Ne sumnjam da ste svi vi koji se bavite trčanjem bar jednom negdje čitali o Janezu Maroeviću, čovjeku koji je šest puta bio prvak Hrvatske te ima osobne rekorde 1:09.10 polumaraton te 2:27:04 u maratonu. I dalje je aktivan, ove je godine ostvario i pobjedu na Dubrovačkom polumaratonu. Udobno se smjestite i odvojite desetak minuta za ovu istinsku sportsku trkačku legendu.
Janez je inače rođeni Splićanin, temperamentan, izrazito emotivan i posebno skroman čovjek. Kaže on meni: “Drago, zahvaljujući Facebooku vjerojatno je dio nove trkačke populacije čuo da postoji neki “luđak” s Hvara koji je dobro trčao”.
Janez u svojim sportskim počecima nije mogao bez nogometa. Trenirao je kao i svi klinci nogomet, malo se zezao vaterpolom, a onda je pubertet učinio svoje. Počeli su ga pucati hormoni i naš Janez je, nećete vjerovati, u srednjoj školi dogurao do čak 82 kg. Bio je to za jednog mladog dečka prvi znak da “mora početi trčati kako bih impresionirao lokalne cure”. U početku je, kako kaže, trčao “kriomice, navečer kad je došao iz škole, jer ga je bilo sram”. Ništa čudno za to razdoblje, posebno za nas iz malih sredina.
U početku je kao i svi mi krenuo s 3-5 km, ne opterećujući se nikakvim vremenom jer nije niti imao sat. Uporno kakvu je imao vodila ga je cilju – Janez je, ne samo smršavio, već polako počeo pobjeđivati na lokalnim krosevima.
U jesen 1991. počinje studirati ekonomiju u Splitu, naravno da je to uspješno završio upisuje se u ASK te počinje ozbiljno trenirati. Za to razdoblje naglašava da su neki njegovi treninzi bili jači nego mnoge današnje utrke. Meni je to razumljivo i poznato.
Nakon niza pobjeda na državnim prvenstvima u krosu, nekako spontano je odlučio otići u Beč, 1994. ili 1995., gdje smo putovali s ekipom Croatia Maratona iz Poljane, za koju su tada nastupali najbolji maratonci – Paripović, Lacković, Vargić, Kovačić, Pecik, Habuš. Janez tada nije imao hrabrosti trčati maraton, već se odlučio za trku na 16 km i bio je bio drugi. Impresioniran masovnošću Bečkog maratona te atmosferom koja je fantastična, odlučio je “što prije i sam probati istrčati maraton”.
I znate kako ga je probao? Sa svega 23 godine, bez treninga dužine veće od 30 km, dolazi frajer 4. 5. 1996. na državno prvenstvo u Sinj te s vremenom 2:30:56 postaje prvak Hrvatske u maratonu. Kaže mi: “Kad sam na 40. km shvatio da me nitko ne može pobijediti, suze su same počele teći i tekle su još dugo nakon prolaska kroz cilj”.
No to je bio samo početak jedne sjajne maratonske karijere. Njegov drugi maraton u životu, pogađate, opet je bila pobjeda na državnom prvenstvu i to na Plitvicama s vremenom 2:33:15 i to ispred tada jednog od naših sjajnih maratonaca ali i ultraša Damira Kovačića.
No možda i najbitnije u cijeloj ovoj priči je činjenica da je Janez sve ove rezultate napravio potpuno sam, 95% svojih treninga je odradio sam, bez logistike, u smislu stručne vitaminizacije, prehrane, fizioterapeuta, masera i slično. Za one koji znaju čitati između redova… sasvim dovoljno.
Kad sam ga pitao je li imao kakvih neugodnosti kada su ga ljudi vidjeli da trči Hvarom, samo se nasmijao i rekao : “Jebote, bilo je skoro kao u Malom mistu! Govorili su mojim roditeljima da sam poludio, da me vode psihologu, vadili mi uroke i sto drugih čuda, ali što su mi oni više stvarali neugodnosti, to mi je više davalo motiva za rad”.
