SNAGOM PSIHE DO 42 KM

Nakon godina brda i šume, u Ljubljani sam istrčala prvi cestovni maraton – s osmijehom

Nakon šest godina u trčanju i najvećih dužina od 50 do 67 kilometara (ali u trailu), napokon sam se odlučila i na svoj prvi maraton. Rekla je ekipa, idemo na Ljubljanski i praktički svi na svoj prvi maraton. Što sad – kud svi tud i mali Mujo! Ako se ne odlučim sad, tko zna hoću li ikad. I tako sam ja bez ozbiljnijih priprema završila na maratonu u Ljubljani i finiširala ga!

 

Oduvijek sam osjećala strahopoštovanje prema maratonu i bez obzira na to u kakvoj formi bila i koje dužine imala u nogama, bez namjenskog programa priprema za maraton, nisam se mogla odlučiti prijaviti za trčanje po tvrdoj, ravnoj podlozi 42 kilometra. A za programsko sam treniranje preveliki kampanjac.

 

“Martina, kako ti misliš istrčati maraton?“

I tako, Ljubljana se bližila, ekipa se pripremala za maraton cijelu sezonu, a ja sam malo trenirala, pa malo nisam. Nakon operacije u proljeće, svako malo imala bih neke povredice i probleme koji su me konstantno izbacivali iz kolosijeka i nikako se dovesti u formu. Da ne govorim koliko me sve to dodatno demotiviralo. Ako sam išta radila, odlazila sam na vikend treninge dužine u brdo i trčala trail utrke. Ipak, posljednje tri donijele su mi neočekivano dobar plasman i to me je psihički jako podiglo. Bila je to nova injekcija samopouzdanja za mene nakon dugo vremena.

Kao trail trkačica, cestovne dužinske utrke prvenstveno gledam kao najveći izazov za psihu. I upravo iz tog razloga, oduvijek biciklom ili trčeći bježim u brdo, šumu, offroad. Nikad nisam voljela cestu – niti za trčanje, niti za bicikliranje. Za mene je to uvijek bio mindfuck. Međutim, nakon te tri utrke moja psiha pronašla je novu unutarnju snagu i uporište.

Također, nekoliko tjedana pred maraton, kolegica koja se pobožno pripremala i dovela se u daleko bolju formu od mene, upitala me: “Martina, kako ti misliš istrčati maraton?“ Ne mogu reći da me to nije malo posramilo te izazvalo dodatnu zabrinutost u meni, ali pokušala sam ne dozvoliti da me to poljulja jer sama najbolje poznajem kako funkcioniram ja psihički, kako moj organizam i kako se trenutno osjećam. Odgovorila sam: “Ništa, trčat ću do posljednje dionice polumaratona, gdje se dvije dužine dijele. Vidjet ću kako se osjećam, pa ako se ne budem osjećala na visini zadatka, završit ću s polumaratoncima i bit ću DNF. Ako budem dobro dotad, idem dalje pa trčala i pet sati, okej.“

Međutim, to je probudilo i mali inat u meni, onaj natjecateljski duh koji u meni uvijek tinja i na kraju iz mene izvuče nevjerojatne stvari, iznad mojih realnih fizičkih mogućnosti. I polagano sam počela raditi strategiju utrke u svojoj glavi i podijelila ju na dionice, te kako ću koju istrčati. Ali (!) cijelo vrijeme osvještavajući se i vraćajući se u realnost. Imam sasvim dovoljno godina iskustva da bih bila svjesna što se sve na toj kilometraži tijelu i umu može dogoditi, koliko god sporo ili brzo išlo. U svakom trenutku, kako se kilometri u nogama nagomilavaju, svaki plan može pasti u vodu.

 

Dobra strategija – pola uspjeha

Znala sam da mi je PB na polumaratonu 1:48 sat – posljednji koji sam trčala, a prije operacije, a ja sam samo pucala na to da prvu polovicu na ovom maratonu istrčim do dva sata. Da budem u nekim realnim i optimalnim okvirima, izglednima za maraton oko četiri sata. Sanjarila sam o tome da završim ispod četiri sata, ali isto tako bila svjesna da je to bez programskog treninga, samo to – sanjarenje.

