100 KM NA ŠPEKU

Kako sam istrčao utrku života na Dalmacija Ultra Trailu

U našoj akciji Trči i piši organizatori drugog Dalmacija Ultra Traila ustupili su jednom trkaču startninu za utrku. Izabrali su Nenada Ostojića koji je ostvario odličan rezultat u utrci na 100 kilometara i napisao ovaj zanimljivi izvještaj.

 

 

Krenulo je sve dosta naopako tokom tog bitnog dana i mislio sam da mi se sprema totalni debakl. Odlučio sam putovati autobusom, jer nakon tako naporne utrke sigurno ne bi bilo dobro voziti auto isti dan i riskirati tragediju. I tako ja kupim kartu i ulazim lagano u bus koji je bio, vjerovali ili ne, pun i bez ijednog slobodnog sjedala. Ajd okej, dolazim do svog broja i zamolim djevojku da se digne i da ode na svoje mjesto. No, kaže ona da netko drugi sjedi na njezinom i… bla bla bla. Dolazi vozač i kaže – “ajde momak ti ćeš naprijed s nama”. Dođem ja naprijed, kad ono stolac da jedva sjedneš u njega i naravno sunce ravno u glavu.

Lagano se počinjem nervirat jer nisam platio da umirem pet sati u busu pa da onda trčim utrku od 100 km. Još se nekako i smirim, no onda shvatim da sam zaboravio čeonu lampu. U tom trenu me pita vozač, kao – jel’ mi udobno, ja kažem – ne nije i sad idem zvati autobusni kolodvor i pitati kako je ovo moguće. Na kraju se ispostavilo da je netko kupio kartu u busu i fino sjeo na sjedalo. Na kraju ipak dobivam sjedalo, a pored mene sjedi – časna sestra. Mislim si, ajd, možda je to dobar znak. 🙂 Na prvom stajalištu kupujem Vartinu čeonu lampu, jer bolje išta nego ništa, a ostatak putovanja prolazi ok.

Dolazim na prijave i imam sve od obavezne opreme, no skužim da nisam ponio vjetrovku, al dobro, preživjet ću. Spreman dočekam bus koji nas vozi na start u Klis i osjećam laganu nervozu, jer onak, 100 km treba preživjeti uhhh.

Nabrijavanje pred start i krećemo! Odvajam se u vodeću grupu i držim se jednog Slovenca dobrih 10 km, kad shvaćam da taj tempo nema veze sa zdravim razumom (na kraju sam saznao da je taj Slovenac bio Jan Božić pobjednik utrke. 🙂 ) Kako sam usporio na jačem usponu, prestiže me par trkača i tako stižem do prve stanice gdje izuvam tenisice jer su me nenormalno žuljale. Napunim bidone, tenisice na noge i pičim dalje u noć.

 

VIŠE O DRUGOM DALMACIJA ULTRA TRAILU

 

Nakon tri km na nizbrdici mala nepažnja i izvrnem nogu – u trenu me oblio hladan znoj, mislio sam gotovo je, neću moći, no ne predajem se i lagano nastavljam dalje. I noga se relativno smirila, trčim uz bolove, ali ne želim odustati, nisam zato došao. U tim trenucima me prešlo dosta trkača, ali ne zamaram se time, samo da noga izdrži…

No niti 10 km dalje, opet bježi noga i tu sam mislio da je zbilja gotovo, no opet skoro šepajući nastavljam dalje i skužim da ipak mogu, no ako je izvrnem još jednom, utrka je gotova za mene. Usporim maksimalno i čekam samo da se razdani i nadam se da će tada bit lakše.

Photo: Goran Jakus

 

I tako pred jutro, na jednom spustu, čujem troje trkača iza sebe, vidim da su to dvije vodeće žene i još netko s njima. Odlučim ih pustiti naprijed i ići njihovim tempom koji je bio malo jači, ali odlučio sam ih pratit. Do sljedeće okrepe dođemo svi skupa, gdje smo se u tom trenu vodeća žena i ja izdvojili i pobjegli pratnji. Meni je bilo užasno teško pratiti ju, no u glavi mi je bilo da moram, jer bi uz nju mogao napravit čuda.

Stižemo do sljedeće stanice, gdje shvaćam ta se ta žena zove Katja Kegl Vencelj supruga Tonija Vencelja. Mislim si – ako nju uspijem pratit do kraja napravit ću odličan rezultat. I tako nastavljamo dalje, pratim tempo kojim trči i crpim zadnje atome snage iz sebe, ne dam se… Već sam i zaboravio na zglob. 🙂

I tako, stanica po stanica i konačno dolazak u Brela – sad znam da imam još samo 25 km i da je ovo sad najbitniji dio trke gdje ili gubiš ili razvaljuješ. Katja mi govori da moram nešto pojesti, nakrcavam se špekom i nastavljamo dalje. Dolazimo na ravni i prekrasni dio po šetnici uz plažu, gdje ona naravno udari tempo sa trčanjem. Za mene je to bio psihički najteži dio iako je bio ravan pa jedva zadnjim atomima snage pratim Katju i ne stajem. Molim Boga za uzbrdicu da malo hodamo.

U tih osam kilometara ostavili smo konkurenciju još više iza sebe i shvatim da sam odlično plasiran i da bih mogao napravit odličan rezultat što mi daje još više snage u kombinaciji sa špekom – toliko da je čak i Katja trčala za mnom. 😀

Na nekih 7 kilometara od cilja vidim još jednog konkurenta ispred sebe da jedva hoda zbog grčeva, pozdravljam Katju i sjurim se nizbrdo te nastavljam sam prema cilju. Konačno vidim cilj i čujem spikera na razglas i pomislim si – pa onak uspio sam.

Utrčavam u cilj pun emocija i izvan sebe i shvatim da mi je vrijeme 13:59:45, 6. mjesto ukupno i 1. Hrvat na utrci. Nezaboravno iskustvo koje nikad neću zaboraviti.

Hvala organizatorima koji su mi omogućili nastup na utrci koja je bila stvarno odlično organizirana. I ovim putem puno hvala i Katji koja je čupala zadnje atome snage iz mene i bodrila me putem. Puno hvala i mom Ali kebaba timu i Igoru koji me pripremio masažom te svima iz AK Jastreb koji su pratili kako napredujem. 🙂

Sada  prijava za UTMB i molit Boga da upadnem.

Istrčao i napisao: Nenad Ostojić
Naslovna fotografija: Jakov Kalajžić

Nema postova za prikaz