Biti dijelom trkačkog svijeta, a ne znati za ikonu ženskog dugoprugaškog trčanja u nas naprosto je nemoguće. Svi je znamo kao brzu, nasmijanu i baš uvijek u pogonu – Veroniku Jurišić. Ova mlada zaposlena žena, ovog je vikenda na 17. Sljemenskom maratonu istrčala svoj – stoti maraton u karijeri (i pobijedila)!
Prije 15 godina, 19. 8. 2001. započela je, baš na toj utrci, svoju karijeru kao neiskusna trkačica velikog potencijala. Danas, 15 godina kasnije, Veronika živi trčanje.
3sporta: Veronika, aktivno trčiš već, usudit ću se reći, a ti me ispravi ako griješim, polovicu svog života. Prisjeti se svojih trkačkih početaka, kako si se zaljubila u dugoprugaško trčanje?
Počela sam trčati relativno kasno (kasno u smislu da se kod mene ne može govoriti o nekakvim pravim atletskim počecima u djetinjstvu). Moja prva trčkaranja su bila na Dubravkinom putu (od Frankopanske do Cmroka i natrag) tamo negdje sredinom 90-ih, s nekoliko prijateljica s faksa. Motivirane, naravno, skidanjem suvišnih zimskih kila. Nije to imalo veze sa sportom. Cure su brzo odustale (već nakon 2-3 puta), a ja sam se “zakačila”.
Počela sam trčati svaki dan, rano ujutro, prije predavanja (kasnije prije posla). Jutarnji sam tip pa je to brzo postala moja jutarnja meditacija. Vrlo brzo sam došla do toga da trčim svaki dan… i iz te faze više nikad nisam izašla. 😉 Moje je moje tadašnje (ne trkačko) društvo je u ljeto 2001. slušajući radio 101 naletjelo na intervju s Draganom Jankovićem koji je najavljivao Sljemenski maraton “Kuda idu divlje svinje”. Njima se to učinilo posebno cool, a ja sam “tak i tak stalno trčala po tim brdima” pa su me prijavili na moju prvu trku.
Kad sam se pojavila na startu na vrhu Sljemena i kad su me predstavili Janku, on mi naravno nije dopustio (onako neiskusnoj) da nastupim na najtežem mogućem maratonu na ovim prostorima. Našao mi je partnera i poslao me na štafetu (tada su štafete na Sljemenu bile dvočlane i jedan krug je iznosio 21 km). Pretpostavili su da će mi trebati sati i sati pa je moj partner dosta ležerno naručio klopu u restoranu na vidikovcu i bio prilično nespreman (punih usta i bez tenisica na nogama) u trenutku kad sam ja završila svoj krug.
Tako je sve počelo. Već sam sljedeći tjedan bila dio trening grupe (današnji Sljemenaši, tada smo još bili članovi AK Veteran), te sam otrčala svoj prvi dugi trening. I eto, postala sam dio trkačkog svijeta…
3sporta: Nama rekreativcima koji se tek nekoliko godina bavimo trčanjem svakodnevica je postala nezamisliva bez trčanja, vikendi bez utrka. S obzirom na to da aktivno trčiš već dvadesetak godina, kako ti percipiraš svoju rutinu, možeš li zamisliti dan bez trčanja i, zapravo, da li ti se to i pod kakvim okolnostima ikada dogodi?
Dani bez trčanja kod mene već dugo ne postoje. Zapravo jako su rijetki i dani kad ne trčim dva puta u danu. To je općenito karakteristika ultramaratonaca. Trčanje je nama način života. Trčim na posao, s posla, trčim sa svojom klupskom trening grupom, trčim sa školom trčanja, ali trčim i kad god nešto obavljam. Dean Karnazes kaže da zaposleni ultraš mora imati puno ruksaka različitih veličina: mali za odlazak u banku/poštu, veći za put do posla, još veći kad ide u kupovinu namirnica. 😉 Jer kako ćeš drugačije obaviti sve te stvari nego trčeći? A i kako drugačije nakupiti 40-tak kilometara dnevno.
3sporta: Jesi li imala u svojoj trkačkoj karijeri većih prekida?
Imala sam nekoliko ružnih ozljeda u početku svog ozbiljnijeg natjecateljskog trkačkog razdoblja. Stres frakturu zdjelice koja je uz par dodatnih komplikacija narušila čak nekoliko mojih trkačkih godina i ostavila dugoročne posljedice. Ali to nije značilo prekid mog trkačkog života.
