YOU'LL NEVER WALK ALONE

IVAN KOVAČEVIĆ – posljednji pobjednik Polojske ultre

Pročitajte inspirativnu priču o Ivanu Kovačeviću i njegovom nastupu na Polojskoj ultri 100 km, iz pera Pavla Perkovića

 

I onda je stao. I nije mogao dalje. Ni koraka.

Čini se da se povijest ponavlja.

Passatore, 2019. Na kultnoj, talijanskoj utrci na 100 km s oko 3000 natjecatelja, zapeo je na 48. kilometru. Na najvišoj točki utrke s koje se kreće nizbrdo. S koje kreću oni pravi. Nije bio pravi.

Dvije godine kasnije, igrom slučaja, našao se na startu nove stotke. Slavonski Brod, Poloj, državno prvenstvo na 100 km.

Da se razumijemo, nije on trebao biti na startu ove utrke. Planirao je trčati 50 km, trenirao je za 50. No otkazali su zbog korone sve druge discipline osim državnog na 100 km pa se odlučio na hazard. Nije ni fizički ni psihički trenirao za 100, no tko ga jebe, jednom se živi. Jebeš racionalne. Jebeš suzdržane.

Da je po njihovom pristupao trčanju, ne bi nikada niti počeo. Da je slušao mišljenja racionalnih, nikada ne bi istrčao niti jedan maraton. Nije to za tebe, jebiga. Tako bi mu rekli. No on je trčao i istrčao jedan od maratona i ispod 4 sata.

No stotka je ipak svemir za sebe, a ono DNF s Passatorea podsjećalo je na njegovu trkačku smrtnost. Nikada neću zaboraviti njegovo iscrpljeno lice na petom kilometru Passatorea, kada sam prošao kraj njega i Kasika. Jedva da smo izašli iz Firence, a on je na onoj talijanskoj, kasnosvibanjskoj vrućini imao facu nekoga tko nema šansu da završi svih 100. Ne možeš tako izgledati na petom. Tja, nisi Milana Murgić da možeš u tako ranoj fazi utrke otići na dno svoga energetskog dna, raspasti se i potom uskrsnuti i promarširati do kraja. Njegovo je lice odavalo psihološki strah. Nije bio spreman otići do kraja.

Na 50-om kilometru u Slavonskom Brodu lice mu je opet vrištalo psihološkom i fizičkom izmrcvarenošću. Valjda nitko osim Kasika nije vjerovao da ima ikakve šanse. Skupit će, vjerovao sam, još jednu, možda dvije petice, koliko je bila dugačka dionica na stazi. 2 i pol kilometra do okreta i potom natrag do nas.

Iako sam mu obećao da ću ga čekati do kraja, nakon 50 km i njegovog fizičkog stanja, činilo mi se prilično izvjesnim da će prije mraka odustati.

Start utrke bio je u 8 ujutro, a mrak pada malo iza 18 sati.

Kada je stao i nije mogao dalje, naši su životi bili promijenjeni. Ivan nam je očitao lekciju i, iako je temperatura bila minus 3, a mi smo na nogama i vani od jutra, nikome od nas sedmero preostalih više nije bilo hladno. I ma koliko bi oni gore spomenuti racionalni rekli da smo se ugrijali jer smo trčkarali zadnji krug s njim, svatko od nas sedmero znao je da se radi o jebenim osjećajima koji su nas zagrijali i da ovo iskustvo nećemo nikada zaboraviti. Nakon što ga je jedan od sudaca utrke ispratio od 90. do 95. kilometra, kada smo ga mi preuzeli za zadnjih 5, bilo je još troje trkača na stazi. Stariji trkač taman je završavao posljednji kilometar, a djevojku Petru, koja je imala pola kruga fore ispred Iveka, taman su, kada smo prolazili, na 96. kilometru unosili u auto. Njezino tijelo više nije moglo niti hodati. Na rubu nesvjestice, ležeći na travi uz cestu, morala je prihvatiti da svi ovi sati provedeni na polojskoj cesti za nju neće imati sretan kraj. Tako je Ivek ostao sam na stazi. Tj. ostao je posljednji natjecatelj, no bio je sve samo ne sam na toj mrzloj cesti uz polojsku šumu. 7 promrzlih sljemenašica i sljemenaša trčalo je i hodalo uz bok s njim jer, kako kaže pjesma, you`ll never walk alone.

Iz Masnjakovog zvučnika treštale su raznorazne numere za najbolji, privatni party za kraj ove uspješne utrke. Ekipa iz organizacije preko razglasa je objavila da će proglašenje biti nakon što posljednji natjecatelj uđe u cilj, jer, kako su to rekli, a i primjerom pokazali, posljednji trkač je jednako bitan kao i prvi.

Plesali smo uz njega uz „rock me baby“, „happy“, „kad se male ruke slože“, „country road“, „never walk alone“ i raznorazne druge.

Pjevali smo, plesali, skakutali, trčali, hodali, po potrebi, s ponekom skrivenom suzom u očima. Bez ikakve sumnje, svima nama ovo je iskustvo jednako trebalo koliko je trebalo i Iveku.

Meni je vrhunac bio kada je Ivek zatražio „imperial march“, Masnjak mu brzopotezno želju i ispunio, a Ivek iste sekunde pružio korak uz našu pratnju za meni najimpresivniju od svih star wars bitaka, bitku za 100 km Poloja.

Kada su se svjetla bazena, kraj kojega je bio cilj, pojavila pred očima, bio je pravi trenutak za pjesmu „eye of the tiger“. Naš privatni Rocky poletio je prema cilju. Činilo se da je to to.

I onda je stao. I nije mogao dalje. Ni koraka.

 

Slavonski Brod, Poloj, 2021. Na kultnoj, hrvatskoj utrci na 100 km s točno 67 natjecatelja na startu, zapeo je na najemotivnijem od svih, 99. kilometru. Na posljednjoj etapi utrke koja vodi u cilj. U kilometru koji vraća osmijeh na lice čak i najtvrdokornijim mrgudima među natjecateljima. Kilometar na kojemu postaješ onaj pravi. Ovaj puta i on je bio pravi.

Jer znali smo da nema nikakve šanse da ne završi tih zadnjih 100 metara, no trebao je stati, trebao mu je taj psihosomatski grč da samom sebi još jednom objasni da je uspio, da je jebeno uspio.

Trebalo mu je da stane, da se opet vrati na 48. kilometar Passatorea i rockyjevskim rječnikom objasni onoj zbunjenoj, iscrpljenoj i razočaranoj, mlađoj verziji sebe da:

„the 100 km race ain`t all sunshine and rainbows.
It`s a very mean and nasty place
and I don`t care how tough you are,
it will beat you to your knees
and keep you there permanently
if you let it.
You, me, or nobody is gonna
hit as hard as 100 km race.
But it ain`t about how hard ya hit.
It`s about how hard you
can get hit and keep moving forward.
How much you can take and
keep moving forward.
That`s how winning is done!“

A Ivek je, protivno svim očekivanjima i nama nevjernim Tomama, išao dalje, sve dok konačno 15-ak minuta prije 13-og sata, 15-ak minuta prije isteka limita, nije ušao u cilj kao pobjednik.

Napisao i proživio: Pavle Perković
Foto: Dinko Bažulić

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here