S POSTOLJA NA POSTOLJE

Marin Mandekić, pobjednik PH-a u trailu: Želja mi je istrčati hrvatski rekord na 100 milja Istre, kao i rekord staze na 50 milja Velebita

Marin Mandekić “pobožno” trči 100 milja Istre od 2015. godine, naizmjence pohodeći dulje tri staze. Počeo je sa “zelenom“, i to kao član jedriličarskog kluba. To su bili njegovi počeci u ozbiljnijem trčanju te od naredne godine nastupa kao član SRK-a Rika. Posljednje četiri godine, koju god dužinu trčao bio je među prva tri Hrvata. Međutim, ovo je prva godina kad se za to stajalo i na postolju. A on je, baš sad kad je utrka na 110 kilometara ujedno bila i Prvenstvo Hrvatske, osvojio prvu poziciju.

 

Njegova prva duža trail utrka bila je duljine 65 km u Istri 2015. Kako kaže, tada nije bio siguran može li završiti tako dugu trail utrku.

– Istrčao sam je, bilo mi je jako teško, no osjećaj kad završiš jednu takvu ultru je neopisiv. Već nakon par dana odlučio sam da želim trčati i dužu utrku u sklopu 100 milja Istre. Ozbiljnije sam se počeo baviti trčanjem prije tri godine, kad sam odlučio trenirati redovito i znao sam, ako budem strpljiv i ne pretjerujem te ako marljivo treniram da je napredak siguran – priča nam Marin o svojim počecima.

 

“Iduće godine planiram UTMB“

U ovih pet godina jednom je istrčao i dužinu od 100 milja, konkretno od 171 kilometar. Zanimalo nas je znači li to da je iduća na rasporedu ponovno “stomajlerica“ ili će se možda odlučiti na još neistrčanu “žutu“ maratonsku stazu.

– Poklopilo se da sam trčao prvo 65 kilometara, pa 110 i na kraju 100 milja. Prošle godine zbog ozljede sam opet nastupio na 67, a ove godine na dužini od 110 kilometara zbog prvenstva Hrvatske u trailu. Za iduću godinu po pitanju Istre još nemam planova, ali volio bih biti najbrži Hrvat na 100 milja odnosno otrčati hrvatski rekord, a to je najlakše u Istri. Međutim, to ostavljam za neku drugu godinu, pošto iduće godine idem na UTMB, a dvije tako duge utrke bile bi previše – Marinov je cilj.

 

“Aljoša je zaslužio drugo mjesto, a meni je draža pobjeda na PH-u“

Također, ovo je prva godina kad se našao među prvo troje u ukupnom poretku. Bio je treći, a ako gledamo činjenicu da je u cilj utrčao držeći se za ruku sa Slovencem Aljošom Smolnikarom, neslužbeno, zajedno su drugi. Upitali smo ga što je utjecalo na njegovu odluku da prepusti poziciju svom konkurentu bez borbe.

– Želio sam ukupnu pobjedu i nekako sam si za konkurenciju zamišljao samo Martina Halasza koji je trebao biti brži od mene i cilj mi je bio da budem bolji od njega. Svi naši veliki trkači su tako slučajno ostali iza jer je Martin bio brz. S Aljošom sam se počeo utrkivati od Brgudca i nisam mislio da ću mu moći parirati do kraja utrke. Ubrzo sam shvatio da sam dosta jači od njega te sam s njim počeo dijeliti informacije i hranu. Aljoša se odlično držao cijelu utrku, iako mu je bilo mnogo teže nego meni te mislim da je pošteno zaslužio drugo mjesto u Istri. Meni ta pozicija nije bila jako bitna, jer se radilo o drugom ili trećem mjestu, bitnije mi je bilo da je Martin iza mene – objašnjava naš sugovornik.

Foto: 100 Miles of Istria

Podijelio je s nama kako mu je draža pobjeda na prvenstvu države jer je pobijedio naše velike trkače s dosta prednosti, bez puno muke.

– Želja mi je bila da budem najbrži od naših u Istri te da se na ITRA ljestvici popnem više od naše ekipe. Sad znam da će svi više trenirati i da ćemo svi skupa biti bolji i brži, a tko će biti prvi tko deseti to nije važno – priča Marin o svojim izazovima.

 

Pripreme i prehrana

Kad se planira trčati Istru, ona se planira cijelu godinu unaprijed i treninzi, pogotovo zimu prije nje, podređeni su isključivo tome. Tako je i državni prvak u trailu odrađivao svoje pripreme, a zanimalo nas je da li je činjenica da je ove godine utrka bila PH, pridonijela žešćem režimu treninga.

– Još prošle godine nakon ozljede leđa počeo sam ozbiljno trenirati za Velebit 100 milja. Nakon Velebita nastavio sam s kvalitetnim treninzima, što se pokazivalo kroz rezultate utrka, iako mi se tad privatni život polako počeo raspadati. Na prethodnom prvenstvu RH koje je održano u sklopu utrke Dalmacija Ultra Trail, vidio sam da mogu konkurirati dobrim i najbržim hrvatskim trail trkačima, te sam na tom prvenstvu bio treći Hrvat – bio je tijek Marinovog napretka.

