OK, da, svi to sad rade, ali kad – ako ne sad? Taj 1.1. se uvijek čini idealnim za nove stvari pa pod dojmom sveopće veselice i iluzije nekog novog početka donosimo svakakve hrabre odluke, gotovo u pravilu one koje nas već dugo kopkaju, ali ih (uglavnom sasvim opravdano – a kako drugačije?) odlažemo.
Kažu da ciljevi moraju biti ostvarivi i realni no ja sam pristalica dnevnih sanjara i noćnih kritičara tako da u mojim rezolucijama ima svašta.
Evo nekih…
Od utorka:
– treniram ozbiljno!
– držim se plana i programa treniranja bez ustupaka. jest da je “krepana sam” dobar razlog za ne odraditi trening, opet, to je izvanredan razlog za ubit se do kraja.. (u pravilu su najbolji oni treninzi na koje nam se jaako ne ide)
– jedem raznovrsnu i zdravu hranu. ne raznovrsna peciva nego kuhanu hranu!
– glasno pozdravljam sve nepoznate trkače koji mi na treningu idu ususret ma koliko god oni glumili zen
– istina je okrutna i dan ima samo 24 sata, ali nekako ću ugurati u taj dan tu minutu, minutu i pol i odraditi plank. mislim, koliko teško to može biti? dakle, pokušati napraviti vražji plank svaki dan i ne umrijeti
A u novoj godini ću:
– popraviti barem jedan PB u bilo kojoj disciplini
– istrčati utrku dužine koju još nikada nisam
– prestati lagati konkurenciji da ništa ne treniram, a zapravo se ubijam. (šalim se, ja nemam konkurencije. ja sam sebi sama konkurencija i uvijek pobijedim jer najbolje znam okolnosti utrke 😀 ..al znam ljude koji to rade 😛 )
– prestati se bedirati zbog zime, mraka i magluštare. na muci se poznaju junaci, buckle up i van na trening, još malo pa će proljeće! (…mo’š mislit, ali treba njegovati i vještinu samozavaravanja)
– prestati bezveze pljuvati u trku
– pročitati barem tri trkačke knjige
– ne držati se ceste k’o pijan plota, odraditi pokoji trail
– pokušati se, umjesto ozbiljne patničke face, jednostavno nasmijati fotografu na utrci
– trkačke fb objave svesti na minumim, pravi trkači se ne hvale PB-ima i treninzima po društvenim mrežama
– ne psovati ekipicu na okrepi drugog kruga zagrebačkog maratona.. a ko mi je kriv da dolazim na okrepu baš za vrijeme pauze?
– bočicu s okrepe obzirno odbaciti dovoljno blizu okrepi i po mogućnosti NE pod noge trkaču iza sebe
– prestati naručivati online opremu na blef koliko god snižena bila
– naučiti (i primijeniti!) razliku između carbo-loadinga i sugar-lodinga
– početi se istezati nakon trčanja.. (mislim da je to je jedan od glavnih razloga zašto se još nisam probila među trkačke zvijezde)
– isključiti senzore za cinizam kad netko kaže da ide “lagano” utrku (…i onda te presprinta zadnjih 300 m k’o da je pitanje života i smrti)
– shvatiti da mi NE treba puna šaka banana koju u trku grabim sa stola s okrepom
– stati na treningu ako je crveno na semaforu
– biti ponekad i ponosna na svoj rezultat
– na utrku ne nositi svu skoro svoju trkačku odjeću pod geslom “a tko zna, možda mi/nekom zatreba” (…četvrti par čarapa i treće tajice u torbetini?)
– spavati barem sedam sati. višestruko je dokazano da dokumentarac na yt traje upravo onoliko koliko piše i ništa kraće, zato, nemoj ga početi gledati u 23:17, a budiš se u 5:45
– konačno lagani trening napraviti lagano. ak’ trener kaže 5:50, to ne znači 5:12!
I na kraju, posljednja i ništa manje važna stvar:
– ne doživljavati sve svoje odluke preozbiljno i
– nikad, ali apsolutno nikad ne prestati uživati u trčanju! 🙂
Autor: 3sporta
