ŽIVOTNA UTRKA

Ivan Ćosić: Završio sam 16km Velebit Ultra Traila na prostetskoj nozi, u bolovima, ali priroda i ljudi bili su vrijedni toga

Na startu ovogodišnjeg Velebit Ultra Traila, svi su ostali zatečeni prizorom natjecatelja s prostetičkom nogom kako se upravo sprema potrčati na utrci najzahtjevnijeg terena u Hrvatskoj. Kasnije doznajemo da se zove Ivan Ćosić te da je kategoriju od 16 kilometara završio za 4:49 sata. Organizator ga je istaknuo kao uzor, inspiraciju i primjer.

 

Sudeći prema reakcijama, zadivio je svakog od nas i posramio za svaki onaj put, kad kukamo kako nam je teško i ne možemo više. U svakom slučaju, svojim je primjerom bio najbolji motivator te rado viđen suputnik na stazi.

Također, doznajemo da Ivanu sportska natjecanja nisu strana, kako se bavi sjedećom odbojkom. Točnije od 2007. godine je član muške reprezentacije u sjedećoj odbojci, te je i kapetan reprezentacije.

3sporta: U jednom tvojem intervjuu doznajemo da si praktički oduvijek u sportu, te da si trenirao košarku do svojeg stradanja sa 14 godina. A i na temelju tvoje pojave možemo vidjeti kako si građen upravo za sportove poput košarke i odbojke. Koliko si visok? Igra li ti tvoja visina ikakvu ulogu pri sjedećoj odbojci?

Ivan: Da, oduvijek sam se bavio sportom i sport je jedan ogroman i važan dio mog života. Krenuo sam s košarkom s obzirom na fizičke predispozicije. Već u sedmom razredu bio sam visok 192 centimetra, te sam se nakon kobne prometne nesreće uključio u Invalidski odbojkaški klub ”Zagreb” u kojem i danas igram. Naravno, bavljenje sportom prije stradavanja mnogo mi je pomoglo s obzirom na tehničku narav odbojke, kao i moja visina od dva metra. Kako je jedno od osnovnih pravila u sjedećoj odbojci da se stražnjica ne smije odvojiti od poda prilikom odigravanja lopte, fizičke predispozicije su jako bitne, tako da je visina i raspon ruku jedan poprilično bitan faktor.

3sporta: Kako si ostao bez noge i koliko ti je trebalo za fizički, ali ponajviše psihički oporavak da prigrliš novu stvarnost takvu kakva jest i iskoristiš od nje najviše i najbolje što možeš? Konkretno, kad si ponovno ustao (na prostetsku nogu) te kad si se vratio sportu?

Ivan: Hodao sam u dućan po puding (kad sam proždrljiv) i dok sam se kretao po nogostupu, zastao sam prije jedne ulice da vidim ide li auto. Pogledao sam u lijevo i vidio auto u zraku kako leti prema meni. Potom me je zakucao u betonski stup brzinom od 100 km/h te mi na mjestu otkinuo nogu. Da bi situacija za mene bila još bolnija, to se dogodilo ispred dvorane od KK ”Dubrava” gdje sam trenirao i košarka je tada bila moj život. Fizički oporavak je trajao neka tri mjeseca, koliko mi je trebalo da stanem na protezu, ali realno taj oporavak traje još i danas. Prije točno šest mjeseci peti su mi put rezali kost, živce  i mišiće jer to nije tako jednostavno i bolovi se javljaju svaki dan. Sportu sam se vratio 2007. godine nakon što sam završio srednju školu, i započeo svoju novu sportsku karijeru u sjedećoj odbojci.

3sporta: Što za tebe znači sport, što te pokreće, tjera i motivira da se i dalje boriš, da treniraš? Što te izaziva?

Ivan: Sport za mene znači mnogo toga, ali prvenstveno zdravlje. On mi pomaže da fizički i psihički budem u formi, tjera me da postanem bolja osoba i uvijek otkrijem nešto novo o sebi, a i o drugima. Oduvijek sam bio kompetitivan, ali kroz čitanje raznih knjiga o sportskoj psihologiji, pomalo sam promijenio svoj stav. Nije mi bitna samo pobjeda, već savladavanje te neke vještine – odbojka, pikado, stolni tenis, bacanje diska, ali ujedno i uživanje u samom procesu. Naravno, volim pobijediti, zato i igram, ali tu je i mnogo drugih internih nagrada u kojima još više uživam. Sklopio sam vrlo mnogo poznanstava i prijateljstava kroz sport, proputovao puno i upoznao druge kulture i načine života koje sigurno ne bih da se ne bavim sportom. Izazov mi je dotjerivanje tehnike odigravanja i taktike igranja do savršenstva. To ponekad zna biti poprilično frustrirajuće, ali to je proces koji nikada ne završava i u njemu doista i uživam.