Trčala sam sporo (ili u najgorim fazama bar sudjelovala u trkama kao fotograf, navijač, volonter). Najduži mi je period bez trčanja bio 15 tjedana (koliko je trebalo da mi zaraste zdjelica). Ali nisam ni tada prestala trčati, samo sam se preselila u drugi medij – u vodu. Puna sam tri mjeseca bila svaki dan na bazenu i trčala kroz vodu.
3sporta: Osim popularizacije dugoprugaškog trčanja kao rekreativnog (ali i natjecateljskog) sporta, uvelike se povećala generalna podrška, što međutrkačka, što opće populacije. Kakva je situacija bila kada si se ti počela baviti trčanjem, jesu li te malo čudno gledali? 🙂 Kakvu si podršku imala od svoje bliže okoline, obitelji?
Mi stari trkači se i sad često u onoj gužvi na nasipu sjetimo, kako je nekad staza uz Savu bila pusta. A one rijetke trkače koje bi sretali, smo sve i poznavali. Danas su zagrebačka trkačka odredišta puna trkačkih grupa, škola i klubova, u svako doba dana i u svako godišnje doba.
Danas više nije tako čudno niti vidjeti trkače koji protrčavaju kroz centar grada. Što se okoline tiče, ja sam zapravo uvijek uživala u svojoj ulozi “gradskog ridikula” – “ona gospođa koju viđamo posvuda po gradu kako trči”. Kolege na poslu su se sad već sasvim lijepo navikli da ja na posao dolazim trčeći, da se tuširam i presvlačim pregledavajući jutarnje mailove, da je ispod mog radnog stola cijela garderoba.
3sporta: Jednom sam u nekom časopisu pročitala tvoj članak u kojem si napisala kako te veseli entuzijazam trkača početnika, volontera na utrkama, onima koji trče puni zanosa i osmjeha. Nekako moram reći da iz ove perspektive to i nije naročito težak posao s obzirom na to da sve te novosti i samo trčanje na svakog početnika utječu upravo tako da bude oduševljen. Mene pak, s druge strane, fascinira tvoja energija i motiviranost toliki niz godina. Što bi rekla da je tvoj glavni, unutarnji motiv za trčanje?
Ne znam zašto, ali meni se zbilja još nije dogodila faza da mi se ne da trčati. To ne znači da mi je uvijek lagano. Naravno da znam biti i umorna, da mi treninzi znaju biti i teški, znam imati i tremu od nekih zahtjevnijih treninga brzine. Brzina je oduvijek bila moja slabija karakteristika, izdržljivost je moja domena – ali tim je veći gušt kad odradiš dobar trening i još malo pomakneš granicu. Ja zbilja volim trenirati. Naravno da volim i natjecanja (ima nešto ludo u tom adrenalinu), ali bez natjecanja bi mogla živjeti da baš moram, no treniranja se ne bi ni tad odrekla.
I zbilja volim sve vrste trčanja: od onih jutarnjih kad sam sama i vučem se sporo i slušam audio-knjige, preko treninga sa svojim omiljenim trening partnerima (imam zbilja perfektnu klupsku trening grupu s kojom mi je sve gušt: od klanja na dionicama, laganih futinga, brbljanja, dugih treninga, trka do post-trkačkih i van-trkačkih druženja) pa do “školskih” trčanja s grupama novih trkača u funkciji trenera. Meni zbilja svaki dan počinje i završava s trčanjem i teško mi je zamisliti drugačiji način života.
3sporta: Mnogi dugogodišnji trkači se u nekom trenutku pomalo zasite samo trčanja pa tako cross treninzima krenu u druge sportove izdržljivosti kao što su plivanje i biciklizam, zatvarajući tako famozni triatlonski trio. Jesi li kada razmišljala o tome, jesi li kada trenirala neki sport paralelno s trčanjem i da li imaš triatlonskih ambicija?
Izuzetno cijenim triatlon kao sport. Sviđa mi se kako razvija kompletne sportaše (spaja sva tri bazna sporta). No u mom rasporedu više nema mjesta niti za iglu zapiknuti. Možda se u triatlonu okušam kad odem u penziju pa budem imala više slobodnog vremena. 🙂
Moj cross trening je planinarenje. Zapravo hodanje po planinama je najkompatibilnija moguća stvar za ultramaratonce, tako da nije čudo da moj godišnji odmor zadnjih desetak godina obično izgleda upravo tako: red planinarenja, red jako dugačkih treninga, sakupljanje kilometara i visinske razlike.
