Ljudsko biće stvoreno je za kretanje. Tisućama godina naše se tijelo mijenjalo kako bi se uspravilo, a kretanje na dvije noge postalo urođeno.
Tada je opstanak čovjeka ovisio o njegovoj fizičkoj spremi, a dolazak s jednog mjesta na drugo ovisio je isključivo o njegovim nogama. Prema saznanjima priznatih znanstvenika, naši su davni preci mogli za plijenom trčati satima, do potpune iscrpljenosti životinje. Trčanje je, kao pokret tijela, zapisano u našim genima.
Biti fit
Međutim, način života suvremenog čovjeka umrtvio je potrebu za takvim načinom kretanja, a rodio potrebu za onim što danas zovemo – sport. Različitim vrstama sporta počeli smo se baviti iz profesionalnih, ali za većinu poglavito iz rekreativnih pobuda. Trčanje, kao osnova mnogih sportova najjednostavniji je, ujedno i najjeftiniji način na koji se danas rješavamo stresa, viška nakupljene tjelesne težine i održavamo kondiciju, (p)ostajemo ono što se moderno kaže – fit. Za razliku od ljudi koji se bave profesionalnim sportom od malih nogu, dobar dio stanovništva ne bavi se kontinuirano nekom aktivnošću. Sve do odluke o tome da će – trčati!
Studiozno, kako se pristupa svemu danas i tako od mnogih banalnih stvari radi nauka, pristupamo i trčanju. Google, youtube, sve što se o trčanju pročitati može – čitamo, upijamo! Vježbe ovakve, vježbe onakve, sto vrsta treninga, treneri, bočice, satovi, gelovi, supinacija, pronacija, dri-fit, pojasevi i ostale instalacije… stvari se počnu komplicirati. No, ima li potrebe za tim?
To nije za mene!
Od odluke početnika do prve ozljede kratak je put. Iako našem tijelu naizgled jednostavan zadatak, a novčaniku još jednostavniji (trebate samo par dobrih patika za trčanje i već spomenutu dobru volju, ništa drugo), većina početnika često svoju trkačku “karijeru” završi upravo u početku. Zaneseni entuzijazmom i odgovorom tijela koje konačno nešto – radi, počinjemo pretjerivati. Potrebno je vremena da, osim mišića koji relativno brzo jačaju, vezivno, hrskavično i koštano tkivo postane dovoljno jako za podnošenje svakodnevnih trkačkih izazova koje postavljamo kao svoj zadatak.
Naglo napredovanje donosi još više volje i motivacije, ali tada često počinju pravi problemi. Boli ITB, koljena, ahil. Većina tada zaključuje – “to nije za mene”. Naravno, nije tako. Ključ trčanja bez ozljeda je u postupnosti i kontinuitetu. Istina, nekima je potrebno manje vremena, nekima bitno više da postanu ozbiljniji trkači, neki su fizički spremniji od drugih, ali opet, najsigurniji način izbjegavanja ozljeda je – ne pretjerivati. Naizgled još jedna enigma, ali jednostavno je – slušajte sebe, ne druge.
Čudaci
Ako ste izvan kategorije joggera koji 2-3x tjedno izvedu patike na nekoliko kilometara zraka, i službeno ste postali – čudak! Oni koji misle da nešto znaju o sportu će vas uvjeravati da ćete si razbit’ koljena, kuk, sedmo rebro lijevog rebrenog luka. Zanimljivo, nikad nisam čula da pušaču netko priđe i pametuje mu da ima prilične šanse umrijeti od raka pluća, pretilom da će da strefit’ šlog dok se trpa s još jednom kremšnitom, ali eto, trkači su trknuti.
A osim toga, ako netko toliko trči, ako nema mentalne probleme (a njih sigurno ima 😉 ) onda ima neke druge – razvodi se, ženi se, gay je… i slično.
Osim pretpostavke nekog poremećaja, trkački skeptici često zaključuju i da mora da trošimo droge da možemo toliko trčati. “Naš” je maraton 42 kilometra, pa to treba istrčati! Uostalom, onaj lik koji je trčao u Grčkoj, e on, on je umro kad je istrčao te kilometre. A-ha!
No, šalu na stranu, svatko tko se iole ozbiljno počeo baviti trčanjem (ok, postao ovisan i opsjednut njime, ali psssssst!) u više je navrata naišao na takve reakcije okoline. One variraju od ekstrema nevjerojatnog čuđenja, do onog neugodnog, kritizirajućeg. Tada je, najčešće, teško ustrajati, a dio našeg mozga koji zna da je trenutno ljepše u ugodnoj zoni, dobivati će sve veću prevlast.
Ustati il’ odustati?
Nema tog okorjelog trkača ni trkačice koji nije imao svoje padove. Motivacija može varirati od “istrčat’ ću ultru” do “ni da me puškom tjeraju – ne idem!”. I to je normalno. Ako gledamo na trčanje kao cjeloživotnu aktivnost, a trebali bi, jasno je da kao i sve ostalo – oscilira u svakom pogledu. Neke su faze izuzetne, napredujemo i nižemo odlične rezultate, trkačka ekipa je sve veća, podrška jaka, sreći nema kraja. Tada je lako ustrajati i uživati.
No, kada nam se dogodi pad, a dogodit će se, važno je samo – ne odustati. Promijenite nešto, nađite novi cilj i bez obzira na sve – ustanite! Ustanite kao da vam život o tome ovisi i upamtite – postoji razlog zašto imate taj fenomenalan stroj u svom vlasništvu – iskoristite ga, mora da smo zato rođeni s njim. 😉
Piše: Ana Pavčec
