Na jednoj od najprestižnijih utrka na 100 km nastupila je naša izabrana vrsta u ženskoj i muškoj konkurenciji. I dok su muškarci bili solidni, žene su – briljirale!
Ne događa se često na bilo kojem ozbiljnom međunarodnom sportskom natjecanju da u prvih četiri budu predstavnice jedne male države kao Hrvatska. A upravo to se dogodilo na 100 km del Passatore – Nikolina Šustić bila je pobjednica utrke, drugo mjesto osvojila je Veronika Jurišić (obje AK Sljeme), a četvrto mjesto Marija Vrajić (AK Maksimir) prošlogodišnja pobjednica ove utrke.
Evo kako su utrku doživjele naše trkačice:
Nikolina Šustić:
Ne znam što bih rekla osim da mi je bilo prekrasno i mislim da to više nikada u životu neću doživjeti – prvi sam put trčala Passatore, a pobijedila sam sa skroz neočekivanim rezultatom, koji nisam mogla ni sanjati. Koliko god je ova utrka teška, s mnogo brda, toliko je i predivna. Svi ti ljudi koji bodre uz cestu, u tim malim mjestima kroz koja se prolazi, pa mnogo biciklista na stazi koji bodre, automobili koji sviraju, gledatelji mašu trkačima… Neka skroz prekrasna pozitivna energija, svih 100 km! Što se mene same tiče, nisam ništa očekivala niti se nadala ičemu. Bila sam već malo umorna od mnogo utrka ove godine.
No koliko god mi je bilo teško, toliko mi je bilo i predivno, vuklo me samo srce, kilometar po kilometar, a zadnjih 15 je bilo pjesma! Sav štimung oko naše hrvatske ekipe, cijela ta pozitivna atmosfera, nasmijani ljudi koji obožavaju trčanje – sve me to guralo naprijed. Toliko mi je drago da imam svoju žensku ekipicu, Marija i Veronika mi puno znače i pomažu. Ova dva dana u Firenzi i Faenzi ću pamtiti zauvijek!
Veronika Jurišić:
100 km od Firenze do Faenze (poznatije pod legendarnim imenom Passatore) u ultraškom svijetu ima status “must run” trkačkog događaja. Nešto poput Bostona za maratonce. Prošle godine sam ga trčala prvi put i tada mi se već podvukao pod kožu. Već negdje na polovici trke, na četrdesetinekom kilometru, na usponu (koji me neodoljivo podsjeća na našu Sljemensku cestu i zimsku Lagvić ligu), već sam tada znala da će to biti jedna od mojih omiljenih trka.
Samu disciplinu 100 km trenutno osjećam kao svoju idealnu dužinu, a onda kad je ta distanca još u kombinaciji s više od nekoliko lijepih uspona u prijelazu preko Apenina (ipak sam ja u duši planinska trkačica), s pitoresknim krajolikom talijanske Toscane, s tradicijom dugom čak 43 godine, s masom od preko 2000 trkača i s nezaboravnim navijačima…dobije se prava ultraška čarolija. Ove sam godine znala što me čeka i veselila sam se već i prije starta. Znala sam da sam u dobroj formi (i da su Nike i Marija u još boljoj), znala sam točno što me i gdje čeka. Potajno sam se nadala da bi se možda mogla provući malo ispod 8 sati, ali nisam mogla zamisliti ništa ni blizu tako ludo. Moj Passatore uvijek počinje na usponu na Apenine (tamo negdje nakon prvog maratona). To je moja zona.To je onaj dio trke kad se moj dizelaški motor konačno ugrijao i mogu istinski uživati.
Ovaj put sam se, penjući se na vrh, popela i na 11. mjesto ukupnog poretka. I od tog trenutka, od 48. kilometra do ulaska u cilj u Faenzi, ove godine nisam više srela nikoga, niti jednog trkača. Nevjerojatno, na trci na kojoj trči više od 2000 ljudi. Ali nisam bila ni malo osamljena. Ulasci u male gradiće i potpuno ludi navijači na cesti, klinci koji trče uz tebe…svako malo sam pomislila da tako izgledaju navijači na Giro d’Italia.
Uživala sam u spustu, u zelenilu, u serpentinama, a kad je pala noć…u krijesnicama. Nećete mi vjerovati (nisam ni ja vjerovala prvi čas), ali kad je pala noć i kad sam ostala na mračnoj cesti sve su livade okolo bila prekrivene krijesnicama. Čak sam se prvi čas zabrinula da mi treperi pred očima. Kažem vam nevjerojatna trka, nevjerojatno mjesto, nevjerojatni ljudi, a i rezultat mi je još uvijek nevjerojatan.
Marija Vrajić:
Naravno da nisam zadovoljna mojom istrčanom stotkom. Jedino što mi je stvarno drago je da sam je uspjela istrčati. Što reći, i ja sad vrtim što sam napravila loše – ili sam gotova ili nisam bila dovoljno koncentrirana na ovu utrku. Naime nisam ponijela bolji sat, već mi se ovaj uključio tek na 10. km pa me to živciralo, a ugasio se na 75.! Zaboravila sam ponijeti šiltericu i naočale, možda sam previše i jela prošli tjedan. Prije nekoliko mjeseci sam zaključila da mi je dovoljno malo hrane, ali od nervoze sam prošli tjedan jela i kad nisam bila gladna.
U samoj utrci, sigurno bih odustala već na 30. kilometru da me dr. Vlahek nije izmotivirao. Vjerujete, bilo je za vrijeme trke i pjevanja crkvenih pjesama, samo da izdržim. 🙂 Kada je pala noć pojma nisam imala koliko trčim po kilometru, kompletno mi se isključio sat pa sam upala u vlastito žaljenje, što sport ne trpi. Jako su me (ne)ugodno iznenadile i Nikolina i Veronika, jako su dobro otrčale trku! A općenito sam iznenađena da imamo pet odlučnih cura za stotku, dakle mogle bi se napraviti i dvije ekipe!
Kod muškaraca najbrži od hrvatskih predstavnika bio je Hrvoje Lovelos Slovinac na 17. mjestu, a utrku je završio i legendarni Safet Čučuk u svojoj 69. godini života!
Ova je utrka bila i pojedinačno prvenstvo Hrvatske u ultramaratonu pa su Nikolina Šustić i Hrvoje Lovelos Slovinac tako i prvaci Hrvatske na 100 km.
Rezultati žene:
1. Nikolina Šustić, AK Sljeme (7:41:42 h)
2. Veronika Jurišić, AK Sljeme (7:53:04 h)
4. Marija Vrajić, AK Maksimir (8:41:04 h)
15. Antonija Orlić, AK Sljeme (10:07:34 h)
30. Ingrid Nikolesić, AK Sljeme (10:56:35 h)
Rezultati muškarci:
17. Hrvoje Lovelos Slovinac, AK Maksimir (8:29:36 h)
96. Ivica Šakota, AK Dubrovnik (9:52:34 h)
596. Vanja Maksimiljanović, AK Sljeme (12:49:38 h)
638. Duško Štrbac, AK Sljeme (12:59:26 h)
1377. Safet Čučuk, AK Sljeme (16:33:46 h)
Autor: 3sporta / foto: Zoran Kos