3sporta: Da li ti je Velebit Ultra Trail prva trkačka/trail utrka te koliko si spreman na nju krenuo? Trčiš li inače u smislu treninga, ili si ga onako “u glavu“ odlučio prehodati pa što bude?

Ivan: Da, to mi je prva utrka na kojoj sam sudjelovao. Neposredno prije utrke imao sam pripreme s reprezentacijom u Međugorju u trajanju od šest dana, pa sam donekle fizički i bio spreman. Više me je brinula mentalna pripremljenost jer nisam znao što me očekuje, iako volim ići u planine, ali bolovi koje sam pretrpio tijekom utrke najviše su me smetali. Opet, kad se popneš gore i pogledaš tu prirodu i te ljude oko sebe, shvatiš da se to apsolutno isplati i da možeš pretrpjeti i još toliko. Prije toga sam odradio malo trčanja po Maksimiru i na atletskoj stazi u Dubravi, ali nisam mogao više zbog svih obaveza koje imam.

3sporta: U jednom intervjuu s tobom kao kapetanom odbojkaške reprezentacije, doznajemo da preferiraš kolektivne sportove zbog dijeljenja uspjeha sa suigračima, ega koji je stavljen u drugi plan, te zajedničkog truda da se izvuče najbolje iz svojih suigrača. Atletiku odnosno individualni sport nazvao si bijegom radi lakšeg ostvarivanja rezultata, te putom lakšeg otpora. Jesi li s ovim iskustvom ponešto promijenio sliku o trčanju? Jesi li osjetio atmosferu zajedništva i kolegijalnosti te zajedničko veseljenje tuđem uspjehu; ili si se, ipak, na ovu utrku zaputio iz nekih drugih individualnih pobuda i ciljeva? Kako si se, zapravo, odlučio na tu utrku?

Ivan: Izrazito poštujem svaki sport jer za svaki treba imati posebnu snagu i potrebnu tehniku. Ne omalovažavam atletiku, ali tu apsolutno treba razdvojiti olimpijske od paraolimpijskih sportova. Moj prijatelj Ivan Katanušić iz sjedeće se odbojke prebacio u bacanje diska i kugle, i on ruši rekorde te podiže razinu tog sporta i svaka mu čast na tome. Znam koliko je to teško trenirati, posebno kada imaš amputaciju, i znam koliko se toga odrekao da bi sve to postigao, no on je jedan od rijetkih primjera. Ja se trčanjem ne bavim, niti sam išao trčati utrku radi nekakvog rezultata. Moja želja je bila uživati u tom procesu, upoznati nešto novo, testirati svoje granice i motivirati druge. Posljednjih nekoliko godina primijetio sam koliko moja pojava motivira ljude kad vide da nemam nogu i da dajem sve od sebe, neovisno o rezultatu i to vidim kao apsolutno pozitivnu stvar za sebe i za druge. Ja podignem druge, onda drugi podignu mene i to je smisao svega. Utrka je bila mnogo više nego što sam očekivao, u smislu kontakta s drugima i upoznavanja raznih ljudi. Doista me oduševilo to što u istoj utrci trče i rekreativci, šetači, a i profesionalci. To je ta inkluzija na kojoj svi trebamo inzistirati. Smatram da jedni od drugih možemo mnogo toga naučiti, a to nećemo učiniti ako smo zatvoreni u svoje kuće i stanove i ako se ne pokažemo svijetu.

3sporta: Jesi li imao asistenciju, nekog partnera, prijatelja ili si se odvažio sam?

Ivan: Išao sam na utrku s dugogodišnjim prijateljem Danijelom Bornom Fiketom. On i ja već dugi niz godina radimo jednu priču s kojom ćemo sada krenuti u realizaciju. Priča se bazira na motivaciji, inkluziji i svemu pozitivnom, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Pošto je i njemu ovo bila prva utrka, dogovor je bio da svatko odradi utrku svojim tempom, tako da smo se razišli odmah nakon prvog kilometra, ali utrku nisam odradio sam jer sam putem susreo puno odličnih ljudi koji su mi pravili društvo.

