Vjerovali ili ne, na utrci se može odvijati puno toga osim samog trčanja. Na prvi pogled svi izgledamo tako – kao da samo trčimo – a zapravo svatko od nas vrlo vjerojatno vodi neku borbu, zadržavajući pritom trkačku-poker facu. Najčešće nas muči nužda, a naši trkači iz Facebook grupe TRČIMO otkrili su nam još neke tragikomične dogodovštine.
I sama imam brojne adute u svom arsenalu takvih događaja. Prije nekoliko godina potrgala sam se na Velebitu pa je helikopter dolazio po mene, jednom sam na trci od 42 km skrenula na stazu od 80 km (a i planiranih 42 mi je bilo puno više nego ikad dotad), stajanje u WC začinilo mi je trke dvaput, a najsvježiji događaj je da sam došla na križanje na jednom trailu na kojem volonteri nisu znali kamo trka dalje ide, pa sam čekala tamo pet minuta da oni na kartama vide gdje nas treba uputiti.
Tatjana nam je ispričala avanturu sa svog prvog polumaratona. „Negdje prije 17. km curi mi nos, kad ono, nije curi mi nos nego curi mi krv iz nosa.“ Krv joj curi i ne staje, a u međuvremenu ju je takvu krvavu ugledao prijatelj uz stazu pa napravio cijelu paniku – no ipak je na kraju sve sretno završilo.
„Imam običaj na trkama pola čaše popiti, a pola izliti na glavu. Jedne godine na Wingsima izlio čašu Red Bulla na glavu misleći da je u čaši voda. I onda onako slijepljen trčao do sljedeće okrepe gdje sam se mogao politi vodom i oprati. Od onda provjeravam čašu prije nego je izlijem po sebi.“ – kaže sljepljeni Renato.
Vlasnica jedne od najzanimljivijih dogodovština je Branka, koja je u tijeku Zagrebačkog noćnog cenera umjesto energetskog gela popila sam sadržaj tubice plave neonske boje za lice koju su dijelili prije utrke. Tubice boje i energetski gelovi bili su vrlo slično pakirani, a spremila ih je u istu torbicu pa tijekom utrke popila boju. „Ne želite znati detalje što se dešavalo u mojem probavnom sustavu nakon toga. Pred kraj utrke mi frendica dodala gornji dio svoje trenirke da ga omotam oko struka …za svaki slučaj. Uglavnom, utrčim u cilj i produžim trčati do najbližeg kafića. Samo ću vam reći da je školjka u sanitarnom čvoru još dugo nakon mog odlaska bila prelijepe neonsko plave boje.“
Sve to na stranu, definitivno najomraženija pojava među trkačima je frkanje u želucu koje najavljuje neželjenu pauzu usred utrke. „Broj 2“ u tijeku utrke natjera trkače na svakakva čuda. Sven nam je pričao da je na Turopoljskoj utrci 2016. dvaput stajao u žbunje na poljima, ali ni to nije bilo dosta pa je i na kraju utrke jedva čekao WC. Neki se svim silama trude prije trke odraditi sve kako treba da se ovakve stvari ne događaju, ali nepoznate sile kakanja imaju svoje planove pa i na najbolje odrađene pripreme moraju nešto dodati – Maja je zato svoje mjesto tražila među autima, Ivana u grmlju na zagrebačkom nasipu, i još mnogo nas na mnogim drugim mjestima… (čitaj: kad je utrka, pazi gdje staješ jer se na putu očito može naći svašta!)
Miroslav nam je čak složio pjesmicu za sve takve slučajeve:
„Najgore što mi se dogodilo u trci
je kad sam jednom bio u ozbiljnoj frci
Sredina trke a lagano me frče
Di ću šta ću oko mene još svi trče
Reko ajde da probam trčati još malo
Da završim tu utrku baš mi je stalo
I tako metar po metar ja trčim i dalje
A uporno me frkanje van staze šalje
I nekako se do kraja utrke dovučem
I iz problema se napokon izvučem“
Bilo je tu još svašta, od borbe s otvaranjem bombona kroz cijeli maraton, zamjene magnezija za brufene i pjene na usta do pretrčanih više krugova na kružnoj utrci i razno raznih padova. Sve u svemu, zaključit ćemo da trčanje definitivno nije dosadan sport! I da se prije trke uvijek treba raspitati gdje ima WC. 🙂
Autor: Martina Đođo / 3sporta.com
