U svoje 73 godine života, ovaj je maratonac u tenisicama osvojio svih sedam kontinenata, a uz Južni, u svoj trkački dnevnik upisuje i Sjeverni pol. On je hodajuća odnosno trčeća enciklopedija vlastitih podviga jer zna rezultate gotovo svih svojih utrka, broj medalja i pehara, pa čak i njihovu kilažu. Upoznajte Vladu Starešinića.
Do danas je tako osvojio 547 medalja, konkretno 21 kilogram, te 238 pehara. Procjenjuje da je otrčao oko 1000 utrka – 40 maratona, oko 200 polumaratona i utrka između 21 i 42 km, a ostalo su cestovne i ulične utrke, krosevi te nastupi na atletskim stazama i u dvoranama. Otrčao je i dva ultramaratona – 1978. godine “Tragom kalničke brigade” u dužini od 50, te 61 kilometar dugu Čazmu 1979.
– Rođen sam 1948., a početkom 60-tih prošlog stoljeća počeo sam se natjecati na školskim krosevima, te 1966. postajem atletičar u karlovačkom AK-u “Željezničar” (danas AK “Karlovac“). Krenuo sam na stadionu (800 m, 1500 m, 3000 m i 5000 m), zatim su tu bili krosevi i ulične utrke. U zadnje vrijeme, ipak, najviše sudjelujem na cestovnim utrkama prosječne dužine 10 km jer mi to najbolje odgovara – upućuje nas Vlado Starešinić u svoje početke, kao i gdje je danas našao svoje mjesto.
Basnoslovno i zavidno osvajanje globusa
Slovi kao jedini Hrvat maratonac s područja bivše Jugoslavije, koji je otrčao maraton na svim kontinentima i Sjevernom polu. I to ne nužno samo jedan po kontinentu, a pamti sve sa svih kontinenata…
– Na području Europe to su bili Zagreb, Yassa (Varaždin) čak petput, Plitvice, Osijek – Vinkovci, Zagorski maraton, Beč, dvaput München, Berlin, Stockholm, Rotterdam, Paris, Barcelona, Firenca, Rim i Atena. U Africi sam sudjelovao na maratonu Luxor u Egiptu, u Aziji je to bio Peking u Kini, a u Australiji Sydney. U Sjevernoj Americi trčao sam čak tri maratona – New York, Chicago i Boston. U Južnoj, to je bio brazilski Rio de Janeiro, dok je maraton u Havani na Kubi bio poveznica između obiju Amerika – impozantan je Vladin niz.
Jasno, za kraj su tu maratoni na Arktiku i Antarktici. Tako ga završeni maraton na Južnom polu svrstava u “7 Continent Marathon Club”, dok još uz bonus na Sjevernom polu postaje članom i “Grand Slam Marathon Cluba”. Za ta ostvarenja dobio je i plaketu Karlovačke sportske zajednice za “Sportski pothvat godine” 2010. godine.
– Kriterij da bi se postalo članom dvaju spomenutih prestižnih klubova jest da se istrči barem jedan maraton na svakom kontinentu. Nije precizirano koji. Bitno je barem jedan po kontinentu i Sjeverni pol. Za razliku, od ulaska u “Big six”, gdje se traže točno navedeni maratoni – London, Berlin, New York, Chicago, Boston i Tokio. Također, evidentira se jedan po kontinentu bez obzira koliko ste ih napravili – doznajemo.
Na jugu smrtno je zima, na sjeveru medvjedi jedu trkače…
Priča nam Vlado kako su mu najteži maratoni bili upravo u snježnim pustinjama Polova. Oba su maratona u organizaciji Irca Richarda Donovana te su ekspedicijskog karaktera, s ograničenim brojem sudionika na 35 do 40.
