Kako smo se u Rijeci popeli na Everest

Tijekom klupskog razgovora o trenutnom stanju bez utrka, gdje nam je potreban nekakav izazov da se ne opustimo previše i učinimo svakodnevicu zanimljivijom, iz nekog mi je razloga pala na pamet pomisao o “Everestingu” na Trsatskim stubama. U tom trenu zamisao je prošla pomalo nezapaženo i nije odmah zaživjela.  

No, jedan dan dok smo trčali po šumskim stazama, na dozvoljenoj korona distanci, Leonu Kamenskom sam iznio svoju zamisao, što je on oduševljeno prihvatio i od tog trena znao sam da nema povratka. Dogodit će se. Učinit ćemo to. Moramo to učiniti.

Leon je ideju prenio Pavlu Kruljcu, koji mu je ujedno i trener, pa smo se tako povezali. Počeli smo trenirati zajedno nepunih mjesec dana prije, našli bi se rano ujutro pred zoru ili popodne i otrčali 15-20 km traila po šumskim stazama.

Upoznali smo se pred dvije godine na utrci Kastafskog krosa. Nakon utrke nisam imao majicu za presvući, a on mi je prijateljski ustupio klupsku majicu da se ne prehladim. Tada me je zapravo prvi put spasio.

Odlučili smo upustiti se u ovaj izazov znajući otprilike s čime se moramo suočiti, koliko bi to moglo potrajati i pretpostavljajući koliko teško će to biti za izvesti. Nismo imali mnogo vremena za pripremu i planiranje, ali naša fizička sprema nam je ulijevala samopouzdanje.

Znali smo činjenice: Mt. Everest 8.848 m, Trsatske stube, jedan uspon 112-116 m visinske razlike, dakle moramo se popeti točno 79 puta, ali mogli bi odraditi i taj zadnji počasni da ih bude 80. Službeno je broj stuba 539, iako kažu da ih je nemoguće izbrojati. Znači 43.120 stuba treba ispenjati, a budući da se po njima i spuštamo, brojku treba poduplati pa ispada 86.240 stuba.

Penjati se u svakom slučaju teže, no samo jedna pogreška prilikom spuštanja može biti kobna, što se pokazalo u trenutku moje neopreznosti nakon 11 sati kada sam se pokliznuo, a prijatelj Miroslav se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i pridržao me da ne padnem. Da sam se dodatno ozlijedio, tu je mogao biti kraj Everestinga za mene.

U danima prije izazova prošetali smo stubama u nekoliko navrata, čisto da izmjerimo vrijeme potrebno za jedan uspon i spust. Ispalo je oko 16 minuta stoga smo izračunali da će za tih 80 ‘krugova’ trebati oko 22 sata hoda, a za cijeli pothvat računajući i pauze, oko 23-24 sata.

Start smo zakazali za 10. travnja 2020. u 5 sati ujutro jer se pokazalo najboljom opcijom sakupiti barem nešto sna preko noći da nam se ne bi dogodilo ono najgore, a to je da nas umor zatekne preko dana po suncu kad je najteže za izdržati.

Sve stvari smo pripremili prije spavanja tako da ujutro nakon buđenja u tri i pol budemo mirni. “Bazni kamp” odlučili smo postaviti na vrhu uspona gdje se nalazi i špina za vodu. Hrana, piće, odjeća, dodatni par tenisica, štapovi za hodanje, prijenosni punjači za GPS uređaje, toalet papir i ostalo bilo je poslagano u prtljažniku automobila.

U danima koji su prethodili izazovu, misli su bile potpuno usmjerene samo na jedno, Everesting i stube. Napetost je rasla, lagana nervoza bila je prisutna.

Točno u 5:00 našli smo se na vrhu stuba, uključio sam kamericu te ovjekovječio trenutak. Svirala je glazba iz ‘Gladijatora’, pokrenuli smo svoje satove, poželjeli si sreću i zakoračili u nepoznato. Bila je noć, čuli su se samo naši koraci i cvrkut ptica, dan se još nije probudio, a mi smo već nizali uspone jedan za drugim.

Teklo je mirno i po planu sve dok me negdje na šestom usponu nije prekinula neugodna oštra bol u kvadricepsu, da bih već na desetom usponu izgovorio riječi koje su u tom trenu izazvale zaprepaštenje kod Leona i Pavla: “Dečki, mislim da mogu izdržati još 2-3 i gotov sam.”

Njihova momentalna reakcija bila je: “Ne! To ne dolazi u obzir! Onda ni mi ne idemo dalje!” Bol je postajala sve jača, nažalost prepoznao sam je jer me ista takva ozljeda zadesila 2017. na half ironman utrci u Poreču, samo na drugoj nozi. Tada sam trpio ogromne bolove tijekom tri sata bicikla i udarca u mišić prilikom prelaska svakog od 50-ak ležećeg policajca te na kraju polumaratona odrađenog praktički na jednoj nozi. Još uvijek se sjećam prizora moje noge u danima nakon utrke, natečena, poduplana oko koljena.

Znao sam da ako nastavim, ishod može biti isti, no bolovi su već bili toliki da niti ne bih daleko stigao. Više nisam ni mogao razmišljati ni o čemu drugom osim o tom bolnom mišiću što je bilo vrlo frustrirajuće.