Znala sam što i koliko mogu do polumaratonske dužine, koliko do 30. kilometra, a dalje kud koji mili moji. Znala sam što je neki moj optimalni tempo i da se ne smijem prenagliti u prvom dijelu, dok sam još svježa. Sve drugo stvar je sreće, hoće li i koliko što boljeti, ali i dovoljna nadoknada tekućine, elektrolita i potrošenih kalorija. Prethodnih dana, gledala sam na to da jedem kvalitetno i umjereno, da se napunim ugljikohidratima i hranjivim tvarima bitnima za napor ovakve dužine. Kontrolirala sam se da ne unosim baš sve i svašta, svakakvo smeće ne bih li se napunila, a onda, tko zna kako će tijelo reagirati (jedino se hidracije pivom malo teže odreći 😉 ).

Isplanirala sam, ako ne bude prevruće, da ću prvi put vodu uzeti na desetom kilometru, a kasnije svakih pet ili 7,5 kilometara, naizmjence s izotonikom, ovisno o tome kako se budem osjećala. Pročitala sam preporuke o unosu gelova i zaključila da mi je svakih pol sata previše. Sedam gelova tijekom maratona, zvučalo mi je nezamislivo. Ipak, to su preporuke za top trkače koji ganjaju meni nepojmljive brzine. Svakih 45 minuta za mene, sasvim mi se činilo dovoljno. S tim da sam za prvih 10 kilometara, u sebe unijela dovoljno svega potrebnog ujutro prije utrke. Ponijela sam pet gelova i na kraju potrošila četiri, što je za mene ispala idealna mjera. Jedan više bio bi mi jedan previše, jer sam u posljednjoj četvrtini maratona počela osjećati da mi se želudac sve lošije slaže sa svime što mu dajem.

 

Planovi su tu da se mijenjaju, ali održavaj stabilan dah!

No, idemo od početka. Već u startu veliki su minus bile dvije neprospavane noći, pune nervoznih i košmarnih snova, želučane treme i bacakanja po krevetu. Kako se maraton bližio, i dolaskom u svu tu maratonsku atmosferu Ljubljane, meni su se glavom počele rojiti misli “Gdje je meni pamet bila, meni tu nije mjesto i ne mogu ja to! Zašto se nisam prijavila na polumaraton i lijepo bih ga ležerno istrčala?!“ Na samom startu u boksu, beskrajno čekanje neizvjesnog, mučnina u želucu i poriv da pobjegnem glavom bez obzira.

A onda znak za start i, jasno, plan da prva dva kilometra trčim 6 min/km mogu objesiti mačku o rep. Zapravo, prvi plan je bio 10 kilometara trčati 6:00, pa svakih deset kilometara ubrzati deset sekundi. Ali planovi su tu da se mijenjaju 😉 . Masa te ponese, adrenalin te goni, a i ti trčiš jer znaš da se moraš izvući iz gužve.

Ipak, kako je kritično-gužvasta faza prošla, teško usporavam. Pokušavam se zabremzati i cijelo vrijeme si govorim kako idem prebrzo. S druge strane, dobro se osjećam i ne mogu si zamisliti da sad idem usporavati na nešto što će mi djelovati kao da se vučem. I tako, nađem ja taj neki svoj tempo, a da se ne zakoljem i ne hiperventiliram kao mnogi oko mene i utrka ja za mene za početak išla sasvim fino. Doslovce uživam u njoj i trčim ju s osmijehom. Veselim se svakom navijaču i popratnom programu uz stazu. Čak i zapjevam malo prolazeći pokraj, plješćem i navijam i ja za njih i pljesnem se sa svakim klincem koji ispruži ruku jer znam da njima to nešto znači, a tako i meni.

Na 45 minuta, prije nego ću doći do okrepe, uzimam svoj prvi 4endurance gel koji, začudo nije bljutav i pregust za provući kroz grlo. Nisam ga testirala prije utrke, što bi bila velika pogreška, da nisam bila te sreće što mi je ovaj tako dobro sjeo. Ne eksam ga, nego ga u tri zalogaja uzimam prije okrepe. Čak osjećam da je dovoljno probavljiv, da bih ga mogla uzeti i bez potjerivanja vodom. Ipak, plan je takav – prva hidracija na 10 km. Utrka teče glatko dalje, cijelo se vrijeme trudim držati tempo pod kakvom-takvom kontrolom, kad na 18. kilometru nezgodno izbacujem nogu unaprijed u koljenu, i sa stupanjem na asfalt probode me u njemu. I tako svaki idući korak. Počinjem trčati šepavo. Već se vidim kako neće biti dobro, kako ću morati odustati jer sam se povrijedila, i to čak prije istrčane polumaratonske dužine. Pokušavam se sabrati i potisnem živčanost te odlučim ignorirati bol i nastaviti dalje, pa dokle ide. Bol je nestala da nisam ni primijetila u kojem trenutku.