Janez je po prirodi perfekcionist koji želi u svemu što radi postići najviše moguće. Bitno je postaviti visoke ciljeve, ponekad kao i svi mi, nerealne, ali i to je ponekad cijena uspjeha. On ima jednu vrlo zanimljivu tezu – ako želite doći do treće stepenice onda petu stepenicu stavite za cilj.
Na moje pitanje o današnjoj trkačkoj ekspanziji, Janez naravno ima svoje stavove te naglašava: “Škole trčanja su pohvalne i vrlo dobra stvar za trkački pokret u cjelini, a posebno za organizatore utrka jer se iz njih regrutira masovnost. U Hrvatskom trčanju se događa jedan fenomen u kojem Hrvatska nikad nije imala tako kvalitetnu maratonsku i ultramaratonsku žensku ekipu, dok je s druge strane naše muško maratonsko trčanje u krizi i rezultati nikad nisu bili lošiji. Možda se ove činjenice neće nekome sviđati, no to je realnost. Trčanje je izuzetno težak sport, treninzi su iscrpljujući, a s druge strane, vi od toga ne možete živjeti. Zaista moraš biti fanatik koji je spreman na iznimna odricanja a s druge strane mladi imaju krive uzore koje nameću mediji i naravno svi žele na jednostavan način doći do zarade.”.
Uvjeren sam da se mnogi slažu s ovim Janezovim riječima. Spoznaja da čovjek iza sebe ima šest titula državnog prvaka u maratonu, 26 medalja s Državnih prvenstava te preko 130 pobjeda u zemlji i inozemstvu, daju mu za pravo na stavove o trčanju, sviđalo se to nekome ili ne.
Janez ističe da mu je jedna od najdražih pobjeda, pobjeda na maratonu iz 2014. godine u 41. godini života, u Fort Lauderdaleu, kaže da ju ni u snu nije očekivao. Naravno Boston mu je najdraži maraton. Bez obzira na svo iskustvo i pomisao da ga više ništa u životu ne može impresionirati, Boston je i za njega posebna utrka. Kako kaže Janez: “Taj duh podrške maratoncima tamo možete gotovo rukom opipati!”. Vjerujem da će ove njegove riječi mnogima od vas biti dovoljan motiv da Boston izaberete za svoju maratonsku avanturu.
I za kraj ove, nadam se zanimljive priče, evo jedne analize pokojnog novinara Žarka Sušića koji je nakon pobjede Janeza na Plitvicama 1996. s 2:33:15 rekao sljedeće: “Maroević posjeduje jednu za maraton osobito važnu osobinu: da dobro poznaje svoje mogućnosti, pa je začuđujuće vješto i precizno rasporedio svoje snage na njemu nepoznatoj stazi koja posve odudara od maratonskih staza. On je već na 30. kilometru stekao prednost i dominantno pobijedio. Dobili smo napokon tako dobrog maratonskog talenta i nadam se da ćemo to za dobrobit naše atletike znati iskoristiti.”
Izgleda Janez, da to netko nije znao iskoristiti. Kada su u pitanju treninzi i način treniranja u “Janezovo vrijeme” i ovo današnje, on naglašava nekoliko bitnih stvari. Nije bilo nekih revolucionarnih metoda, trening je individualna stvar i najbitnije je pogoditi sistem treninga koji odgovara pojedincu. Pet trkača može raditi po istom programu, a njihovi rezultati se mogu zbog niza razloga znatno razlikovati.
Evo jedan ovako zanimljiv podatak. U njegovoj rezultatski najboljoj godini, 2003., kad je tri puta maraton trčao ispod 2:30, nije imao niti jedne veće dužine od 34 km, ali su to bile brze dužine. Te je godine napravio, 7730 km, radeći često 11, 12 treninga tjedno. To je jedne od formula koju stalno naglašavam i ja – trčite brzo na treninzima ako želite biti uspješni na trkama.
Osim toga, a ovo je ipak najbitnija Janezova poruka s kojom se vjerojatno svi slažete – radite ono što volite bez obzira na prepreke, podmetanja, ogovaranja i nikad, baš nikad nemojte prestati sanjati svoje snove.
> Pratite Facebook stranicu “Drago Miličić supermaratonac”
Napisao: Drago Miličić