3sporta: Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo velikog omasovljenja trkačke populacije u nas, koja osim mnogih pozitivnih strana za trčanje i postojeće trkače ima i onu, neizbježnu dimenziju – komercijalizacije. Ona je nekako, za iskrene poklonike trčanja, od jednostavne aktivnosti napravila nešto u čemu sama aktivnost kao da pada u drugi plan.Što misliš o tome?
U trčanju se (naročito sada kada se trkačka zajednica tako proširila) zrcali kompletno društvo, mentalitet, običaji, dobre i loše karakteristike. Putujući po velikim svjetskim maratonima možete lijepo pratiti kako se narodi razlikuju. Zanimljivo je gledati kako se razlikuje odnos prema sportu, doživljaj pobjede i poraza, sklonost navijanju. Činjenica je da naša sportska kultura nije baš perfektna, ali ipak mi je drago vidjeti kako malo po malo ipak postajemo trkačka zemlja. Barem u području ovog rekreativnog dijela trkačke zajednice. A taj rekreativni dio je i – najvažniji.
3sporta: Kao trkačica, aktivist si trčanja i onda kada ne trčiš. Pisala si za Maratonac (časopis o dugoprugaškom trčanju koji je izlazio 10 godina, prije digitalne ere 🙂 ), sudjeluješ kao trener u školama trčanja. Kako se osjećaš u ulozi trenerice i da li je to nešto što bi kroz dugoročne životne planove mogla i željela raditi?
Volim uvoditi nove trkače u svijet trčanja. Kako kroz školu trčanja, tako i kroz pisanje o trčanju, pričanje o trčanju. Uživam u tome što sad već ima zbilja dosta trkača – pravih trkača, maratonaca kojima je trčanje već u pravom smislu stil života – a čijeg se prvog treninga u školi trčanja točno mogu sjetiti. Taj prvi trening traje 20 minuta i mnogima nije bio lagan. Danas su to pravi maratonci.
Gušt je sudjelovati u toj transformaciji i zato zbilja volim svoju ulogu trenerice u školi trčanja. Ali drago mi je i da imam svoj posao van trkačkog svijeta, svoju struku i jedan dio život u kojem sam u “civilu” i u kojem me ljudi ne doživljavaju (samo) kao trkača.
3sporta: Pročitala si mnogo knjiga o trčanju. Što bi od trkačke literature izdvojila, što te se posebno dojmilo i što bi preporučila kolegama trkačima i trkačicama?
Kad me trkači ispituju o trkačkoj beletristici ultramaratonske tematike obično im prvo preporučim Born to Run: A Hidden Tribe, Superathletes, and the Greatest Race the World Has Never Seen. Tu je i Murakami: O čemu govorim kada govorim o trčanju, pa Dean Karnazesov “Ultamarathon man”. Za početak, a dalje će već sami otkrivati.
3sporta: Vodiš li statistiku svog trčanja, kilometara, rezultata…? Istrčala si svoj stoti, jubilarni maraton! 🙂 Što za tebe znači ta činjenica?
Vodim statistiku i volim listati po njoj (veliki dio je u tekama, još iz perioda kad nam satovi nisu bilježili svaki detalj treninga pa smo vodili trkačke dnevnike na papiru). Sasvim je jasno koliko je praćenje statistike važno za trenažni proces, praćenje napretka, uočavanje grešaka. Ali to nije jedino zbog čega volim statistiku: mi trkači iz te hrpe brojeva možemo rekonstruirati cijelu priču. Iz podataka o nekom treningu/trci možeš se živo sjetiti cijelog doživljaja: kišnog klupskog treninga dionica na mračnom hladnom zimskom Bundeku, prestizanja omiljenog rivala na 35. kilometru nekog davnog maratona, pucanja, rikavanja, finiširanja, pa i s kim si poslije ležao na livadi i pio pivo.
3sporta: Kada si i gdje trčala svoj prvi maraton, kakvo je to bilo iskustvo za tebe?
Svoj sam prvi maraton otrčala mjesec i pol nakon onog Sljemenskog polumaratona iz odgovora na prvo pitanje. U Fužinama. Bio je to jedan jedini maraton na toj stazi organiziran kao državno prvenstvo. I čudno je da se tog prvog ne sjećam s takvim posebnim dojmom kao svog drugog, mjesec dana kasnije. Zagreb maraton 2001. nakon prvih mini priprema s Jankom u jednoj (za današnje pojmove) mini grupici maratonaca, koja je bila zametak onoga što je danas AK Sljeme, prapočetak naših danas tako masovnih klupskih treninga pa i škole trčanja. Prvi put sam osjetila gušt treniranja u grupi, dionica, fartleka, pripremanja za maraton. Prvi put sam imala trenera, plan i cijelo to uzbuđenje koje prati klupske pripreme za neku cilja u trku. Zbog svega toga pamtim taj Zagrebački kao svoj prvi pravi ulaz u maratonski svijet.
