U svijetu trčanja i ostalih outdoor sportova, svoje mjesto imaju, te priznanje zaslužuju oni koji su svoju ljubav prema potonjem, pretvorili u nešto više od hobija – u svakodnevni posao. Bolje reći poziv, jer su mu podredili sve ostalo u životu, a opet to rade s velikom strašću i posvećenošću jer su izabrali raditi što vole. Jedan od takvih naš je današnji sugovornik. Ukoliko ste se “dočepali“ jedne od prekrasnih, originalnih finišerskih medalja na uvijek pomno konceptualno osmišljenim utrkama AK Sljemena, bit će vam drago što napokon možete povezati tu “čaroliju“ s njenim tvorcem – Sinišom Marekovićem.
Za sebe kaže da je ispodprosječan trkač, dizajner i tip koji “raspižđuje“ političare satiričnim slikama koje kreira na dnevnoj bazi. Sa svoje dvoje djece – trinaestogodišnjakinjom i 17 godina starim tinejdžerom, prema njegovim riječima, slaže se sasvim lijepo, dokle god je po njihovom.
– To dvoje klinaca ima i majku koja je, slučajno, i moja supruga proteklih 19 godina. Što se tiče mojih interesa, stavio bih naglasak na svoju opsesiju penjanjem po planinama – što strmije, to bolje. Također, volim skakanje padobranom. Da pojednostavim – ja sam ovisnik o adrenalinu – predstavio se naš sugovornik.
Trkački počeci
Siniša nam je ispričao kako je postao trkač zahvaljujući školi trčanja za koju je čuo 2011. godine. To je tada bio novi projekt u našoj zemlji.
– Cilj je bio potpune netrkače pripremiti za polumaraton u samo pet mjeseci. Sedamdeset ljudi započelo je sa školom u svibnju, da bi nas šezdeset utrčalo u cilj Zagrebačkog polumaratona u listopadu. To je bio popriličan uspjeh, ali budite uvjereni da naša želja istrčati polumaraton, nije bio jedini razlog zašto su toliki od nas završili taj trening. Naime, obećane su nam i nove tenisice ako to ostvarimo. Bile su to dobre cipele… – prisjeća se Siniša svojih početaka.
Kao utrke kojima se posebno ponosi, istaknuo je svoj prvi maraton u Ferrari 2012. godine te Berlin.
– Svaki trkač sjeća se svojeg prvog maratona, a datum mog prvog padao je točno na moj 39. rođendan. Ne mogu reći da sam baš istrčao maraton, kako sam se borio s ozbiljnom ozljedom koljena, no završio sam ga u zadanom vremenu, tako da se računa – kaže Siniša.
Među mnogim drugim utrkama, Berlinski maraton i polumaraton izdvojio je zbog grada Berlina kao samodostatnog razloga.
– Morate otići tamo kako biste osjetili, kako je to trčati tim veličanstvenim gradom, uz ljude koji navijaju cijelom dužinom staze – njegovi su dojmovi.
Kako je član jednog od hrvatskih klubova koji organiziraju nekoliko dobrih utrka, ovaj trkač na upit o najdražim hrvatskim utrkama, da bude pošten, odlučio se odabrati one s kojima njegov klub nema veze.
– Stvarno mi se sviđa Cajtnot. Rekao bih da je to zgodna kombinacija gradske utrke i rješavanja problemskih zadataka/zagonetki. Izvodi se u parovima, zabavna je, može se istrčati solidna udaljenost i učiš o gradu u kojem si. O da, htio bih izdvojiti još jednu utrku – Jaskanski polumaraton. Ta je utrka teška – sadrži 450 metara ukupnog uspona na tu duljinu. Međutim, zbog brda kraj kojih se prolazi i uistinu lijepih uspomena koje me vežu uz nju, ova utrka zaslužuje biti spomenuta kao jedna od mojih omiljenih – Sinišine su riječi.
Od komunikacije s trkačima do Lune
Ljudi koji su upućenu u hrvatsku trkačku scenu, znaju Sinišu Marekovića kao kreatora većine uspješnih marketinških kampanja utrka. On kaže da je, kao većina stvari u životu, i ova počela sasvim slučajno.
