Državna rekorderka u dugom triatlonu, maratonka s 11. rezultatom svih vremena za žene u Hrvatskoj i – majka. Jasmina Ilijaš sasvim je posebna sportašica. Vedar duh i pozitivan pristup životu tjeraju je da u trenucima kada bi mnogi odustali od sporta ostvaruje vrhunske rezultate. I ono što je najvažnije – ona je tek počela!
3sporta: Jasmina, reci nam nešto o sebi, odakle si, gdje živiš i čime se baviš osim onog što znamo – sportom.
Rodom sam iz Donjeg Kraljevca u Međimurju, gdje i danas stanujem. Živim sa svojom djecom kao samohrana majka, sinom Davidom (6 god) i kćerkom Leonom (7 god). Imam dvije starije sestre (Bojana, 31 god, Darija 28 god) i mlađeg brata (Jasmin, 21 god) dok je otac tragično preminuo prije dvije godine. Nakon očeve smrti majka, brat i jedna od sestra odselili su i pronašli posao u inozemstvu. Do nedavno sam živjela i sa svojom bakom, koja je nedavno preminula.
Najveći dio svog vremena provodim s djecom, dok ostalo vrijeme trošim ili na sportske aktivnosti ili kućanske poslove. Leona je prošle godine krenula u školu, tako da sam i ja sad ponovno školarac ☺. David je dijete s poteškoćama u razvoju i već gotovo 4 godine odlazim s njim nekoliko put tjedno na terapije kod logopeda i defektologa, te razne motoričke vježbe. Davidu moram posvetiti mnogo više vremena nego li Leoni jer još nije dovoljno samostalan, za razliku od Leone s kojom je lakše jer je samostalnija i veoma snalažljiva.
3sporta: S obzirom na navedene okolnosti, kako se snalaziš sa svojim obavezama i treniranjem?
Kao samohranoj majci i sportašici uz sve obaveze naravno da nije nimalo lako. Ima težih, a ima i manje teških dana, ali moja velika volja i upornost i ljubav prema djeci me tjeraju naprijed u životu, pa tako i u sportu gdje „leži“ moja velika strast. Dok je baka bila živa znala mi je na kratko pripaziti klince za neki kratki večernji trening od 40 minuta, a sad se nekako snalazim. Treniram uglavnom prijepodne dok su djeca u školi, vrtiću i svaki dan moram dobro isplanirati da sve stignem na vrijeme jer su mi djeca na prvom mjestu i njima podređujem sve obaveze, pa i sportske. Najteže mi je odlaziti na trening kad su mi djeca bolesna jer tada nisam nimalo opuštena i jedva čekam da se vratim doma.
Trkačke treninge radim uglavnom sama na svom, domaćem terenu, osim ponekog dužeg ili bržeg napornijeg treninga kada odem u Varaždin, pa to obavim s klupskim kolegama i “suparnicima” iz trkačkih i triatlonskih utrka, trenerom Goranom Pongračićem i kolegom Sašom Moslavcem.
Priličan problem su i odlasci na utrke jer tada moram organizirati čuvanje djece, što ranije nije bio problem kad je mama bila kod kuće. Međutim, otkako je otišla na rad u inozemstvo i to se zakompliciralo, ali srećom tu mi uskače moja teta Darinka Balog i znam da mogu biti mirna jer su djeca u sigurnim rukama. Posebno mi teško pada kada odem na udaljenije utrke, pa nisam s njima dva ili čak tri dana. Naravno da mi je tada teško, pa i na samoj utrci, ali nekako to okrenem u glavi i iskoristim kao dodatnu motivaciju za dobar rezultat.
3sporta: Znamo da sport iziskuje i određena financijska izdavanja…
Zbog spomenutih Davidovih poteškoća imam status roditelja djeteta s teškoćama u razvoju i koristim produženi porodiljni dopust do Davidove 8 godine. To su mi jedini prihodi, osim što povremeno zaradim nešto na trčanju ili triatlonu, a troškove bolje da ne spominjem. Jasno da jedva spajam kraj s krajem nadajući se da će jednog dana biti bolje. Velik izdatak su i moje sportske aktivnosti, ali srećom imam podršku svog kluba TK Marathon95, te veliku podršku klupskih kolega s kojima najčešće putujem na maratonske i triatlonske utrke pa nekako uspijevam zatvoriti financijsku konstrukciju.
Opremu za trčanje u posljednje dvije godine dobivam od sponzora BROOKS, a od nedavno imam i sponzora za triatlonsku opremu. Riječ je o poduzeću Multisport d.o.o., a čiji je vlasnik naš poznati triatlonac g. Aleksandar Grah. Ovim putem bi im iskreno zahvalila jer mi svaka pomoć puno znači, a njihova je zaista nesebična, meni neprocjenjiva.
