Stara je (kineska, navodno) kletva – dabogda živio u interesantnim vremenima. Još od veljače ne ide mi iz glave. Kao svrdlo se vrti i ruje sve dublje.
Dok sam s brda, s čašom šampanjca u ruci i okružena dobrim društvom, gledala boje i slušala grmljavinu novogodišnjeg vatrometa, pokušavala sam osjetiti puls nove 2020. Bila sam umorna i bilo mi je hladno, ali prizor me obuzeo: izgledalo je kao da počinje neki veliki, daleki rat. Dovoljno dalek da ga možemo bez straha promatrati, kao nogometnu utakmicu. Razmišljala sam o protekloj godini i polako planirala novu. Bila sam zadovoljna starom 2019., jer se silan trud koji sam uložila ipak nekako isplatio. Iako je put do tog brda bio zaista dug i iscrpljujuć, do njega sam ipak stigla, zdrava i čitava.
Slutila sam tada da će i 2020. biti zahtjevna, ali sam joj se veselila. Dočekala sam ju sa smiješkom. Nije mi ni palo na pamet da će ovako udarati šamar za šamarom.
U stisci s vremenom i obvezama, tih dana jedva sam nalazila prilike za trening, što me frustriralo. Sanjala sam o utrkama, zamišljala samu sebe na nekom proljetnom, blatnom trailu. Ljutilo me što ću ga dočekati prilično nespremna.
A onda je došla veljača i prvi šamar.
Odjednom je iz mora osobnih izazova izronio i misteriozni Covid-19. Kad sam prvi put vidjela tu kraticu ili naziv, što li je već… nisam ju ni povezala s nekom frkom u dalekoj Kini. Nije me se ticalo, bilo je daleko i nisam toliko pratila vijesti. I dalje se išlo na posao, u dućane, i dalje se treniralo kad god se ukazala prilika, a usput se sanjalo o utrkama.
Čim me se počeo ticati Covid, sjetila sam se kineske kletve. Činilo mi se da sam dotakla njezinu pravu dubinu, osjećaj bespomoćnosti, očaja i neke ljutnje. Jer, hej, nemojte me zafrkavat, krvavo sam radila, kakav sad virus i koji vražji lockdown, želim svoje proljeće, trail i blato i blijedozeleno mlado lišće. Hoću zaslužiti svoju finišersku medalju, obući majicu i popiti pivo.
No, dobila sam samoizolaciju. Slutila sam dva tjedna horora, pa sam se i pripremila za to (srećom, imala sam vremena pripremiti se). Našla sam svijetlu točku – bar ću se konačno naspavati.
Drugi šamar udario je usred samoizolacije, 22. 3. oko pola 7. Moja reakcija – apsolutna nevjerica. Tolika, da me čak ni strah nije baš obuzeo, jer – ovo se NE može događati. A ipak se događa. Ja sam ta iz kineske kletve, živim u interesantnim vremenima. Jedina aktivnost pri kojoj se osjećam normalno je – trčanje. Makar i oko stola, na balkonu, u dnevnoj sobi, korak po korak, nižu se kilometri.
Započinju virtualne utrke i prijavljujem se, jer još uvijek želim svoje finišerske medalje. Oduševljavaju me i više nego što sam očekivala, jer se pojavljuje i šira trkačka zajednica, puna podrške.
Počinju i prave utrke i medalje se polako nižu. Gledam ih. Volim ih, kao i sve iz proteklih godina. Točno znam kako sam koju zaslužila – neke su pale lako, a za druge sam se dovela do ruba. Nalazim da mi ove potonje, koje su me izmučile, nisu ništa manje drage. Dapače, volim ih i više.
Tražim u glavi razlog i sjetim se kletve. Dabogda živio u interesantnim vremenima. Nekako mi zvuči drukčije nego prije.
Sad mi djeluje utješno. Smiruje me pomisao da je netko ovo osjećao i prije. Postaje mi jasno da je i ovo jedna prokleta utrka, ni prva ni zadnja, a ruku na srce, ni blizu najgore koju je svijet vidio. A svi trailovi i ceste spremali su me upravo za nju – ispitivali izdržljivost, snagu i strpljenje.
Ponosna sam što sam trkačica. Vjerujem da su upravo oni koji misle na duge staze skovali tu kletvu o interesantnim vremenima. Takvo nešto može izići samo iz čvrstog i hrabrog uma koji
uspijeva zadržati sabranost da vrijeme panike i krize nazove interesantnim, a ne užasnim. Kao što su interesantne i duge, teške utrke, shvaćam. Finišerske medalje, majice i fotke imaju smisla samo ako ih upravo sada shvatim kao podsjetnike na to tko sam i što mogu.
Odjednom vidim sve teškoće ovih interesantnih vremena u novom svjetlu.
Otkazana je utrka? OK, šteta, ali bit će neka druga, a u međuvremenu ću još
jače trenirati da na njoj budem još bolja. Oborit ću vlastiti rekord na virtualki, ako treba. Podržat ću nekog početnika, pa neka konkurencija kasnije bude jača.
Dva tjedna u samoizolaciji? OK, šteta što ne mogu van, ali to je divna prilika da se poradi na trbušnjacima, da kasnije pri trčanju ne stvaraju probleme. Osim toga, konačno ne moram jesti na brzinu i usput – a dobra prehrana sigurno će imati utjecaja i na trčanje. Nošenje maske? Ha, zimi ionako trčim s maramom na licu, dakle, ništa posebno novo.
Koji god bio izazov, što god još 2020. planira – za ovo sam trenirala, za nešto puno vrjednije od majice i medalje – zdravlje i život.
Piše: Iva Lednicki
