanimljivo je koliko svojim primjerom netko može utjecati na oblikovanje nečijeg života. Ona na moj je!
3sporta: Dolazi li te obitelj kad podržati na utrke i putuju li s tobom na njih?
Silvia: Mama je često sa mnom na utrkama. Kao nekadašnja trkačica, ona razumije moju potrebu da treniram i natječem se, ali i kao majka zna da strepim gdje će dijete biti dok ja trčim. Zato ide sa mnom kad god joj to obveze dopuštaju. Blagoslovljena sam što mogu računati na nju.
3sporta: Kako izgledaju tvoji treninzi ostatak godine, kad nema praznika? Događa li se da ustaješ rano, prije svitanja i prije ukućana zbog treninga, ili da ideš trčati kasno navečer kad si sve namirila? Uspijevaš li trenirati koliko bi htjela i misliš da bi trebala? Uspijevaš li odraditi zimsku bazu ili je ta tvoja ljetna baza nadomjestak zimske?
Silvia: Moje treniranje preko zime, uvelike se razlikuje od treniranja preko ljeta. Preko zime imam povećanu kilometražu koju trebam raditi i za koju mi treba mnogo više vremena. A kako zbog kilometara ne želim smanjivati vrijeme provedeno s djetetom, onda većinu treninga odrađujem noću dok on spava, ili trčeći na posao i s posla. Tu sam se ugledala na Veroniku Jurišić. Dogodi se da ponekad neke treninge ni ne odradim, jer sam preumorna za dizanje zbog dužine u četiri ujutro. Primjer toga je rujan u kojem ni jednu dužinu nisam napravila pred Zagrebački maraton. Razlog je taj, što je u rujnu počela školska godina i trebalo se vratiti u rutinu učenja i školskih obaveza nakon praznika. Možda će se to činiti kao izgovori, ali ja ih prije smatram izazovima koji su postavljeni pred nama sportašima, i vidljivo je koliko se je netko spreman organizirati i prilagoditi.
3sporta: Ponosno pokazuješ svoje definirane mišiće. Oni ne mogu biti samo rezultat trčanja. Baviš li se još nekim vidom tjelovježbe i zašto smatraš da je to potrebno?
Silvia: Osobno smatram da trčanje nije samo trčanje. Trčanje su vježbice atletske škole, trčanje je tehnika, trčanje su skokovi, a trčanje su i vježbe snage i jakosti te drugo. Sve navedeno primjenjujem u svojim treninzima i treninzima koje radim sa školicom trčanja. Mislim da je vjerovanje u “jednodimenzionalnost“ trčanja vrlo pogrešan pristup.
3sporta: Paziš li i na prehranu, imaš li posebni režim, ili je to neizvedivo uz dijete – što uz obveze, što uz njegov ukus?
Silvia: Što se tiče prehrane, smatram da se hranim zdravo jer sve što jedem uzgojeno je u Svinjarevcima, na prirodan način i bez dodatnih kemijskih tretiranja. Kod mene je problem što jedem puno previše od onoga što bih trebala. Zbog toga sam uvijek ona najdeblja trkačica na utrci :).
3sporta: Što bi savjetovala majkama, pa i roditeljima općenito po pitanju posvećivanja sebi, svojim potrebama, hobijima, ali i zdravlju?
Silvia: Podijelit ću jednu priču koja se dogodila između mog djeteta i mene. Nas dvoje često si znamo ostavljati pisane poruke ako negdje izađemo dok nema onog drugog. Jednom prilikom, zatekao me je papir formata A3, na kojem je Adrian Ivo ostavio poruku sadržaja “Sretna mama, sretan Adrian. A + S”. Time mi je dao do znanja da je svjestan situacije, da svatko od nas treba podržavati ono drugo u onome što ga čini sretnim. On nije sportaš, ali podržava moje bavljenje sportom. Isto tako, već sad zna da želi biti programer u životu, pa tako svaki moj trening ili utrka najčešće završi nekim videom koji on snimi i montira. 🙂 Zbog toga smatram da djetetu trebamo biti primjer, ali mu ne trebamo nametati svoj stav. Smatram da ima u meni dobar sportski primjer, no ukoliko ima interes za nešto drugo, s istim žarom ću mu biti podrška čime god se odluči baviti.
Piše: Martina Maloča
Foto: 3sporta, Adrian Ivo Pavlović i osobna arhiva