3sporta: Kada si se počela baviti trčanjem?
Počela sam trčati u ljetu 2010. godine. Tada je to bio moj „ispušni ventil“ za izbacivanje negativne energije koja se u meni skupljala zbog spomenutih životnih okolnosti. Šogor Denis Hobor me potaknuo jer je on tada bio trkač i odlazio na utrke. U početku sam s njim trenirala, a kasnije sam povremeno trčala sama, ali bez nekog sistema budući da nisam imala znanja o treniranju. Odlučila sam se da ću trčati polumaraton u Varaždinu. Pomislila sam; ako mogu relativno lako istrčati 5 km na lokalnoj cross ligi, onda ću možda s malo poteškoća savladati tih 20+ km. Tu sam čak već znala da postoje patike za trčanje i da se po mogućnosti trči u poliesterskoj odjeći. Rezultat prvog polumaratona bio je bilo 1:40, što se čak i meni učinilo super s obzirom na trkački staž od 2-3 mjeseca. Tu utrku jako dobro pamtim jer sam nakon nje provela četiri sata na infuziji u hitnoj, budući da nisam znala da se treba dobro pripremiti za utrku u smislu unosa hrane i tekućine, a pogotovo da je važno uzimati tekućinu za vrijeme utrke – pogotovo ako je vruće.
Nakon toga sam prestala trčati zbog raznih problema i još više – nisam imala apsolutno nikakvu podršku okoline, a u takvim se okolnostima teško motivirati za ozbiljnije trčanje. Za godinu dana sam sve ponovila, počela malo trčati tijekom ljeta, otišla na Varaždinski polumaraton s ciljem da završim utrku i ranije dođem doma, tj. da ne moram poslije utrke na infuziju ☺.
3sporta: Koji su tvoji trenutni osobni rekordi u maratonu i polumaratonu, te koja ti je utrka ostala u najdražem sjećanju?
Najdraža maratonska utrka mi je Treviso 2015. kada sam prvi put istrčala maraton ispod 3 sata. Time sam iznenadila sebe, a i svog trenera. Završila sam utrku za 2 sata i 56 minuta. Kada sam prošla kroz cilj nisam vjerovala da sam ostvarila to vrijeme i sjećam se da sam se od sreće bacila na pod.
Trenutno mi je osobni rekord u maratonu 2:51:25, također istrčan u Trevisu ove godine, čime sam osvojila 3. mjesto u ukupnom ženskom poretku.
Osobni rekord polumaratona mi je 1:25:51 ostvaren u Ormožu 2015. godine. Međutim, taj polumaraton sam trčala u punom treningu, dva dana prije sam odvozila 170 km brdskog treninga. Još nemam neki dovoljno dobar rezultat u polumaratonu, u usporedbi s najboljim rezultatom u maratonu. Ne stignem se pripremiti za dobar polumaraton jer već u 4. mjesecu krećem s pripremama za triatlon. To ostavlja veliki „trag“ umora u tijelu i jednostavno mi tijelo ne dozvoljava da trčim brže kraće utrke. Paralelno treniram trčanjem i triatlon i teško je to sve uklopiti. Poznato je da se ne može na svim utrkama biti jako dobar i svjesna sam da neke utrke moram žrtvovati da bih bila bolja na drugima. Na primjer, imam bolji polumaraton unutar maratona koji iznosi 1:24:21.
3sporta: Uz navedene životne okolnosti, imaš i određene zdravstvene probleme koji su utjecali na tvoju izvedbu i treniranje. Kada si shvatila da si intolerantna na gluten i kakve poteškoće ti je to uzrokovalo?
Jako dugo sam vukla svoj problem s probavom. Problemi su se s godinama sve više pogoršavali i bili sve kompleksniji. Reagirala sam tek kada više nisam mogla psihički i fizički izdržati.
Nažalost, dugo godina nisam ni sama sebi priznala da imam problem i redovito sam to “stavljala pod tepih”. Nitko iz kluba, a ni trener nije znao što mi se događa sve dok se nisam na jednoj utrci srušila. Tada sam konačno sve priznala treneru i kolegama koji su bili sa mnom na utrci i doživjeli tu nezgodnu scenu da su me morali “oživljavati”. Problemi s probavom su mi jako utjecali na kvalitetu života, a isto tako i u sportskom smislu. Moj ni jedan trening ni utrka nisu prošli bez probavnih problema. Trčala sam i trenirala i nije bilo uopće napretka, kao da stojim na mjestu. Utrke su mi tada najteže padale. Za vrijeme utrke imala sam jake grčeve u abdomenu, gastritis i naravno morala više put stati radi probavih problema. Bila sam jadna i nemoćna, kad bi ušla u cilj uvijek sam plakala od jada i nemoći. Najteže su mi tada bile moje prve maratonske utrke jer je maraton težak sam po sebi, a kamoli kad vas muči još i probava. Tek nakon svega toga, nakon što sam htjela napustiti sport misleći kako to nije za mene, krenula sam po stručnu pomoć i dobila dijagnozu intolerancije na gluten.
