22. prosinca 2005. godine 39-godišnji vatrogasac Matt Long učinio je isto što i svakog dana – sjeo na bicikl i krenuo na 20-minutnu vožnju od svog stana u New Yorku do posla u vatrogasnoj postaji. No na jednom križanju dogodilo se nešto strašno: bus od 20 tona pogrešno je skrenuo i udario Matta, nakon čega ga je podvukao pod sebe i smrskao mu tijelo, zajedno s biciklom. Bilo je upitno hoće li preživjeti.
Prije nesreće, Matt je bio maratonac i ironman. Osobni rekord u maratonu bio mu je 3:13:59, dovoljno za kvalifikaciju za Boston, njegov maratonski san. Radio je s mladim vatrogascima, fizički ih pripremao za sve izazove koje im posao sprema. Radio je na izvlačenju u kaosu 11. rujna, a zaslužan je i za spašavanje nekoliko ljudskih života u raznim požarima New Yorka. S bratom je vodio restoran i kafić, prijatelji su ga obožavali, a i ženama je bio vrlo drag. No tog zimskog jutra sve se promijenilo.
Uništeno tijelo
Iako su Hitne službe brzo reagirale na nesreću koja se dogodila Mattu, liječnici su mu davali samo pet posto šansi za preživljavanje. Izgubio je 68 jedinica krvi u prvih 40 sati nakon nesreće, a idućih mjesec dana proveo je u komi. Pretrpio je frakturu lijeve natkoljenice i potkoljenice, frakturu lijevog stopala, prijelom desnog ramena i desnog kuka, rastrgane mišiće trbušnog zida, rastrgan rektum, jako oštećenje živaca u prsnom košu i lom zdjelice.
Dobra forma znači život
Nameće se pitanje kako je Matt uopće preživio sve to. – Matt je bio vrlo fit i to je pridonijelo njegovoj izdržljivosti. Ljudsko tijelo može se istrenirati da podnese svakakve povrede. Uz to, nikad ne podcjenjujte čovjekovu volju – rekao je jedan od liječnika koji su spašavali Matta, dr. Eachempati. Matt Long imao je jaku volju. Nakon pet mjeseci izišao je iz bolnice, ponovno učio hodati i pokušavao ojačati sve oštećene mišiće. No tada je počela još jedna velika borba…
Sportaš s oštećenjima?!
Njegovi prijatelji i obitelj uskoro su počeli primjećivati da to više nije onaj stari Matty. Ovaj Matty više ne odgovara na pozive, ne želi se družiti, sve je stalo. Na jednoj je večeri rekao obitelji da bi radije bio mrtav nego jadan i onesposobljen kakav je. Ni posjet psihijatru nije urodio plodom, a najviše ga je razljutilo pismo prijateljice u kojemu je pisalo “Mogu ti pomoći da ponovno trčiš, ja radim sa sportašima s oštećenjima.”
Mattov prijatelj Shane McKeon imao je dobru ideju. Htio se pripremiti za Ironmana, a Matta je zatražio da mu bude trener. Mislio je da će to pomoći vratiti starog Mattyja. – Ako ne želiš odgovarati na poruke, to je u redu, ali ja ću ti ipak svaki dan pisati izvještaj o svom napretku i stanju – napisao mu je u e-mailu. Nakon tri dana Matt ga je nazvao vičući “Gdje je moj izvještaj?!”
Ne odustajem od trčanja
– Trčat ću. Trčat ću maraton – rekao je Matt jedne večeri svom mlađem bratu. U prosincu 2007., dvije godine i 40 operacija nakon nesreće prijavio se za New York City Marathon u studenom 2008. Imao je 11 mjeseci da ponovno nauči trčati. U ožujku je istrčao svoju prvu milju – trebalo mu je 17 i pol minuta.
Uz pomoć prijatelja i trenera polako je povećavao dužine, puno radio na jačanju mišića. Nije bilo lako; na jednom od treninga ozlijedio je kuk. Kretanje mu je otežano zbog smrskanih živaca, oštećenih mišića i činjenice da mu je jedna noga kraća od druge.
No nije se predavao. Uz pomoć dvojice prijatelja istrčao je taj maraton. Trebalo mu je 7 sati i 21 minuta. Startao je uz ostale trkače s oštećenjima, i to svojom voljom. Tijekom utrke je često radio pauze zbog jakih bolova – no ništa ga nije odvraćalo od želje da završi. Uz cijelu stazu imao je nevjerojatnu podršku od obitelji, prijatelja, kolega, čak i liječnika koji su mu spašavali život. Svi oni u njemu su vidjeli heroja.
Život danas
Matt je nakon svega izdao knjigu koja govori o njegovom putu, “The Long Run”. Radi kao motivacijski govornik i vodi zakladu I will (eng. Ja želim) koja pomaže sportašima koji se nakon nesreće vraćaju u normalan život. Oženio se i ima troje djece.
Više ne trči zbog jakih bolova, ali redovno vozi bicikl, bavi se veslanjem i dizanjem utega. U veljači je sudjelovao na World Indoor Rowing Championshipu u Bostonu. – Kada bih morao, ponovio bih sve. Usprkos boli, operacijama, depresiji i svemu drugome, ja sam izabran. Znam da moja priča može pomoći drugima da ne odustaju od sebe – govori.
Autor: Martina Đođo / 3sporta.com