 

Kad tijelo više ne prepoznaje kilometre…

Istrčim polumaratonsku dužinu za 1:54 sat, u optimalnom, ugodnom tempu daleko ispod dva sata. Istrčim 22 kilometra do dva sata i zaključim da se sad mogu opustiti i lagano usporiti, jer sad imam maraton do četiri sata u džepu. Ipak, još uvijek se dobro osjećam i teško se prisiljavam na usporavanje pa idem kako ide, dok ide. Još uvijek tako da mi je dah stabilan, još uvijek s osmijehom na licu, ali sad već polako u fazi kad ga tjeram na površinu uz moć autosugestije. Naime, kako smo se odvojili od polumaratonaca koji se sad bliže svojem cilju, opere me taj usamljenički osjećaj kako ja moram izdržati još toliko i zapitam se hoću li moći. Ali, ispljuskam se mentalno i ne dozvolim si takvo razmišljanje, nego se podsjetim na plan. Idući cilj je – istrčati 31.5, idealno 32 kilometra za tri sata.

Međutim, kako kilometri prolaze, tijelo je sve više u stanju u kojem ne prepoznaje te kilometre na tom terenu u tom tempu. Već na 26. kilometru tempo pada na 6:01 i otad se sve češće događaju prosjeci koji prevaljuju tu šesticu. Istina, oni se uglavnom događaju na kilometrima na kojima uzimam gel i okrepu, ali si na tim postajama uzimam sve više i previše vremena da se ponovno pokrenem. Cilj oko 32 kilometra za tri sata ostvarujem kroz ušicu igle, ali prema svojem satu koji ne mjeri jednako kao službene mjerne postaje. Naime, nešto je “zablesirao“ na samom startu te prema njemu, u cilju imam ravno 43 km, a vrijeme maratona za 3:58:30.

Također, ispada da Ljubljana ima mnogo više uspona nego što sam očekivala, a kako se utrka bliži kraju, svaki od tih uspona teže mi pada. Sreća pa sam “brđanka“ te mi ne predstavljaju takvu noćnu moru kao mnogim cestovnjacima oko mene, koji ih sve češće odlučuju prehodati. Srećom, nemam nikakvih posebnih boljki, grčeva ni povreda koje me muče. Vučem bolnu desnu stražnju ložu već dvije sezone, ali ona uvijek ostaje u onoj fazi podmukle tihe boli koja je tu tek toliko da je budem svjesna. Zastala sam na zanimljivoj “okrepi“ gdje su cure u gumenim rukavicama trkačima utrljavale rashlađujući gel u noge. Preventivno sam zastala i rekla “Samo desnu ložu“, obavila to na brzinu i nastavila dalje. Moguće da je pomoglo samo na psihičkoj bazi, ali da je ovo odlična ideja za pomoć na stazi, definitivno jest!

 

Zadnji kilometri prevaljeni uz snagu uma

Posljednjih 10-12 kilometara postaju posebno teški. Mogli su mi vremenski uvjeti biti idealni, mogla sam se psihički, disanjem i pulsom te kondicijski držati koliko-toliko stabilno. Mogla sam ne imati povredu, ni ikakve posebne bolove koji bi me kočili, ali tijelo je jednostavno počelo otkazivati poslušnost, osjećajući da je došlo u stanje i kilometre na koje nije naviknuto. Ne u tom tempu. Moj um je navikao na četiri, pa i mnogo više sati na terenu, ali na potpuno drukčijem terenu i u potpuno drukčijem tempu. Ipak, i taj mentalni trening vrlo je mnogo značio. U trenucima kad sam imala osjećaj da će mi se kukovi rastaviti od bolova i kad su tabani počeli sve jače i jače peći, moj um me je tjerao dalje, govoreći si da što je to za mene 12, 10 pa šest kilometara. To je treningić koji odradim u tren oka kad izađem iz kuće pa trčim do tamo i tamo, pa natrag. Što su pišljiva četiri sata u mom cijelom životu?! Mislila sam na naše reprezentativke koje u tim trenucima trče utrku od 24 sata na SP-u u Francuskoj, a moja četiri sata su samo šestina toga.