Tada sam morala na hitnu dijetu bez glutena. Nisam previše znala koje namirnice sadrže gluten i iznenadila sam se kada sam shvatila da glutena ima gotovo svugdje. Mislila sam – dobro, pa što ću ja jesti? Nije lako mijenjati prehranu nakon 20 i nešto godina i izbaciti u jednom danu ono sve na čemu si odrastao. Ali, kad je zdravlje u pitanju – moraš. No, tek kada sam cijene bezglutenskih proizvoda bila sam šokirana. Kako si nikako nisam mogla priuštiti bezglutenski kruh, tjesteninu i ostalu bezglutensku hranu da zadovoljim svoje potrebe – pa sam izabrala najjeftiniju varijantu – rižine vafle kao zamjena za kruh. Tjesteninu sam povremeno kupovala, a većinom sam jela krumpir i rižu da nadoknadim ugljikohidrate. Bila sam jako željna kruha, ali mi je bio preskup (250 grama oko 30 kn). Tada sam odlučila da sama pečem kruh od bezglutenskog brašna jer je bilo jeftinije od gotovog proizvoda (700 g kruha oko 15 kn).
Krajem 2013. i početkom 2014. krenulo je polako na bolje. Moji simptomi su skroz nestali, treninzi su bili bolje izvedeni, a rezultati na utrkama sve bolji. Počela sam konačno napredovati, postala sretnija i imala vise motivacije. Lakše mi je bilo i zbog ljudi koji su mi pomagali i imali vjeru u mene kad mi je bilo najteže i koje su ti rezultati obradovali jednako kao i mene. Imala sam jako veliki skok u maratonu u vrlo kratkom vremenu jer sam s rezultata 3:13 u Zagrebu 2014. godine u listopadu, u par mjeseci došla do 2:56 (Treviso, ožujak 2015.). Odjednom je sve u tom sportskom smislu postalo drugačije, počela sam i ja vjerovati u ono što mi je trener odavno govorio i time postala još motiviranija.
Srećom, od nedavno u mojoj okolici (Prelog) postoji poduzeće koje putem weba ww.bez-glutena.hr prodaje bezglutensku hranu i prilikom prve kupnje u njihovim prostorima iznenadilo me što su me ljudi prepoznali i ponudili mi da mi neko vrijeme doniraju proizvode koje prodaju.
Riječ je o proizvodima poljskog proizvođača bezglutenske hrane “BEZGLUTEN” koji u svom asortimanu ima mnogo namirnice svih vrsta što dotad nisam ni znala da postoje, jer sam uglavnom jela samo bezglutenski kruh.
Vlasnici poduzeća su mladi bračni par Aleksandar i Davorka Habuš, koji su kontaktirali firmu BEZGLUTEN u Poljskoj i uz opis mog slučaja preporučili im da mi zajednički sponzoriraju moje potrebe za bezglutenskom hranom, što su ovi prihvatili. Naravno, mojoj sreći nije bilo kraja. Uz pomoć dobrih ljudi i renomiranog proizvođača, barem privremeno sam riješila jedan problem – što će mi sigurno pomoći da budem još bolja i uspješnija u sportu.
3sporta: Tvoj trener Goran Pongračić, iskusni maratonac i triatlonac, vodi te od početka ozbiljnog treniranja. Koliko ti znači njegova pomoć, podrška i znanje?
Najkraće… da nije bilo njega – ne bih bila gdje jesam.
Nadam se da ću mu jednog dana svojim rezultatima vratiti dio onoga koliko je on meni pomogao kroz veliku podršku i koliko je uz još neke sportske prijatelje bio uz mene u teškim trenucima. Još i sada mi se čini nevjerojatnom činjenica da je u meni prepoznao talent i spominjao rezultate koji su mi se u počecima činili kao san, a koje sam već sad premašila ☺
Razgovarali smo i s Jasmininim trenerom, evo što nam je rekao o njenim uspjesima:
“Nema tu nekih tajni koje još nitko nije otkrio. Činjenica je da je iznimno talentirana i na to je dodala svoju veliku volju i ozbiljnost u treniranju pa su rezultati u skladu s time.