– Za Južni pol mjesto okupljanja bilo je u čileanskom Punta Arenasu. Tu smo tek treći dan, iz osmog pokušaja nastavili put zajedno jer pri prethodnim pokušajima nije bilo izvedivo zbog velikog nevremena na Antarktici. Udaljenost od Punta Arenasa do Union Glacier Campa, gdje smo na Južnom polu bili smješteni tri dana, pojedinačno u šatorima, iznosi 3000 kilometara odnosno šest sati leta. Drugi je dan bila utrka po stazi koja je bila mekana, pa smo stalno upadali u snijeg preko gležnja. Pored toga, na mjestima je vjetar otpuhao snijeg pa je bio goli led, a negdje ga je nanio preko koljena pa smo prtili. Temperatura je bila -20 stupnjeva. Jedino što nam je išlo u prilog bio je sunčan dan, a snažni bočni vjetar kojega smo se najviše pribojavali počeo je tek na kraju utrke. Zbog toga, start je bio pomaknut tri sata ranije i oni natjecatelji koji su ostali malo duže na stazi dobro su ga osjetili – dočarava nam naš sugovornik ugođaj s maratona na najjužnijoj točki svijeta.
Kaže kako je zbog takvih uvjeta normalno da su ostvarena vremena slabija nego na klasičnim maratonima, a pored toga trči se u specijalnoj opremi s maskom na ustima. Tako je Vladino vrijeme na Južnom polu iznosilo 5:44:45 sati, čime je zauzeo 14. mjesto među 35 sudionika.
Ipak, veli, najteži dio bio je zatvoriti financijsku konstrukciju…
– Trebalo mi je 105.000 kuna kako za prvi tako i za drugi put. To je trajalo po godinu i pol. Brojni su tu sastanci, kave, telefoniranja, razmijenjeni faxovi i mailovi “pali“. Uključeni su mnogi moji prijatelji koji su mi bili veza s eventualnim donatorima. Na kraju sam ih imao 75 za jednu i 72 za drugu utrku. Što se tiče logistike na polovima, a tako i na ostalim utrkama van Europe, uvijek sam bio sȃm te sam sȃm morao voditi brigu o svemu – informira nas ovaj maratonac.
Međutim, za Sjeverni pol, prema njegovim riječima, bilo je jednostavnije i lakše. Arktik je bliži, Vlado ovaj put iskusniji te se većina ekipe poznavala s Južnog pola.
– Staza je bila teža, iako je ratrak toga dana očistio snijeg. No, vjetar je bio jak te je nanio novi sloj. Na mjestima ga je bilo i preko metar, što je iziskivalo dodatne napore, a odrađena vremena čak slabija nego na Antarktici – 6:11:22 sati za mene i 9. mjesto među 40 natjecatelja. Trčali smo deset krugova po 4,2 km oko ruske baze, gdje smo bili smješteni. Kako su polarni medvjedi bili privučeni mirisom hrane kružili su oko nas cijelo vrijeme. Zbog njih su nas, dok se utrka održavala, čuvali naoružani ruski vojnici raspoređeni na razmacima od 150-200 metara spremni zaštititi nas ako bude potrebno. Na sreću i nas i medvjeda, intervencija nije bila potrebna. Temperatura je bila -30 stupnjeva uz hladan vjetar koji je pojačavao osjet hladnoće za još 10 stupnjeva – uzbudljivi su doživljaji ovog veterana.
Najmiliji, najblesaviji i još trista čuda
Ističe još neke detalje po kojima pamti ove nesvakidašnje maratone – na Južnom polu bio je polarni dan, odnosno dan je trajao 24 sata, dok je na Sjevernom vladao sumrak jer se ulazilo u proljeće, a na Arktičkom oceanu počele su se stvarati pukotine.
– U životu nisam letio duže nego na Južni pol. Ukupno 52 sata leta – 26 tamo i toliko nazad. Ako se tome dodaju “rupe” koje sam imao između pojedinih letova (u Parizu 11 sati, u Santiagu de Chile također) onda vam je jasno o kakvom se putu radi – pod dojmom je Vlado.
Uz spomenuta dva, istaknuo je još dva maratona u teškim uvjetima, ali suprotnih ekstrema.
– Izdvojio bih maraton u egipatskom dijelu Sahare zbog velike vrućine te havanski maraton po nenormalnoj vlazi. Iako nema lakog maratona, svi su teški – doznajemo.
Iz mora utrka diljem svijeta, mora izroniti barem nekoliko izuzetaka koje se pamte za cijeli život – barem one najdraže i najbizarnije.