Iako sam se umom pokušala natjerati, tijelo jednostavno nije htjelo brže. Ne na dugo, ali uspijevala sam držati korak bez zastajkivanja i hodanja, osim na okrepi. Čak ni na usponima i na vrhu uspona, nisam si dozvoljavala stajanje. Kako smo se s periferije bližili gradu i njegovom središtu, ponovno je bilo sve više i više navijača i na stazi je postajalo sve življe. To mi je mnogo značilo jer sam imala taj osjećaj kako sam sve bliže cilju. Bila sam im zahvalna na svakom bodrenju te sam i dalje ustrajno davala “petice“ klincima, iako je bilo sve teže dići ruku. Tjerala sam se da svako toliko iscijedim osmijeh, skandirala glazbenim pratnjama uz stazu, pjevala “Igra rokenrol cela Jugoslavija“, pa čak na jednom križanju doviknula navijačima “Bem vas, kolika vam je ta Ljubljana?!“ i slatko nasmijala veselu masu.

Sve sam to radila s naporom, ali to me je tjeralo da idem dalje. Tu i tamo bih se ulovila kako sam se iskrivila i počela dahtati, a tad se natjerala da se uspravim i ustabilim dah. To uvelike olakšava stvar u tako teškim trenucima – moć autosugestije nevjerojatna je stvar. Trudila sam se poslušati savjet dragoga koji me je učio da, kad mi je teško, pokušam koljena podizati više jer će mi to dati dojam brzine, ali i brzinu samu. Iskoristila sam intervale ubrzanja koje smo radili po sto metara pri zadnjem kilometru treninga, i tako oživjela noge pa makar i na par-sto metara. I tako do pred cilj. A onda sam posljednja dva kilometra, osjećajući koliko sam mu blizu i očekujući ga iza svakog ugla, uspjela čak podići tempo na neku pristojnu razinu i dostojanstveno utrčati u cilj.

Kako se bližio cilj, putem se moglo vidjeti sve više hodača koje je to slomilo psihički ili su ih dokrajčili grčevi i slično, ali i onih čiji je trenutak sad došao te su sprintali prema kraju. Ja sam bila tu negdje u sredini. Utrčavam u cilj ne vjerujući da sam nakon toliko godina uspjela istrčati svoj prvi maraton. Nažalost, nije ispod četiri sata – 4:02:59. Međutim, mnogo brže od očekivanja mojih bližnjih. Prve riječi mojeg partnera bile su “Ti nisi normalna! Koliko je ta tvoja glava luda i jaka!?“… jer me poznaje i zna u kakvoj formi (ni)sam bila.

 

Pripremi se za maraton koliko možeš – ostalo je lutrija

Ipak, moram naglasiti da nikome, pogotovo ne onima bez višegodišnjeg iskustva, ne bih preporučila maraton bez priprema i bez dobrog plana unosa kalorija, elektrolita i tekućine u sebe. Bitno je programsko treniranje ceste do određene kilometarske dužine i treniranja tempa. Ipak, svakako preporučam treninge, može i sporije i ne nužno po cesti – ali svakako u vremenu koje si predviđaš za maraton plus pol sata. Izrazito je važna jaka psiha, ali mogla sam ja biti ne znam kako autosugestivna kad su mi se posložili idealni uvjeti – savršeno vrijeme i temperatura (za moj ukus, nekima je i to bilo prevruće), nikakve povrede, ni posebne fizičke smetnje. Jedna prijateljica je trčala s prehladom, druga je trpila bolove trbušnog zida cijelu utrku, a prijatelj u leđima i to ih je koštalo rezultata, dosta izvan očekivanog vremena. Poanta je da za maraton možeš biti spreman do određene razine, ali tijekom njega može te zadesiti milijun stvari. Takve dužine su lutrija.

Također, moram istaknuti da je mojoj psihi i idealno poklopljenim okolnostima, uvelike pomoglo pametno raspoređeno okrepljivanje. Ne znam koliko bi me držali psiha i adrenalin da nije bilo nadoknade u vidu gelova 4energy. Ipak, i u ovom slučaju ponavljam, ni oni nisu čarobni lijek i ne zacjeljuju povrede, ni bolno tijelo kad se počne “raspadati“… ali pomognu da izdržiš.

 

Piše i fotka: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here