Budući da joj je ovo tek 4. godina sustavnog treniranja, pred njom je još mnogo prostora za napredak.
Međutim, da bi se njezin talent razvio u potpunosti, potrebno je i mnogo više od samog talenta i volje. Nadam se da ćemo joj uspjeti osigurati minimalne uvjete koji bi joj omogućili da u budućnosti ostvari rezultate kakve može i želi, što će biti veliko zadovoljstvo prije svega za nju, ali i za sve nas koji je znamo, a vjerujem i za sve ljubitelje sporta.”
3sporta: Držiš rekord Hrvatske u IM triatlonu. Kako je krenula tvoja triatlonska priča i kakve imaš ovogodišnje planove?
Tijekom 2014. godine, kad sam konačno “ozdravila” i počela normalno trenirati, u sebi sam odlučila da ću kad-tad pokušati završiti i taj neki Ironman ☺.
Puno sam slušala o tome iz priča kolega trkača koji se ujedno bave i triatlonom, pa sam pomislila da ako mogu i oni mogu i ja. Tako sam uspjela nagovoriti trenera, koji je i sam odličan triatlonac, da idem s njima u Nagyatadt na Ironman već te godine. Nekako sam se snašla za opremu, nešto dobila, nešto posudila, nešto kupila i nakon jednog kratkog triatlona na Varaždinskom Aquacityu bila krajem srpnja na startu dugog triatlona u Mađarskoj. Završila sam u vremenu 11:36 i u konkurenciji 50-ak natjecateljica osvojila 6. mjesto. Malo je reći da sam bila iznenađena, ali teško je opisati koliko su kolege triatlonci i trener bili iznenađeni. Naravno, nakon toga nije više bilo povratka.
Ove godine ću pokušati, osim Ironmana, po prvi puta nastupiti i na poluIronman distanci.
Još nismo definirali na kojim utrkama ćemo nastupati, a meni nije ni važno, jer 180 km bicikla je isto bilo gdje kao i 42 km trčanja.
3sporta: Koja ti je omiljena triatlonska disciplina, u kojoj misliš da možeš napredovati?
Najdraže mi je, naravno, trčanje jer to je moj teren, a i na kraju krajeva – tu se odlučuje najviše s obzirom na to da je to posljednja disciplina. Mislim da najviše mogu napredovati u biciklizmu jer najduže traje pa je i prostora za napredak najviše.
3sporta: Da li sebe vidiš u potpunosti u profesionalnom sportu, s obzirom na prednosti koje donosi, ali i nedostatke?
Ne razmišljam previše o tome jer moje životne okolnosti nisu nimalo kompatibilne s profesionalnim sportom koji traži još više odricanja i podrške, a s čime sam prilično ograničena.
Međutim ako se ukaže prilika, razmislit ću i o tome, ali kao što sam rekla, teško je uopće povjerovati da bi se nešto takvo moglo dogoditi.
3sporta: Kakav ti je krajnji, dugoročni cilj u sportu?
Po prirodi sam kao dijete, veliki sanjar. Imam vizije o životu koje bi željela ostvariti, ali korak po korak. Neke su mi se želje već ostvarile, ali kroz dugi put s puno strpljenja. Htjela bi još više postići u sportu, ispitati sve svoje granice, ali nažalost o tome ne odlučujem samo ja, već razne okolnosti . Kako se postižu rezultati koji su sve bliži “profesionalnim” treba puno uložiti, potrebno je puno podrške, od moralne pa do financijske.
S obzirom na to da je moja životna situacija dosta kompleksna, jasno da mi ne ostavlja puno mogućnosti za snove. Želim svojoj djeci osigurati bolju budućnost, pa mi preostaje samo i dalje biti uporna, vjerovati u sebe i svoje sposobnosti i nadati se da će se nešto pozitivno preokrenuti što bi mi omogućilo da barem pokušam uspjeti. Nemam neki određeni cilj u smislu plasmana i vremena, jer to dolazi samo po sebi ako si discipliniran i uporan.
3sporta: Jasmina, prema svemu sudeći, tvoj život je i sam po sebi jedna zahtjevna utrka što je u tebi izgradilo velikog borca i jasno je da odustajanje za tebe nikada nije opcija.
Da, uvijek nekako smognem snage u teškim trenucima i to me znatno ojača. Zapravo, drugog izbora nemam. Život, kao i sam sport, ima uspone i padove i ponekad jednostavno treba proći kroz „trnje“… S te strane sam strpljiva i uporna. A kako se kaže, moraš biti i malo lud za takve stvari 😉
Razgovarala/foto: Ana Pavčec – Kregar/3sporta
