NIŠTA KONTRA SPLITA

Lidija Vrbanić na Split Maratonu: Nakon panike i loših znakova, uz “dizalice“ na stazi završila sam svoj treći maraton

Je, jee! Prvi Splitski maraton je iza mene. Moj treći cestovni. Nakon zagrebačkog u listopadu baš me hvatala panika. Ne od toga da ga neću završiti, nego od vremena koje će proći od starta do cilja. S obzirom na elevacije, rekli su mi 267 metara (skoro kao onaj u New Yorku), dala sam si dozvolu da patnja koju volim, traje najviše četiri i pol sata.

 

Dakle, da skratim, kak bi rekel Deda. 😊

 

Rituali prije velike utrke

Krenuli klupski u 7.30 ujutro, dva kombija i dva auta. U takozvanom ženskom kombiju, sa mnom su bile Jadra, Maja, Danijela, Lidija, Darko, Vanda, Buco i vozač Anđelko, koji nas je sve trpio te dobro i sigurno odvezao do Splita i natrag. No, i on je trčao. I trpio buku u autu. I mene pored sebe. I tako to. Uglavnom, preživio je.

Stali smo tri-četiri puta do Splita. Tko bi to brojio koliko pišanja, te koliko se kava, sendviča i krafni pojelo do tamo u koliko stanki.

Oko 14 sati došli smo do Gripa, preuzeli startne pakete, pojeli onu neku “pastu“ i krenuli u apartmane. Naš dragi bračni par Težački nenadano je završio i Luxury apartmanu, a Vanda, Buco, Anđelko i ja bili smo smješteni nešto dalje od njih. Odcijepili su ih od nas. ☹

Smjestili smo se, ja sam pojela svoj ručkić koji sam si skuhala u šest ujutro, piletinu s avokadom i tjesteninom. Pa odosmo do Rive. Kavica, šetnjica… Malo sam se smrznula, ali draga, jakna se ne ostavlja u autu nego se uzme sa sobom. Hvala Buciju koji mi je džentlmenski posudio svoju jaknu. Nema veze kaj je velika, bitno da mi je toplo. Uostalom, svašta se danas nosi. To tak mora biti. 😉

I onda, neki bi na pizzu, a neki u apartman. Ja bih pizzu, ali baš sam se htjela držati svojih rituala prije velikih utrka. Nova silikonska narukvica, friška frizura, Domaćica i pizza iz dućana oko pol devet navečer, pa mi je pasalo to da nisu svi bili za odlazak na pizzu.

I tako smo zasjeli u apartman već u 18 – klopica, komunikacija, The Voice, posjetila nas i Jadra… i eto, začas došlo vrijeme za spavanje.

 

Loš omen i trčeća modna katastrofa

Spavala sam, onako, čist’ OK s obzirom na nervozu koja je bila prisutna baš cijeli dan. I još k tome, Buco me od 7 i 30 ujutro pa do samog spavanja zezal, da ‘ko će mene čekati, kol’ko budu piva popili do mog dolaska u cilj i bla, bla, bla… Hm, i to baš on koji se s maratona prebacio na polumaraton. A ja se opet bojala, jaooo, što ako popiju previše piva, zalegnu na plažu i zagore?!

Buđenje u šest, kavica, klopica, oblekica i u 8.30 idemo po Težačke. Ja zaboravila naočale. I vraćam se u podrum i gruntam – Jaooo, vraćam se, a to nije dobro vele stari ljudi! Ali, sunce koje se pojavljivalo mi je reklo, idi po naočale, pusti babe vračare na miru.

Vrijemo do starta je proletjelo. Anđelko i ja u startnoj zoni, nagurani k’o sardine s povrćem u konzervi. Posle na slici vidim tipa koji “nebre“ vjerovati kakvu boju kose imam i kak’ si ju nisam spasala sa suknjicom. Jao, modna katastrofa je to!

Start. Anđelko odleti, a mene zovne Mario Dobša. I trčim s njim nekih šest kilometara, zapravo do mjesta gdje se razdvajamo od polumaratonaca. Već na početku susrećemo navijačice iz AK Međimurja predvođene Božicom. <3 Na toj veeelkoj promentnici po kojoj se vraćamo, vidim puno poznatih, viču “Lidač!“ i mašu, vičem i mašem i ja koga vidim. Svi veseli, nasmijani, odmorni. Pa normalno kad smo tek krenuli (situacija s maratoncima na Bačvicama bila je potpuno suprotna, a isti ljudi).

 

Vešticu zove brdo

Dakle, odvajamo se na nekom šestom kilometru i idemo točno – nekam. Ja s lijeve strane gledam planinu, mislim da je to Mosor… planinu koja me zove i mislim si… Jaoo, a da ja odustanem i odem s vrha gledati trkače? 😉 Idemo do nekog k’o poluotočića koji prođemo i vraćamo se natrag. Baš tamo na okretištu jedna postarija gospođa viče “Bravoo!“ i onda odjednom “A vidi veštice!“ Tak mi je to bilo slatko! A da, da, tamo na povratku prema Splitu ne’ko me čvrsto ulovio za dupe. Ha?! Nije ulovio, nogo ulovila, moja draga Namćorasta. I ostavila me k’o šmrkljivku. Tu neki dečko stane i ogleda se iza. Pitam ga “Gledaš brdo koje smo prošli?“

“Ne, gledam da li ima još netko iza mene.“

“Ma ima, ima! Ne boj se! I ajde, pa tek je 15. kilometar! Nemoj da dođem prije tebe, mama ti mogu biti.“ 😊

Naravno, mene lovi panika za WC. Čisto, zlu ne trebalo jer znam kak’ zna biti. I tako trčimo mi, trčimo. Na 15-om kilometru uzela sam prvi gel. Na svakoj okrepi pijem vodu ili izotonik ako je bio. Ulazak u ratnu luku Lora. Volonterka-redarka fućka, viče, navija. Taj dio mi je baš bio lijep. Doduše, gledala sam di je WC jer mi je rečeno da je kod Lore. I da, bio je! Sljedeća stanica, koja je kao trebala biti neki doživljaj je stadion Poljud. Meni bezveze. Tartan očajan. U tom trenutku, naravno, prazne tribine. Ali su zato bubnjari u prolazu bili savršeni. Odlična dizalica!

