Kada se radi o sportu, već i sam prefiks „ultra“ sugerira na to da se radi o nečem (ultra)zahtjevnom i (ultra)teškom. Dio ove priče svakako zauzima jedna posebna disciplina u trčanju, koja doslovno oduzima dah. Riječ je o ultramaratonu, ultimativnom trkačkom izazovu i glavnom akteru u preispitivanju vlastitih tjelesnih i psiholoških granica.
Gdje je i kako nastala ultra disciplina?
Iako ultramaraton dobiva svoju punu pozornost i popularnost tek 70-ih godina prošloga stoljeća, njegova trkačka tradicija započinje još davne 1861. jednim zanimljivim događajem i još zanimljivijim čovjekom.
Amerikanac Edward Payson Weston, zaljubljenik u hodanje , započeo je svoju pustolovinu planirajući prisustvovati inauguraciji tadašnjeg predsjednika Lincolna, odlučivši u svega 10 dana prijeći put od Bostona do Washingtona, i to – pješke. Iako je malo „zakasnio“ na cilj, poduhvat je uspješno ostvaren, a ovaj entuzijast vjerojatno nije ni sanjao kako je upravo njegov čin (koji nije bio posljednji) postavio temelj suvremenoj disciplini ultramaratona. Danas se ultramaratonskim disciplinama smatra svaka utrka koja je duža od maratona, počevši s 50 kilometara kao uvodom u svijet ultramaratona.
Što se događa u tijelu ultramaratonca?
Iako se na prvi pogled ne čini tako, postoji ogromna razlika između dugog trčanja i jaaako duuugog trčanja, a kao dokaz tome ponekad se javljaju i neke ne tako ugodne pojave tijekom beskrajnih kilometara:
- Halucinacije – uzrokovane ekstremnim umorom i iscrpljenošću organizma
- Zamućenje vida – javlja se u poodmaklom stadiju utrke i vjerojatno je uzrokovano oticanjem rožnice oka
- Ubodi insekata – posebno u prirodi s puno raslinja
- Ogrebotine i modrice – uzrokovane potencijalnim padovima ili provlačenjem kroz granje, najčešće na trailu
- Srčani problemi – iako prilično rijetka pojava, neka novija istraživanja pokazuju prisustvo privremenog nepravilnog rada srca u manje utreniranih pojedinaca
- Otežano disanje – alergičari mogu imati problema tijekom utrke, ako trče u okolini koja sadrži potencijalne alergene
- Hiponatremija – konzumacijom pretjeranih količina tekućine iz tijela se ispire natrij, što dovodi do bubrenja stanica i njihovog pucanja
- Hipotermija – prekomjerno snižavanje tjelesne temperature uzrokovano velikom iscrpljenošću organizma
- Probavne smetnje – obzirom na povećanu potrebu za energijom, potrebno je unositi i krutu hranu, što može uzrokovati smetnje u osjetljivih pojedinaca
- Grčevi – na udaru su prvenstveno kvadricepsi, zatim zadnja loža i listovi
- Frakture – stresom uzrokovana preosjetljivost koštano-zglobnog sustava, što ih čini osjetljivima na povrede
- Žuljevi – ovisno o vrsti terena (kao i o udobnosti obuće), kamenčići, pijesak, zemlja lako mogu prodrijeti u tenisice i uzrokovati dodatno trenje
Je li ženama zaista lakše?
Iako je sve započelo s muškarcima i općenito je malo sportova u kojima se muškarci i žene natječu zajedno, ultramaraton je disciplina u kojoj, ne samo da se žene i muškarci natječu zajedno, nego žene nerijetko postižu zavidne rezultate u odnosu na muškarce, ali i češće od muškaraca završavaju utrku.
U pogledu izdržljivosti, žene imaju nekoliko prednosti u odnosu na muškarce:
- Veća površina tijela – bolja sposobnost hlađenja organizma, što znači da žene bolje podnose vrućinu.
- „Sitnija“ građa – tijelo manje kilaže se manje opterećuje prilikom trčanja; manje je stresa na kosti i zglobove, posebice pri spustovima.
- Visina tijela – uz (uglavnom) niži spol dolaze i kraće noge, što znači i bolja okretnost i brži rad nogu.
- Metabolizam masti – prema nekim istraživanjima, žene su u stanju iskoristiti i do 75% više masti kao gorivo za trčanje, za razliku od muškaraca. Tome ide u prilog i činjenica da žene imaju veći udio tjelesne masti i općenito troše veće količine masti kao gorivo. Znači, žene praktički imaju neiscrpan izvor energije, dok će kod muškaraca prije nastupiti tzv. faza „udaranja u zid“, nakon što iscrpe sve raspoložive rezerve ugljikohidrata.
- Tempo – sposobnost održavanja kontinuiteta u brzini ističe se kao prednost ženskog spola, što često može imati psihološku podlogu. Muškarci su, naime, skloniji višim razinama samopouzdanja, što ne mora uvijek pratiti one stvarne, fizičke sposobnosti, pa se to manifestira neočekivanim umorom u kasnijim fazama utrke. Žene su, s druge strane, realnije u postavljanju ciljeva, a samim time i svjesnije svojih mogućnosti. Sve to kao posljedicu može imati ranije nastupanje umora kod muškaraca, što ih čini i podložnijim ozljedama, dok žene još uvijek „drže“ željenu brzinu.
- Samopouzdanje – ponekad nedostatak istoga može zapravo biti od koristi. Žene su nešto sklonije takvome načinu razmišljanja, no upravo iz toga razloga je manja vjerojatnost da će se prijaviti na ultramaraton, ukoliko se zaista ne osjećaju 100% spremnima. A ako se tako osjećaju, onda to vrlo vjerojatno i jesu. Muškarci, s druge strane, čak i ako znaju da nisu možda dovoljno utrenirani, ipak će se prijaviti na utrku zbog onog općeg osjećaja „ja to mogu“, ali će kao posljedicu imati i lošije rezultate.
- Detalji – obzirom da žene imaju urođenu sposobnost pridavanja veće pažnje detaljima, te nešto bolje organizacijske sposobnosti, veća je vjerojatnost da će posebnu pažnju pridavati „sitnicama“ poput pravilne prehrane ili pronalasku najudobnije odjeće ili obuće. I dok muškarci uglavnom polaze od postulata „brže, više, jače“, žene su sklonije djelovati promišljenije, s više odlučnosti i ustrajnosti, ali i opreza.
- Bol – evolucijski gledano, žene su mnogo efikasnije u pogledu podnošenja boli (rađanje), iz čega proizlazi pretpostavka da su u stanju i generalno bolje podnositi bol od muškaraca.
Mnogi navedeni zaključci su dokazi zasnovani na istraživanjima, dok su drugo još uvijek samo pretpostavke, no činjenice govore kako žene ultramaratonke uspješno pariraju muškarcima, te nerijetko, i iz dana u dan, svojim postignućima više nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnima.
Autor: Dina Tuzlić/3sporta