– Kad sam počeo sudjelovati u organizaciji naših utrka, moja prva ideja bila je izraditi pokoji dizajn za majicu, za utrku. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Facebook je postajao važno sredstvo komunikacije s trkačima, počeo sam ga koristiti u svrhu komunikacije sa sudionicima utrka. A to je bio ključ – uspostaviti dvosmjernu komunikaciju – priča nam Siniša.
On je polazio od stava da ljudi ne vole generičke postove koji izgledaju kao da su automatizirani, a koje većina društvenih menadžera običava postavljati o svojim događajima na svojim stranicama Facebooka.
– Drugi sastojak koji je naše kampanje učinio uspješnima je taj što sa svojim trkačima komuniciramo na opušten, duhovit i ležeran način. To nas dovodi do onoga što sam govorio ranije – ljudi vole vidjeti da iz utrke ne stoji neka stroga organizacija sa svojim rigoroznim pravilima, nego ljudi poput njih koji su ponekad dobre volje, ponekad mrzovoljni, te koji ponekad s njima dijele svoje problem, a s kojima se trkači mogu poistovjetiti. Ljudi to vole. Kao što možete vidjeti – njegov je zaključak.
Priupitali smo Sinišu koja je njegova najdraža kampanja, na što odgovara kako svaka utrka koju radi ima svoju priču u pozadini te se svaka od njih u potpunosti razlikuje od ostalih.
– Teško je to pitanje, kao da pitate roditelja koje od svoje djece voli najviše – Hendrix je rock ‘n’ roll utrka, Boroša je gradska utrka s dugom poviješću, MedvedRUN utrka je s okusom piva… Ali ako moram izabrati jednu, bio bi to GRAWE Noćni maraton. Počeli smo od nule, no utrka je postala strašno popularna u vrlo kratkom roku. Razlika između te i svih ostalih naših utrka jest ta što kampanja ima tematski kontinuitet koji se svake godine nadovezuje na prošlogodišnju utrku – pojašnjava on.
Podsjeća nas na neke od dosadašnjih tema – mjesec, svemir, noć i slično, kao i njenu maskotu Lunu, djevojčicu koja svake godine priča drugu priču. Najavio je i planove za 2019. godinu.
– Planiramo ići stvarno daleko s Lunom, i to mislim doslovno. Za ostatak ćete pričekati još malo dulje, dok vam ne otkrijemo više detalja – namamio nas je naš sugovornik.
Najljepše hrvatske medalje proizvod su Sinišinih ideja
Jedan mali, ali esencijalan dio svake utrke jesu finišerske medalje, a Sinišine su pravo malo umjetničko djelo. Prisjetimo se samo njegove prve medalje za Hendrixov polumaraton, koja je bila stvarno nešto posebno.
– Povijest finišerskih medalja uistinu je zanimljiva i ne zna ju mnogo trkača. Uvedene su 1970-ih, a predstavljale su postignuće istrčane maratonske dužine. Ideja je bila jednostavna – svaki pojedinac koji završi maraton, pobjednik je i zaslužuje medalju – objašnjava Siniša.
Otad smo mnogo uznapredovali po pitanju medalja za sve sudionike, a ne samo za prvo troje u kategoriji, kaže on. Danas ih možemo naći manje-više u svim utrkama, od petkilometarskih do ultramaratonskih udaljenosti.
– Mi smo, pak, uveli finišersku medalju 2014. Otad smo ih dijelili na svim našim događanjima. Ipak, za razliku od nekih drugih utrka koje imaju istu medalju svake godine, samo s manjim modifikacijama dizajna, mi radimo potpuno novi dizajn svake godine za svaku utrku. Kao dizajner i trkač počeo sam ih osmišljavati zapitavši samog sebe jednostavno pitanje – kako bi izgledala medalja koju bih ja htio dobiti za tu konkretnu utrku? Imajući to na umu, kreiram svaku medalju – neke su popularnije, neke manje popularne, a svatko ima svoju najdražu – tijek je misli ovog dizajnera.
Kaže kako nije ni sanjao da će u životu raditi ovakvu vrstu dizajna.
– Sad kad vidim umorne trkače s bolnom grimasom na njihovim licima i kako se razvesele kad pređu ciljnu liniju primajući taj zasluženi komad metala, zahvalan sam što je moja kreativna karijera krenula tim neobičnim putem prije pet godina – podijelio je Siniša s nama.