Foto: 100 Miles of Istria

To ga je dodatno motiviralo da ustraje u treninzima te planira odraditi nekoliko dobrih utrka u godini koja je dolazila.

– Prva utrka u 2019. godini bila je Transgrancanaria, gdje sam imao u planu nastupiti na 130 kilometara. Kako je odlučeno da je 110 kilometara Istre prvenstvo države u trailu, htio sam trčati i prvenstvo. Prvi put sam poslušao savjete trenera i ljudi do čijih mišljenja mi je jako bilo stalo, te sam se sa 130 kilometara prebacio na kraću utrku od 65. U utrku sam išao iz punog treninga, bio sam umoran, ali sam ju otrčao odlično i iznenadio sam sebe i trenera. Time sam dobio dodatno samopouzdanje za Istru. Treninge za Transgrancanariju i Istru odrađivao sam u dobrom društvu, što mi je dalo dodatni motiv da uživam u utrci više. Uvjeti za treniranje ove zime bili su idealni – vrlo malo kišnih dana i još manje hladnih dana, a zima je bila blaga i topla. Specifične treninge za Istru odradio sam nakon Transgrancanarije. Radilo se o treninzima na stazi 110 kilometara Istre u nekoliko navrata i nekoliko dužina. Za Istru sam znao da je moja prednost dužina od 110 kilometara, a ne neka dječja trkica – pomno nam je objasnio Marin.

Foto: 100 Miles of Istria

Kako je rekao, to što je lokalac sigurno mu je pomoglo jer je već nekoliko godina za redom trčao Istru. Međutim, na Učki ne trenira često iako mu je jako blizu te radije bira kastavsku šumu, kako s kućnog praga do nje ima 10 minuta trčanja.

– Ja, zapravo, ne treniram previše. Nisam radio velike dužine u pripremama, duži treninzi trajali su tri do četiri sata i trčao sam ih vikendima. Malo sam podigao volumen treninga kada sam počeo trenirati s Ingrid Nikolesić i pridružio se u siječanjski Garmin Connect izazov – skroman je ovaj trailer.

Zanimalo nas je kako se pobjednik tijekom utrke hrani i je li se strogo pridržavao nekog plana.

Plan prehrane sam napravio zadnji čas jer sam tjedan prije utrke bio zauzet uređenjem stana i poslovnim obvezama. Zadnji čas sam se sjetio da bi bilo dobro imati na okrepama kuhane hrenovke i malo kruha i paštete. U Istri sam pojeo: par energetskih gelova, nekoliko Ensura, malo pancete, paket hrenovki, paštetu i kruh, palačinke s Nutellom i pio sam vodu, a popio sam i par pivi. Nisam se baš pridržavao plana i pojeo sam puno manje nego sam planirao – njegova je, ipak, dobitna kombinacija za pobjedu.

 

Posao i obitelj vs. odmor

Odmor je vrlo bitan za jednog ultraša. Pod pretpostavkom da je mnogo trenirao i mnogo vremena izdvajao za treninge, upitali smo Marina čime se bavi u životu i ima li uopće mjesta za odmor u njegovoj dnevnoj rutini.

On je vlasnik malog obrta s pet zaposlenih i kako kaže, mnogo vremena odvaja za njega.

– Posao kojim se bavim izrada je i montaža PVC stolarije. Dnevno radim oko 10 sati, nakon posla obično svog najstarijeg sina vodim na trening i u tom terminu i ja trčim. Nakon treninga pokušavam se družiti sa svojom djecom koliko mogu. Zadnjih su se godinu dana u mom životu dogodile velike promjene. Odlučio sam pokušati napokon malo živjeti i okončati brak u kojem smo bili nesretni i klinci i bivša supruga i ja – iskren je s nama Marin.

Zatvorio je jedan obrt, pokrenuo dva nova, preselio proizvodnju na novu lokaciju, adaptirao stan u koji se nedavno preselio i do Istre je ondje, kako priča, imao samo madrac i WC školjku.

Foto: 100 Miles of Istria

– Tako da se nadam da ću u budućnosti imati više vremena za svoju djecu, sebe i trčanje. Odmor mi je najslabija karika, pokušavam biti uredan sa spavanjem i prehranom, i taj dio mi je godinama isti – spavanje u 23 sata, ustajanje u šest, doručak u sedam, kava u osam i ručak u 12 sati – njegova je rutina.

 

Sve je u perspektivi

Pobjednik prvenstva u Istri za medije je izjavio kako tijekom utrke nije imao kriza, nego ju je odradio školski, dok ga snježna mećava na Učki nije obeshrabrila, nego obradovala. Čini se da je on bio jedan od rijetkih s takvim iskustvom i stavom, pa smo poželjeli saznati kakav je mentalni sklop potreban za to.