Nije bilo druge nego na Pavlovu sugestiju kušati po prvi put u životu sredstvo protiv boli. Razmutio sam u čaši vode prvi od ukupno pet Brufena koliko ću ih trebati tijekom tih 25 sati. Nakon 15-ak minuta, bol je nekim čudom prestala, a ja još uvijek nisam stao, išli smo dalje svi zajedno.

Na polovici našeg pothvata pridružio nam se prijatelj Miroslav Marić iz TK Rival, a sa sobom je donio neograničenu količinu pozitivne energije i pobrinuo se da cijelim ostatkom puta slušamo dobru glazbu noseći u ruci mali prijenosni zvučnik. Ne mogu reći da smo bili oduševljeni neprestano slušati neku glazbu jer bilo je trenutaka kad smo trebali mir i tišinu, no vjerujem da je Miroslav znao što radi i da nam je uvelike pomogao odvratiti pažnju od ponavljajućih radnji.Isto tako vjerujem i da bi Miroslav uspio odraditi s nama cijeli pothvat. Ima on to u sebi.

Na 60. usponu osjetio sam nagli nalet energije i pojurio naprijed što je izazvalo čuđenje kod Leona i Miroslava. Stigao sam do vrha, a sat je pokazao rekordnih 13:23, bio sam nabrijan za nastavak. Počelo je odbrojavanje posljednjih 20, to je ono što smo htjeli, dalje je trebalo ići lakše.

Obavio sam kompletno presvlačenje i naoružao se do zuba odlučnošću da završim. Treći par Hokica na nogama, promjena hlačica napokon nakon 20 sati, nova majica, traka za glavu, pravo osvježenje za tijelo i um. Upravo ono što mi je trebalo. Bila je to najbolja nagrada za 60 odrađenih uspona.

Imali smo taktiku spojiti dva kruga onda kada bismo osjetili da imamo dovoljno snage. To nam je psihološki puno značilo, uspjeli bismo barem nakratko otkloniti osjećaj jada. Uspeli bi se do vrha stuba te bez ikakve pauze napravili okret i odmah nastavili sa spuštanjem. Ne bi bilo puno komunikacije s onima koji su nas čekali na vrhu, samo bismo im rekli: “Spajamo!”

Uostalom, posljednjih pet sati skoro da više i nismo mogli govoriti koliko smo bili izmučeni. Jedine riječi koje bismo izmijenili s Pavlom tokom mimoilaženja bile bi: “Jesi dobro?”. On bi odgovorio: “Jesam.”

Mi: “Ide?”. On: “Ide.”

Pavle je kombinacijom hodanja i trčanja uspio završiti Everesting za 21 sat i 7 minuta oko 2 ujutro. Nama je preostalo još 10 krugova do kraja što znači da će potrajati do 5-6 ujutro. Nakon što je došao k sebi i presvukao se, Pavle je odlučio pokušati kratko odspavati u autu te zatim ostati s nama do kraja kao podrška. Kako smo krenuli u ovaj izazov tako ćemo ga i završiti. Zajedno.

Posljednjih 10 uspona bilo je zaista teško. Najteži su bili prvi koraci na početku, vukli smo se, kretnje su već bile potpuno izobličene, no nismo odustajali. Sve se svodilo na ubitačno ponavljanje istih radnji. Stisni ‘lap’, digni ruke u zrak da proradi krvotok, nasloni štapove na ramena i odmori ruke, upali lampu, ugasi lampu, pripremi štapove, oznaka L u lijevu ruku, oznaka D u desnu ruku, okret, ajmo gore, tup tup, štapove na stube, osloni se na njih i upri, disanje kroz nos, pojačano disanje kroz nos, omiljena ravnica, popij malo, posljednji zavoj. U mislima su bili i oni koji su čekali na vrhu… Mama je gore, Pavle je gore, prijatelji… I još jedan je odrađen, stisni ‘lap’…

Odakle tijelu energije da nakon 25 sati i s natečenim kvadricepsom istrči posljednji uspon?

“Što god da je bilo, kakav god događaj bio, finiširati mora se jako!” Bile su to riječi koje sam izgovorio nakon završetka.

Bio je nevjerojatan osjećaj trčati, ubrzavati prema cilju gdje su čekali dečki i sa štapovima oblikovali ciljni luk. Nikad slađi okus pive. No, nije mi vrag dao mira. Odradio sam ih 79. Ostavljam sve stvari, ništa mi ne treba, ovaj je moj. Idem po 80. Trčeći krećem dolje. Sam. Ne želim da me dugo čekaju gore, završit ću ga taman dok popiju pivo. Još jedan uspon odrađen trčeći. Dosta je.

Miroslav je uz nas odradio cijelu drugu polovicu te tako napravio Half Everesting za 12 sati i 23 minute popevši se na visinu Mt. Blanca (4.515 m).

Mislio sam da će me emocije svladati kada uzmem to pivo u ruke i sjednem na stepenice, no dogodilo se tek idućega dana kada su se dojmovi pomalo slegli. Doduše, suze su mi skoro krenule kada sam legao na zidić i izravnao leđa nakon 25 sati gledanja u pod… Ajmeee meniii!

“Dečki, ovo vam nikada neću zaboraviti!”, uputio nam je Pavle na kraju.

To je sigurno. Nikada nećemo zaboraviti. Prijatelji zauvijek.

Na Everest Trsatskim stubama popeli su se Pavle Kruljac (SRK Alba) za 21:07:47, Leon Kamenski (SRK Rika) za 24:52:40 i Domagoj Pauković (TK Matulji) za 25:21:40.

Napisao: Domagoj Pauković