Zanimljiva je priča vezana uz to kako je napravio svoju prvu medalju… Kako nam je ispričao, plan je bio napraviti prvu medalju kluba-organizatora za Hendrix polumaraton koji je bio u veljači 2014. godine. Međutim, ispalo je da pronaći pouzdanog proizvođača, koji je sposoban Sinišine ideje oživotvoriti u visokokvalitetne medalje, uopće nije bio lak zadatak. Tako je preskočen Hendrix i donijeta odluka o predstavljanju nove medalje na Sljemenskom maratonu u srpnju iste godine.
– O da, to je bilo pravo iskustvo. Ono što nisam znao tad, a sada znam, jest da je pri osmišljavanju medalja, dizajn specifičan te da će to biti u potpunosti drukčije, nego li dizajniranje tiskanih i web materijala, na što sam navikao dotad. Tako, kad sam poslao svoju prvu ideju dizajna tvornici u Kini, poslali su mi svoje kalkulacije. S mojim dizajnom, cijena po medalji iznosila bi oko 40 američkih dolara, a uz cijenu kalupa, trošak dostave i carinu, cijena bi porasla na 60 dolara – samo za jednu medalju! Ostao sam zabezeknut. Toliko?! Tad smo počeli razmjenjivati mailove i taj mi je Kinez rekao da se radi o neuobičajenom dizajnu koji iziskuje mnogo materijala ukalupljenih zajedno. Tad mi je objasnio pravila, poslao neke uzorke… – prepričava nam dizajner koji je ujedno i trkač.
Potom je Siniša napravio novi dizajn za medalju na temelju tih standarda i ostalo je povijest. Kad je medalja stigla bila je, kako kaže, ogromna i vrlo jednostavna u odnosu na one koje su stigle kasnije.
– Ali,(i) to je bio početak. Nakon toga, nije bilo utrke u našoj organizaciji koja nije imala finišersku medalju te koja ne bi čekala svakog trkača u cilju – prepričao je Siniša koji je nedugo dizajnirao svoju 30. medalju, a koja je predstavljena za nadolazeći Hendrix polumaraton.
Kao svoje tri najdraže, izdvojio je onu sa Sljemenskog maratona 2018. godine, kao posvetu albumu Pink Floyda “The Dark Side of the Moon”, a pod sloganom “Na tamnoj strani Sljemena”. Potom su to medalja s Holjevke 2015. i zadnja s Hendrixa 2019.
Medalje koje pozivaju na gledanje i prenose poruku
Zanimalo nas je kakav je tijek misli našeg sugovornika kad se upušta u osmišljavanje medalje, pa smo odlučili malo “pročačkati“ po njegovoj glavi.
– Ono što stvarno želim je ispričati priču na komadu metala. Međutim, medalja je obično promjera sedam centimetara. Ograničeni ste tehnikom, prostorom i bojama, ali još uvijek trebate nešto čime ćete potaknuti ljude da ju gledaju, nađu detalje i shvate što im je dizajner htio poručiti – a kada to uspiju (ako uspiju), moj je posao obavljen – podijelio je kreator s nama.
Također, naglašava kako je potrebno imati ponešto iskustva da bi dizajner bio sposoban vizualizirati konačni proizvod, a koji će biti poprilično drukčiji od onog načinjenog u dizajnerskom programu. Kad je to postignuto, kaže, lakše je pripremiti medalje koje će, jednom kad su gotove, imati sve potrebne elemente i koje će izgledati točno kako je zamišljeno.
Za kraj, zanimalo nas je radi li Siniša na čemu trenutno i što možemo očekivati od njega u narednoj godini.
– Posao poput ovoga ne prestaje ni tijekom ostatka godine – završiš s jednom sezonom i već se počneš pripremati za sljedeću. Trenutno radim na kampanji za ovogodišnji Hendrix i ne mogu dočekati da predstavim priču ovogodišnjeg GRAWE Noćnog maratona. Bit će drukčije, neobično i detaljno razrađeno. Hoće li se ljudima svidjeti? To nam preostaje da vidimo. Zapravo, to je ono što ovaj posao čini zabavnim – kontinuirani izazovi te želja za usavršavanjem i moderniziranjem nečega što ste već napravili. Nije jednostavan zadatak, ali uistinu ga uživam obavljati – inspirativan je naš sugovornik.
Piše: Martina Maloča