– Bio sam spreman za trku i zbog toga nisam imao kriza. Jako volim trail trčanje i svaka me utrka i trening vesele te uživam u svemu maksimalno. Možda zato što više od ostalih primjećujem sve ljepote oko nas – nasmijane volontere, navijače, ostale natjecatelje, predivne staze, vrhove brda, livade, šume, cvijeće, životinje, kamenje, potoke, nebo… Ponekad uživam u jednostavnom pjevu ptica ili šumu lišća na stablima dok ga vjetar njiše – romantičan je naš sugovornik.

Njegov je stav da uvjeti na utrci nisu bili strašni, osim tih 40-tak minuta prelaska preko Vojaka kroz snježnu mećavu.

Foto: 100 Miles of Istria

– Mene je ta mećava razveselila jer se nisam nadao pravom, zimskom snijegu. Mislio sam da svi preuveličavaju taj snijeg, da je to samo par pahuljica koje se ne love za tlo. Međutim, ispalo je da je to prava mećava i dalo je ugođaj pravog, teškog traila – podijelio je s nama Marin.

Nakon utrke i njegove izjave kako je uživao u njoj i stazi punoj cvijeća, primijetili smo na društvenim mrežama kako ga prijatelji neprestano zadirkuju zbog toga.

– Je li uistinu skretanje pažnje na ljepote kojima smo okruženi na stazi svojevrsna “mantra“ za podnijeti dug i težak put koji je pred nama? Olakšava li ljubav prema prirodi i moto “Stani i pomiriši cvijeće!“, kao i trud da ne zaboravimo zašto smo sa svim time i počeli, izdržati psihičke i fizičke izazove utrke? O čemu si ti razmišljao tih 110 kilometara – jesi li ih odbrojavao? – bili smo znatiželjni.

– Ja primjerim skoro svaki cvijet na stazi i takve drugima naizgled nebitne stvari me ponesu. Mislim da bi svi mi koji trčimo šumom trebali obratiti pažnju na takve sitnice i manje misliti o onome što je ispred i iza nas, koji smo u poretku te koliko će utrka biti teška. Bit će što bude, bitno je uživati na putu do cilja. U ovoj utrci davio sam Aljošu o njemu nebitnim stvarima – gdje su bile srne na treningu, gdje sam vidio jazavca, što sam trčao na zadnjem treningu, koliko godina mi imaju klinci, a zadnjih trideset kilometara sam bio usredotočen na prestizanje prva dva trkača. Često sam Aljoši pričao što nas čeka ispred, koliko uspona nam je ostalo i koliko kilometara još imamo do cilja. Odbrojavao sam kilometre i bilo mi ih je premalo za prestići sve – zanimljiv je Marinov tijek misli.

 

Utrke, utrke i samo utrke

Na spomen odmora, učinilo nam se kao da ga Marinu ne treba. Već vrlo brzo nakon Istre, istrčao je još jednu, njemu neizbježnu utrku dugu 32 kilometra – Hahlići Trail, te ju završio četvrti. Ponovno kao prvi Hrvat.

– Činilo mi se da sam se odmorio od Istre jer mi nije bilo teško trčati 110 km u Istri. Odlučio sam otići trčati Hahliće, blizu su mi, staza je teška i tehnički zahtjevna što mene privlači. U utrku Hahlići ušao sam umoran i neispavan, pa sam većinu utrke išao umjereno, osim zadnjih sat i pol kad sam ubrzao. Tamo sam shvatio da se nisam odmorio od Istre. Nisam imao niti jedan dan odmora nakon Istre, osim nedjelje nakon utrke kad je bilo proglašenje u Umagu. Istra je na meni ostavila trag, osjećam umor, međutim sretan sam pa je to sve nekako lakše podnijeti – kaže nam naš sugovornik.

Prošle godine ovaj je šampion bio prvi i na 100 milja Velebita, utrci koja je zbog loših vremenskih uvjeta prekinuta… ali tek nakon njegovog dolaska u cilj. Zamolili smo ga da usporedi specifičnosti, razlike i težinu istarske i velebitske staze.

– Velebit 100 milja najteža je utrka na kojoj sam nastupio. Osobno, 100 milja Istre mi je lakša utrka. Ako ne budem previše umoran od Svjetskog prvenstva u trailu, planiram trčati 50 milja Velebita te bih želio skinuti rekord staze ako budem mogao. Iako, vjerujem da su male šanse da to ostvarim zbog umora – racionalan je on.

Za kraj, upitali smo ga o njegovim planovima te ima li, uz UTMB, još kakvih prekograničnih apetita te nedosanjanih snova po pitanju nekih svjetski poznatih ultra.

– Nakon svjetskog prvenstva imam nekoliko utrka u planu – Kranj utrka na šest ili 12 sati, nisam još odlučio; trening utrka Carnica ultra trail, etapna utka od 200-tinjak kilometra i 12000 metara visinske koja ide po liniji fronta 1. svjetskog rata po Alpama. Svakako bih volio otići na Cres-Lošinj trail i još jednu dugu ultru na jesen. Iduće godine imam plan otrčati UTMB, te bih svake godine želio otići na najmanje dvije svjetske utrke i Amerika me silno privlači – ambiciozan je pobjednik državnog prvenstva u trailu.

Piše: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here