 

Dobrodošle “dizalice“ na Marjanu

I onda krećemo prema Marjanu. Pitam curu volonterku, koliko je to visoko gdje se penjemo, a momak Mario (domaći momak, rekao poslije da je trejler do 25 kilometara, hmmm, šutim), kaže „Ma to je samo malo još uzbrdice, nekih 300 metara i onda nakon par kilometara sve do cilja, 12 kilometara ravnice.“ Svi moji iz kluba žale tog momka i nadaju se da me nikad više neće sresti. Znači Marjan lijep, hladovina, meni ne baš pretežak. Zapravo je problem, što od svih tih brda i dolova nema šanse da znaš kak’ si spor. OK, neki bi rekli kak’ si brz. I konačno taj gornji pik. To je to! Sad dol i ravnica? I eto opet Marija. Stalno smo bili tu negdje. Tu negdje sam uzela i drugi gel.

Spustim se do Splita, tamo me na molu dočeka moja draga Jadra i njen Darko. Opet dizalica. Ja u punoj snazi, jer rek’o je Mario sad samo ravno. Isss, koje ravno?! Idemo na Bačvice – levo, desno, štenge, pijesak! Pa di je okret, dosta više!? Srećem legendu Dedu. “Curica si dobro?“ “Jesam!“ I okrenem se iza sebe onom Mariju i opsujem “PSMT, jesam!“ I tu sam hodala neki 50 metara. Konačno okret! Mislim da sam tu zauvijek izgubila Marija. Susrećem nekog tipa s navlakama za noge s logom UTMB-a. Pitam “To si ga ti završio?“ “Jednog dana, možda, onu najmanju. Skupljam bodove.“  Velim mu da sam iz Varaždina, a on meni da je iz Svete Marije. Došao je s AK-om Međimurje. “I idem na 100 milja Istre, na 41 kilometar“ veli on, a ja njemu nek’ pročita moju priču, a on će “To si ti?! Čitao, tri puta! Hvala ti, skroz motivirajuće, treba takvih priča!“ 😉. Aaa, to me tak razveselilo! To je bilo već nekih 37 kilometara, recimo. Čekam da dođem do okrepe gdje nude Colu, Red Bull i vodu. Vičem par metara ispred volnterke “Reb bull!“

Već sam tu, super! To je to, nema više panike. Sad će začas ona divlja okrepa. Ne treba mi ništa, ali su mi super tamo. Sviraju Dinu. I imaju pivo i, mislim, neku rakijetinu. Zgodno! 😉

 

Prestigni još koga imaš i cilj – za 4:17 sata!

Doći ću prije nego sam planirala. Dakle cijelu utrku sam trčala, svaki breg i onaj zadnji na Bačvicama, koji je svaki pametan prehodal. Idem prema Rivi. Na 41. kilometru ne’ko viče Lidija… i svašta nešto. Neka curica plave duge kose. Pa ‘ko je to?! Aaa, pa Vanda! I tu navija velika skupina mojih “Marathonaca 95“. Viču, navijaju, ma super osjećaj! Nisam ni sigurna ‘ko je sve tam’ bio. Vele “Još malo, prestigni još koga imaš.“

Tek 500 metara od cilja, eto AK-a Međimurje. Ma, eto i sad suze u očima kad pišem, kak’ je tek tam’ bilo. Srce luuupaaa! Božica pruži dlan da je pljesem i trči unatrag, zapravo u mojem smjeru. Lovim joj ruku. Veli “Ajde, nizbrdica je to!“ Skrenem prema Rivi. Imam ga, gotovo je! Sretna sam, super je bilo! Daaa, teško, ali maraton je teški. Prezadovoljna! Dolazim u ciljnu zonu, sprint na najače. Prestižem nekog tipa 50 metara ispred cilja. I čujem njegovo ime Dario Dilber. Ma daaaaj, to je on?! Pa kad sam ga vid’la, bio je dosta ispred mene.

E sad, imam dokaze da su tu tom trenutku opet moju trkači navijali. Video je snimljen, ali toga se ne sjećam. Navala emocija bila je prevelika. Cilj za 4:17 sata! Yeees!!!

Imam treći maraton u nogama i još sam, k tome, zadovoljna! Jer nakon Zagreba onaj osjećaj nemoći, ljutnje, ma ‘ko zna čega sve ne, meni je bio prestrašan. Izlazim iz boksa, susrećem svoje. Volim kad osjećam da su ljudi sretni jer sam ja u tom trenutku sretna. I da su iskreni. Tak’ osjećam. Još malo vrludanja po Rivi, ćaskanja s dragim (polu)maratoncima, fotkanje, kavica i apartman. A da, i fotkanje s Elzom i Namćorastom koje pitaju do kada ću trčati te dječje utrke. Ova od 67 kilometara Istre koju spremam za njih je dječja utrkica, ha?!

Gotovo. Tuširanje, kratak odmor i povratak u Varaždin.

Sretni stigli doma. Trčanje je zakon!!!

 

Piše: Lidija Vrbanić

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here