3sporta: Također, čitamo da su odbojkaši s invaliditetom marginalizirana skupina po pitanju ikakvih ulaganja, brige, promocije te osiguravanja fizioterapeuta i medicinskih pregleda, a susrećete se s nerijetkim povredama i bolovima, kao i tegobama vezanima uz amputaciju odnosno invaliditet.

Jesi li se tijekom utrke susretao s nekim tegobama vezanima uz tvoj invaliditet? Kako te je proteza služila? A kako si se općenito osjećao – je li bilo jako teško, jesi li imao kriza, žuljeva, je li te što boljelo? Što ti je prolazilo kroz glavu?

Ivan: Naravno da sam se susretao s tegobama. Prvi put nakon nesreće potrčao sam tek prošle godine (brzo šepanje za tramvajem se ne računa). Prije pola godine odradio sam tešku operaciju na nozi i vrlo sam zadovoljan svojim oporavkom. Bilo je tu puno bolova i tegoba tijekom utrke, ali sam sve to izdržao. Nedavno sam postao korisnik proteze za trčanje Challenger od Otto Bocka te ju sada testiram. Naravno da nije isto ako trčiš na betonu ili po nekom težem terenu pa je ovo bilo malo riskantno. Sada ćemo napraviti promjene na protezi na osnovu mojih iskustava pa će biti lakše idući put. Imao sam krize, kako ne. Ako išta mrzim onda su to bolovi koji me sprečavaju da odradim svoj maksimum. Onih zadnjih šest kilometara po betonu me satralo. Par puta mi je došlo da samo legnem, pustim se i skotrljam se nizbrdo pa nek’ sudbina odluči o meni, ali sam izvukao to iz sebe i odradio tu zadnju dionicu. Sve u svemu, zadovoljan sam protezom.

3sporta: Je li tvoj tijek utrke iziskivao neki poseban pristup zbog tvojeg specifičnog stanja? Po pitanju opreme, tenisica, posebne proteze, štapova, prehrane, tempa, odmora?

Ivan: Imam jedan jedini vječni problem, a to su tenisice broj 51. Imam neke tenisice za trail, ali su dva broja manje pa sam se malo tu namučio. Osim toga nema nikakvih problema. Slušam svoje tijelo i onda ja određujem tempo. Nisam baš građen za trail, pa se puno znojim i samim time mogu popiti vode kao slon srednje veličine, tako da sam si i malo pretrpao ruksak vodom, ali sada znam bolje za idući put.

3sporta: Čime se još baviš u životu, gdje radiš, imaš li obitelj, još koji hobi ili sport? Bicikliraš li, recimo?

Ivan: Radim u Invalidskom odbojkaškom klubu ”Zagreb” kao voditelj na jednom EU projektu ”Škola sjedeće odbojke i adaptivnih sportova”. Živim u Dubravi sa svojom prekrasnom suprugom Anitom, a uz to očekujemo i sina u kolovozu. Tako da moram priznati da imam bogat i ispunjen život. Hobiji su mi pikado koji je odličan za mentalnu pripremu – igram pikado u klubu Quattro Gospođe; te sviranje – bas gitara, gitara, a malo ću sad i bubnjeve ako stignem. Daleko najdraži hobiji od svega čime se bavim su mi planinarenje i sviranje. Smatram da je bavljenje nekakvom vrstom kreativnosti, da li je to sviranje ili slikanje, također iznimno bitno za mentalno zdravlje kao što je i sport za fizičko.

3sporta: U tvojem osvrtu na utrku mogli smo pročitati “Malo sam bio krepao, ali sam ipak završio utrku. Bit će bolje na idućoj!“ Znači li to da si se ozbiljnije zagrijao za trail te da te ubuduće možemo očekivati na utrkama? Imaš li kakvih ozbiljnijih planova, želja, snova? Povećati kilometražu odnosno kategoriju, trenirati i ubrzati…?

Ivan: Apsolutno planiram ponovno sudjelovati. Mislim da ću možda, ako mi privatni život to dopusti (čitaj: žena i dijete) trčati na Krku, ali sve u svoje vrijeme. Imam velike planove, i sve to treba pomalo odrađivati da bude kako treba. Kilometražu neću povećavati, ali trenirat ću više i pripremati je bolje. Ubrzati – naravno! Pa moram otkriti koja je moja granica i podizati ljestvicu 😊

Piše: Martina Maloča
Foto: Velebit Ultra Trail i privatna arhiva

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here