3sporta: Ima li (ultra)maratonskih utrka koje su ti posebno drage, na koje se vraćaš?
Da, talijanska utrka, del Passatore 100 km. Ne zovu ju slučajno najljepšom cestovnom stotkom u Europi. To putovanje od Firenze do Faenze kroz Toscanu i Emilliu Romagnu je samo po sebi pitoreskno, a u kombinaciji s atmosferom koju stvaraju navijači u svakom od malih atraktivnih gradića kroz koje staza prolazi postaje zaista nezaboravno. Tamo sam doma. 😉
3sporta: Kako doživljavaš svoju konkurenciju? Jesi li od onih trkačica koje na utrci kalkuliraju o plasmanu, ili pak nastojiš dati najbolje od sebe, za sebe, i uživati u utrci?
Ja sam pravi ultramaratonski dizelaš koji u trke ulazi dosta sporo. Sporo se zagrijavam pa tako se kod meni susreti i “okršaji” s konkurencijom skoro nikad događaju prije samog završnog dijela trke. Zbog tog svog sporog starta i dosta ravnomjernog tempa s eventualnim ubrzavanjem na kraju (u idealnim slučajevima 😉 ) dobila sam status maratonca koji “trči svoju trku” pa što ulovi – ulovi. Ali to ne znači da ne volim natjecanje i konkurenciju. Uvijek nekako svoje najbolje trke trčim na velikim natjecanjima gdje je konkurencija jaka. Volim taj osjećaj kad u drugom dijelu trke krenem u lov. No volim i skroz nenatjecateljske trke – “turističke maratone” na koje idemo između važnih ciljanih rezultatskih utrka i koje su istovremeno i izvrstan trening i najljepša moguća vrsta turizma.
3sporta: S obzirom na iskustvo koje imaš sigurna sam, mnoge si stvari naučila na vlastitoj koži. Da li možeš istaknuti neke generalne pogreške koje trkači i danas rade kada se malo ozbiljnije upuste u dugoprugaško trčanje, nešto što bi ti voljela da ti je netko rekao kada si počela?
Glavna pogreška, kod većine novih trkača (pa je tako bila i moja), jest da, kad se jednom zaljube u trčanje, žele previše i prenaglo. Previše utrka, previše treninga, prebrzi treninzi obično dovode do prvih ozljeda. Čak i uz savjete iskusnih trkača teško se oteti tom valu početničkog trkačkog oduševljenja. Ali nije to ništa strašno. I takva iskustva su sasvim normalna i važno je samo da se iz njih nešto nauči i da se ne napravi ozbiljnija šteta. Danas uz brojne škole trčanja i silnu literaturu trkači ipak puno postepenije i sustavnije rade svoje prve trkačke korake pa su te greške puno manje drastične.
3sporta: Ti si prije svega planinska trkačica. Možemo reći da je to i iz jasnih razloga jedna od najtežih dugoprugaških disciplina jer podrazumijeva svladavanje priličnih uspona. Koliki udio svojih treninga radiš po brdskom terenu?
Zapravo nisam više prvenstveno planinska trkačica. S vremenom sam postala ipak prvenstveno ultramaratonka. Ali brda volim i trčim po njima puno. Barem jednom tjedno neko ozbiljnije brdo, ali ostali treninzi su mi velikim dijelom na valovitom šumskom terenu.
3sporta: Živiš trčanje u svakom pogledu. Da li ti se ikada dogodi da poželiš malo odmoriti, usporiti ili barem preskočiti koji trening ili utrku? Kako se nosiš s tjelesnim umorom?
Trku znam preskočiti, ako mi se skupi umor. Ali trčanje samo – to nekako nikad ne poželim preskočiti. Odem malo sporije ili kraće ako sam baš jako umorna i opet mi bude gušt.
3sporta: Veronika, hvala puno na razgovoru, želimo ti još barem toliko aktivnih godina trčanja koliko imaš do sada, neka te služi zdravlje i još mnogo, mnogo istrčanih kilometara. 🙂
Pripremila: Ana Pavčec-Kregar
Fotografije: arhiva; časopis Maratonac