– Rekao bih da mi maraton u New York najdraži. Cijeli grad živi za taj dan. Trči se kroz svih pet gradskih općina – Bronx, Brooklyn, Manhattan, Queens i Staten Island. Duž staze ima 2,5 milijuna gledatelja. Kako se u Central Parku primičete cilju, pleh-glazba s obje strane avenije pojačava se, a tu je i 400.000 navijača. Tu su svi kao u transu – finišeri, glazbenici, publika, suci, dežurne službe, osiguranje, policija i ostali. Atmosfera je to neviđena i nedoživljena, to se ne može opisati! Ne volim ponavljati otrčane maratone, ali ovdje bih napravio izuzetak – opisao nam je Vlado.
Od utrka koje su mu ostale u sjećanju po svojoj bizarnosti, Vlado spominje onu u Staroj Zagori, u Bugarskoj 2017. godine.
– Bila je to veteranska Balkanijada u atletici, a trčali smo štafetu 4×100 m. Bio sam drugi član štafete i na prvoj izmjeni čekam našeg prvog trkača. U stazi jedan je Grk, u stazi dva stojim ja, staza tri je Turčin i nadalje ostali trkači pojedinih zemalja. Kako je utrka krenula, svi zauzimamo stav za preuzimanje štafetne palice od dolazećih sprintera. Taman kad sam se pripremio da preuzmem palicu od našeg prvog trkača, uleti Turčin iz treće staze i počinje otimati palicu mom kolegi Lukaču. Kad sam vidio što se događa, potrčim prema njima te se i ja počinjem boriti za palicu. U toj gužvi, Turčin se najbolje snašao i oteo palicu Lukaču, iako se ovaj borio kao lav. Tad prvi turski trkač, kad je vidio što se događa, nešto poviče i baci našu palicu u igralište te odjuri do svog trkača da preuzme pripadajuću palicu. Ja odjurih po našu koja je bila oko 15 metara daleko od staze i vratim se natrag na stazu kad su već svi otišli. Ni Usain Bolt ne bi ih stigao pa tako završavamo na petom mjestu. Sudac na izmjeni sve je to vidio i turska štafeta je diskvalificirana. No, nama je jedino preostala žalba koju bi trebalo platiti 100 eura. Odustajemo poučeni iskustvima drugih koji u takvim ili sličnim situacijama nisu postigli ništa jer bi, osim medalje, ostali i bez 100 eura – nevjerojatni su doživljaji ovog iskusnog maratonca.
Odustajanje od utrke da, ali od trčanja ne
Vlado objašnjava kako se na svakom maratonu zapada u krizu, najčešće poslije 30. kilometra. No, “obični trkači“ među koje svrstava i sebe ne odustaju zbog toga. Za razliku od vrhunskih koji, kaže, odustaju ako uvide da neće ostvariti zacrtani cilj – visok plasman ili poboljšanje vlastitog rekorda. Ipak, imao je i on razloge zbog kojih je morao “zamahati bijelom zastavicom“.
– U cijeloj atletskoj karijeri odustao sam na tri utrke. Prva je bila Kumrovec 1979., gdje sam dehidrirao. Dan prije ošišao sam se na kratko, za vrijeme utrke bila je velika vrućina, a ja nisam imao kapu i gotovo da se nisam polijevao po glavi, niti uzimao vodu na okrepnim stanicama. Također, odustajem i dvadeset godina kasnije (1999.) u Jaski zbog rupture lista te 2006. na Hagemanki zbog zadnje lože – podijelio je s nama Vlado.
Međutim, imao je ovaj maratonac u svom dugom stažu mnogo teže razloge za “objesiti tenisice o klin“, no nikakve životne nedaće nisu bile dovoljno velik razlog da se pokoleba.
– Godine 1996. obolio sam od artritisa. Tri mjeseca nisam mogao hodati, da bih zatim kroz liječenja u toplicama nakon šest mjeseci prohodao, a nakon devet počeo pomalo i trčkarati. Liječnička preporuka bila je što više i dalje koristiti toplice. Tako sam i 1. veljače 2004., na povratku iz lječilišta Topusko doživio prometnu nesreću, kad mi je pukao šesti vratni kralježak. Tri mjeseca po operaciji i rehabilitaciji, počeo sam lagano trčati i u lipnju iste godine nastupam na utrci u Plitvicama. Svi su se čudili mom brzom povratku na stazu, ali ja ipak mislim da je u trenutku udesa tu bila presudna moja dobra fizička kondicija. Čak je jedan moj prijatelj u šali kazao da je auto preslab za mene i da se drugi put trebam sudariti s vlakom – šali se uporni trkač na svoj račun.
