Zapravo, možda bi bilo bolje da u naslovu stoji “ja sam lud kad ne trčim”. E sad, je li određena doza opće ludosti potrebna da bi se bilo “lud bez trčanja”, to je tema za neki drugi članak.
Ne funkcioniram kad ne trčim. Zapravo, funkcioniram, ali nisam sav svoj, ne dajem sve od sebe, usporen sam, bezvoljan i nemam energije. Tako je to od kad znam za trčanje, a ima tome više od 30 godina. Bio sam još srednjoškolac, a prijatelji i ja osvojili smo na jednoj utrci ekipno prvo mjesto. Nakon toga gostovali smo na lokalnom radiju, da predstavimo svoj “uspjeh”. Pitao me voditelj: “Zašto trčiš?”. Iz zbunjenog, nemuštog odgovora moglo se razaznati samo ovo – da ispucam negativnu energiju, da izvjetrim frustracije, da se ludilo istrči vani.
Da, baš to “uravnoteženje” je ono što mi donosi redovno trčanje. Onaj osjećaj ugodnog umora nakon treninga, osjećaj zadovoljstva zbog novog postignuća, bez obzira jesam li trčao 5 ili 25 km. Osjećaj tople vode koja teče preko umornih mišića pod tušem i vraća osmijeh na lice. Osjećaj kad zaspim od fizičkog umora.
Nekoliko sam godina bio više na biciklu nego na trčanju. I to je bilo OK, ali ni blizu osjećaju koji mi daje trčanje. Baš jučer vozim i razmišljam – koja je razlika? I onda shvatim da sam na biciklu sputan, zakopčan u pedale, stalno u jednoj (ne preugodnoj) poziciji. Da stalno radim potpuno jednake dosadne pokrete. I da, da mi je većinu vremena vrtnja pedala prelagana, da nemam taj osjećaj postignuća, a ne mogu si baš svaki dan priuštiti 3-4 sata vožnje niti odlazak na brda. Volim bicikl, ali nije to to.
Trčanje je moja meditacija, moj ventil, moja točka ravnoteže, moj povratak sebi. Bez obzira na tempo, bez obzira na vremenske prilike, bez obzira jesam li sam ili u društvu, makar samo do kraja ulice i natrag.
Patetično, znam, ali najbolji dio dana često je taj jedan sat proveden na trčanju.
Z
