Na praznik rada, 1.svibnja u NP Paklenica organizirao se prvi put treking polumaraton na kojem su svoju kondiciju odlučila iskušati i 3 međimurska dečka, Vilim Mezga iz Čakovca, član BK Muraavantura, Matija Šimunić iz Novog Sela Rok, član BK Prelog te Marijan Huzjak iz Novog Sela Rok, jedan od najboljih međimurskih trkača.
Na dan održavanja utrke vrijeme u Starigradu je bilo gotovo savršeno, sunčano bez daška vjetra i poprilično vruće za ovo doba godine. Na startu na trgu Marasovića u Starigradu, koji se nalazi na samom ulazu u NP Paklenica skupilo se 78 natjecatelja, od kojih 46 muških i 32 žene. Bilo je tu onih koji su na leđima imali velike planinarske ruksake i treking štapove, jedni su nosili mini ruksake, a mi smo se odlučili startati bez njih, noseći samo tekućinu i energetske pločice u stražnjim džepovima. Krema za sunčanje s visokim faktorom te pokrivala za glavu su nam također bila u obaveznoj opremi. Pošto nam je ovo svoj trojici bio prvi treking, nismo razmišljali o rezultatima nego nam je cilj bio samo završiti utrku. Organizator nas je informirao da vode ima po stazi u velikim količinama počevši od 11-og km, pa se s te strane nismo zabrinjavali.
Utrka je krenula u 10:30, odmah asfaltno/makadamskim usponom koji je ubrzo prešao u kameniti kanjon gdje je bilo nemoguće trčati i gdje se na par mjesta čak moralo pomagati sajlama usidrenim u stijenu. Tu nas je kod sajli čekala KT 1. Bez obzira kako je priroda u kanjonu Male Paklenice prekrasna, nismo joj se mogli previše diviti da ne bi došlo do uganuća stopala. Naravno da su se tu već i formirale grupe te smo Vilim i ja morali priznati da je Huzjak ipak liga više od nas te smo se priključili trekerima iz Zagreba i Rijeke i s njima gazili stijene po kanjonu Male Paklenice. Puls je konstantno bio u gornjoj granici, znoj je tekao u hektolitrima i tekućine je pomalo nestajalo. Sunce je neumoljivo peklo, ali mi smo imali jaki faktor koji nas je pouzdano štitio. Na sreću, bilo je i dosta šume koja nam je bila melem na ranu.
Nedugo nakon izlaska iz kanjona Male Paklenice došli smo i do KT 2 kod Njive Lekine. Bušenje kontrolnih kartona, punjenje bidona friškom vodom iz kristalno čistog potoka i nastavljamo dalje uzbrdo. Tu smo shvatili da je ona voda o kojoj je organizator govorio zapravo potok, a ne volonteri na punktovima s bačvama vode. No dobro.
Nakon potoka krenula je duga uzbrdica do KT 3 na kojoj smo svaki smazali po jednu pločicu te nastavili dalje. Grupica nam se polako raspadala pa smo Vilim i ja ostali sami ostavivši Zagrepčance iza dok su nam Riječani malo pobjegli. No ne zadugo. Voda iz pakleničkog potoka nam je dala dodatnu energiju te smo ubrzo nakon KT 3 počeli trčati te tako 3 km prije planinarskog doma dostigli naše Riječane i još jednog natjecatelja.
Do KT 4 na mostiću preko potoka kod planinarskog doma Paklenica s nama je ostala Riječanka Sanja kojoj je ovo bio već četvrti treking u mjesec dana, a tek je početnica – svaka čast! Na kraju je ona u ženskoj konkurenciji odnijela drugo mjesto. No tek su sad počele prve muke, barem za mene. Kamena staza skoro cijelim putem do cilja, konstantno nizbrdo ili djelomično ravna i teško trčiva. Mučio sam stopala do krajnjih granica pa sam mislio da sam dobio žuljeve.
Prolazak između vertikala Velike Paklenice s masom alpinista koji su visjeli sa sajli bio je spektakularan. Kao da sam na drugom planetu. Čak sam i na bolna stopala zaboravio. I tu je konačno počeo asfalt koji nas je vodio do samoga cilja u koji smo kavalirski propustili Sanju ispred nas, a nas smo dvojica utrčali zajedno nakon 4:13:40 sati dijeleći tako 16. mjesto. Huzjak nas je čekao kod potoka. On je utrku završio na 8. mjestu nakon 3:46:40 sati. Da nije fulao jednu KT odnio bi prvo mjesto. Šteta. Ali bit će još prilika. Za prvi treking i više smo nego zadovoljni.
Nakon čestitki, fino smo si pojeli grah u restorančiću na trgu, popili pivice, okupali se u vrlo hladnom moru, spakirali stvari i uputili se pravac Međimurja prepuni zadovoljstva iako pomalo umorni. Iduće godine dolazimo opet, nadam se i u većem broju.
Autor: Matija Šimunić