“Veseli me sve više žena na utrkama, ali ne i sve duži ultramaratoni“
S obzirom na dugogodišnji staž na trkačkoj sceni ovih krajeva, Vlado je svjedočio promjenama trendova u tom svijetu tijekom posljednjih 50 godina. Komentirao je kako je to izgledalo u njegovim počecima, kao i trkački boom posljednje desetljeće.
– Sredinom 70-ih trkački zamah sa zapada stigao je i do nas, rekao bih, nekako bojažljivo i sramežljivo. Dok god smo trenirali na atletskim stadionima i nastupali, nije bilo problema. Međutim, da bih otrčao neku cestovnu utrku, recimo 10 km, polumaraton ili maraton, potrebna je dobra pripremna kilometraža. Što iziskuje treniranje van stadiona – ceste, livade, brda, šume, proplanci, parkovi, staze, nasipi… U tom nas trenutku ljudi počinju sumnjičavo gledati i vrtjeti glavom. Iz tog razloga “palo” je mnogo noćnih treninga, ali s godinama i broj trkača počeo je rasti – prisjeća se Vlado.
Spominje i položaj žena u tom “muškom svijetu“…
– Možete misliti kako je bilo ženama. U 70-ima i 80-ima bilo je malo utrka u bivšoj državi, a od toga najviše u Hrvatskoj. Trčala je određena skupina trkača koji su imali vodeću ulogu u državi i određeni broj manje kvalitetnih, ali još uvijek solidnih trkača. U tu skupinu ubrojio bih i sebe (maraton 2:54 i polumaraton 1:20). Žena na utrkama sudjelovalo bi najčešće samo jedna do tri. Također, u maraton se nije upuštao nitko ako ga nije trčao barem 3:30 – 3:45 sata. Danas trči daleko više natjecatelja i mislim da nisu opterećeni postignutim vremenom kao mi prije 30 i više godina, a posebno me veseli sve više žena – veteranski je osvrt.
Primjećuje i kako se danas masovno trče trail i trekk utrke, kakve je i sam dosta trčao u Sloveniji čak i prije 2000. godine, samo tad se još nisu tako zvale. Danas ih Vlado uredno izbjegava bojeći se povreda.
– Što se tiče ultramaratona u trajanju šest, 12 ili 24 sata smatram da je to ludost i uništavanje vlastitog organizma koje će doći na naplatu u kasnijim godinama. Već sam maraton napad je na ljudski organizam, a sve iznad toga da ne govorim. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, ali to je moje mišljenje – procjena je našeg sugovornika.
– Mogu reći da sam na svim tim kontinentalnim utrkama bio jedini predstavnik naše tada mlade države, i da sam s ponosom gledao kako se među mnogim zastavama zemalja učenica vijori i hrvatska. Po svom prepoznatljivom dresu i nošenju hrvatske zastave, svugdje sam izazivao interes za Hrvatsku, duž staze uz bodrenja “Croatia, Croatia”, uz ovacije i gromoglasni pljesak prilikom ulaska u cilj. Na svim tim natjecanjima uz sportsko nadmetanje smatrao sam shodnim i obvezatnim da ističem istinu o našoj domovini, a ujedno i promičem našu novonastalu državu za koju sam se borio kao dragovoljac Domovinskoj rata, čiji sam bio aktivni sudionik 1991.-93. te 1995. godine. Odlikovan sam Spomenicom Domovinskoj rata i medaljom “Oluja” i pričuvni sam časnik HV.
Vlado sa svoje 73 godine još uvijek ne razmišlja o “vješanju tenisica o klin“.
– Zadnji (ali ne i posljednji) nastup imao sam 6. studenog ove godine u Draganićima. Trčao sam 17 kilometara za moje poginule suborce iz 129. brigade. Planiram se natjecati dok god bude zdravlja – zaključuje priču, ali ne i karijeru Vlado Starešinić.
Piše: Martina Maloča
