U švicarskom Zermattu u nedjelju je održano Europsko prvenstvo u planinskom trčanju. Hrvatska reprezentacija sastavljena od tri muškarca i tri žene, također je nastupila na stazi dugoj 10 kilometara uz više od 1000 metara uspona. Najistaknutiji rezultat reprezentacije bio je podjela devetog mjesta u ženskom ekipnom poretku sa slovenskom reprezentacijom.
Među 250-ak atletičara iz 29 zemalja, najbolje plasirana naša predstavnica bila je Barbara Belušić na 18. mjestu, Anda Tomaš bila je 39., a Veronika Jurišić 49. Izbornik Dragan Janković komentirao je rezultate svoje ekipe.
– Barbara je bila jako ugodno iznenađenje, nakon što je 10 dana bila na visinskim pripremama na Rogli. To igra veliku ulogu, kako se utrka odvija na dosta velikim visinama i rjeđem zraku od onoga na koji smo mi navikli. I Veronika i Anda bile su dobre, s tim da je Veronika dan ranije, u subotu trčala Zermatt Ultra Marathon, zbog kojeg je vjerojatno prvenstvo istrčala umornija – osvrnuo se Janković.
U muškoj konkurenciji najbolje plasirani Hrvat bio je Nikola Špoljar sa 61. pozicijom, Igor Goričanec dolazi 68., a Marko Gorički 73. U ekipnom plasmanu naši su seniori bili ukupno 17.
– Dečki su trčali očekivano, mogli bismo reći da je to bila gotovo preslika situacije sa SP-a u trailu. Ipak, u trailu su vrhunske cure dolazile prije naših dečki, a ovaj put su dečki imali prednost pred najboljim planinskim trkačicama. Da sumiramo, sa curama smo uspjeli dobiti mnogo više reprezentacija od očekivanog, ali u muškoj je sve bilo u okvirima očekivanja – stručan je izbornikov sud.
Hrvatska reprezentacija stari
Janković tvrdi kako očekivanja nisu bila visoka, s obzirom na to da se kontinuitet takvih rezultata održava već godinama, jer nema svježe krvi. Jedini je Marko Gorički nastupio kao debitant.
– U reprezentaciji su godinama već iste cure i dečki, a nema to tko osvježiti. Vani se napreduje, a naša ekipa polako stari. Veronika i Barbara vjerojatno su sad trčale svoja zadnja prvenstva. Veronika je službeno bila najstarija učesnica na prvenstvu, za hrvatsku planinsku reprezentaciju trči već 18 godina, dok Barbara ima čak već 22 nastupa u njoj – objašnjava trener.
Također, osvrnuo se na promjenu trendova u outdoor trčanju. Kaže kako je danas fokus uglavnom na trailu, dok se planinsko trčanje svelo uglavnom na prvenstva.
– Zanimljivo je da je sad dominirala Engleska koja nema planinu, čime nema ni planinsko trčanje, ali oni su stara škola fokusirana na kros. 
Iako su, kao i uvijek na ovakvim natjecanjima, dominantne alpske zemlje poput Francuske, Švicarske i Njemačke, ovaj put nije pobijedio planinski pokret, nego čisto atletski. Englezima su vjerojatno veliku ulogu, također, igrale visinske pripreme. Oni su bili mjesec dana ovdje, kako bi se adaptirali na visinu – Jankovićev je zaključak.
U sklopu EP-a i jedan ultramaratončić
Kako je spomenuto, dan prije prvenstva Veronika Jurišić istrčala je i Zermatt Ultra Marathon. Priča kako je ove godine, kvalificiravši se za EP, dobila još jednom priliku vratiti se u Zermatt, iako već godinama ne ide na planinska kratka prvenstva. Ondje je od 2002. do 2005., svake godine trčala GrandPrix planinski kup, ali potajno je imala još jednu ultramaratonsku želju…. Naime, Europsko prvenstvo dio je velikog trkačkog vikenda u Zermattu – festivala koji uključuje poznati Gornergrat Zermatt Marathon i Zermatt Ultra Marathon.
Zermatt marathon starta iz mjesta St. Nicolaus na 1116 mnv i završava na Riffelbergu na 2585 mnv, što ga čini maratonom s najvišim ciljem u Europi. A prema Veronikinim riječima, s obzirom na pogled na impresivni vrh Matterhorn (4495 mnv) – i jednom od najatraktivnijih maratonskih staza.
– Međutim, Zermatt Marathon je, kao i ja, s godinama razvijao ultramaratonske sklonosti. Tako je 2010. godine, skupina od desetak maratonaca odlučila ne stati na cilju maratona u Riffelbergu, već su samo protrčali kroz ciljni luk i nastavili se utrkivati do vrha Gornergrat (3089mnv). Organizatori su shvatili njihovu poruku i tako od naredne godine postoji i Zermatt Ultra Marathon Gornergrat – kilometražom ne mnogo duži od maratona, ali zato dosta zahtjevniji – s dodatnih 500 visinskih metara te ulaskom u zonu preko 3000 mnv i s jednim od najimpresivnijih pogleda u zadnjim kilometrima utrke – opisuje nam Veronika utrku kojoj ultramaratonka u njoj nije mogla odoljeti.
“Moj prvi cilj iznad 3000 metara“
Tako su se Veronika i njen trener Dragan Janković, u subotu prije prvenstva našli na startu u St.Nicolasu – on s maratonskim startnim brojem, a ona s ultramaratonskim.
– Mislim da nikad nitko u povijesti prvenstava na kratke pruge, nije išao dan prije trčati bilo kakvih 50 kilometara, a kamoli utrku s 2600 metara uspona. Ma to je drugi svijet! To su brzi, većinom mladi trkači, a ja sam tamo potpuni čudak. Iako meni kao ovisnici o kilometrima, 50 kilometara ne predstavlja neku veliku, neobičnu dužinu, ipak je vrlo čudno da netko trči planinsku ultru i sljedeći dan prvenstvo – priča nam Veronika kroz smijeh.
Plan joj je bio ići lagano i prvu polovinu utrke koja je ravnija, prema njenim riječima, zaista je držala neki ritam treninga.
– Međutim, onda su počeli usponi i zbilja sam uživala u tim pogledima i pentranju. Čak sam i fotkala. Nisam imala osjećaj da sam visoko u poretku jer su na stazi istovremeno bili i ultraši i maratonci i polumaratonci koji startaju u različito vrijeme s različitih lokacija, pa stalno nekog prestižeš.
Kad sam prošla cilj maratona u Riffelbergu i ušla u daleko najljepši dio staze – strm za poludjeti, stjenovit, svuda uokolo strše snježni 4000-njaci i Matterhorn u svom punom savršenstvu – tek tad sam ostala sama i rekli su mi na okrepi da sam druga žena. Ulazak u cilj bio je zbilja nezaboravan… moj prvi cilj iznad 3000 metara nadmorske – puna je dojmova naša sugovornica.
Piše: Martina Maloča
Foto: Veronika Jurišić i Nikola Špoljar
