Ako je (a jest) pravi triatlon kombinacija plivanja, biciklizma i trčanja onda je Plitvički maraton kombinacija šaha, pecanja i trčanja. Jer kao što šahist nema pravo na krivi potez tako na Plitvičkom maratonu, trkač nema pravo na veću pogrešku ako želi uspješno i bez velikih trauma završiti utrku. A pravi mamci vrebaju svuda kao u ribolovu mameći \”neprijatelja u patikama\” da ih zagrize i upeca se u ralje muka i trauma.
Sve ovo stavlja svakog normalnog maratonca (iako ne znam koji od nas je baš normalan, ali dobro…) pred dilemu: zavoljeti ili zamrziti taj maraton? Neki ga doživljavaju kao obavezno godišnje hodočašće i sve podređuju njemu: treninge, prehranu, inscenirane svađe s boljom polovicom kako bi imali više vremena za mirnu psihološku pripremu :).
Drugi pak nakon (ne)doživljenog iskustva zaobilaze tu svečanost kao da se radi o okupljanju okužene trkačke sekte koju treba zaobići u širokom luku. One koji ipak odluče stati na startnu crtu očekuju mnogobrojne ugodne i neugodne činjenice u kojima se valja snaći i uspješno nakon 42+ kilometra utrčati u cilj. Zapravo sve ugodno se veže uz prekrasan krajolik i staze po kojima se trči – a ostalo je veća ili manja (ugodna ili ne) patnja s ciljem da se što prije dođe do cilja. Nakon nekog vremena, što kasnije to bolje, taj se cilj mijenja u želju da se bilo kako dođe do cilja, a vrijeme prestaje biti bitno.
Poslije početne gužve po uglavnom ravna prva 2 kilometra slijedi 4 km nizbrdice i to je dio na kojem puno trkača napravi “samoubojstvo iz zasjede” (i još toga nisu ni svjesni). Na tom dijelu zbog nizbrdice noge jure same i dio maratonaca prepušta se blagodati jurnjave kako bi stekli što veću zalihu za uzbrdice koje slijede. Velika pogreška, jer u tim trenucima na mišiće nogu djeluju velike “ekscentrične” sile na koje oni nisu navikli i to dolazi na naplatu već na prvoj velikoj i strmoj uzbrdici od 7. do 11. kilometra. Već tada neki počinju osjećati krizu, a tek su na pola od pola do cilja. Nakon umjereno ravna 4 kilometra opet slijedi udar na noge i psihu s velikom i strmom uzbrdicom od 15. do 19. kilometra – tko se popne na tu najvišu točku relativno svjež i odmoran za njega tek tada utrka počinje.
A za one druge prestaju poteškoće i na red dolaze muke i očaj jer zalihe glikogena su prilično potrošene i još samo glava radi ali noge slušaju sve manje. Slijedi 3 km jake nizbrdice po serpentinama i 4 blago valovita kilometra do ulaska u dvosmjernu ulicu u kojom se u prvom dijelu “penje” do okreta a poslije spušta ususret onima koji su iza u poretku. Na tom dijelu je posljednja zamka za sve one koji su uspjeli do tog mjesta dotrčati čiste glave i ne preteških nogu. Jer prvi dio je uzbrdica koja nije prestrma ali trkači koji su u povratku imaju puno veću brzinu i trkaču se čini da je jako spor pa nesvjesno ubrzava uzbrdo te troši previše energije i neprimjetno ulazi u crvenu zonu. Nakon okreta i spuštanja prema sporijima ti koji su jurili gore (i dio ostalih) prebrzo u naletu adrenalina i osjećaja nadmoći nastavljaju prebrzo i prema dolje i u tim trenucima ruši se sve ono dobro sto su strpljivošću i samodisciplinom gradili prethodnih 27 kilometara.
Dio utrke u kojem se trči “dvosmjerno” u trkačkoj populaciji naziva se čistilište što je zaista prikladan naziv. Tu se može vidjeti masu trkača kako stoji i rasteže se pokušavajući smanjiti grčeve i vratiti se u život, neki od njih izbacuju višak (ili manjak) iz želuca, mnogi hodaju, neki već teturaju cestom… Uglavnom sva sreća da taj dio nije vidljiv običnim promatračima i posjetiocima parka jer zaista scene nisu prikladne za privlačenje turista :).
Za one koji su pretjerali u prvom dijelu ovdje počinje borba za preživljavanje – borba sa samim sobom i protiv sebe. Na tom dijelu iscrpe se i posljednje zalihe glikogene iz jetre i mozga i tijelo prelazi na “ekološki mod rada” – troši samo sebe za dobivanje energije za kretanje i u tom periodu prilagođavanja tijelo i mozak su u totalnom kolapsu. I jučer su mnogi nakon maratona opisivali kako im nedostaje film od 30. do 35. kilometra, da se sjećaju samo da su hodali i pokušavali trčati jer su oko njih neki dugi trčali u tom smjeru a da nisu znali ni koliko je do kraja, ni koliko trče, pa čak neki ni gdje su… ali to vam je trkački triatlon. 🙂
Kad bi se snimio film sa scenama od 27. do 42. kilometra bio bi zaista pun scena kao iz ratnih ili horor filmova. Nakon 33. kilometra i izlaska iz dvosmjerne ulice do kraja je uglavnom blago valovito i kao šlag na tortu dolazi posljednjih 1.500 m uspona. Oni najbolji i oni koji su taktički i mentalno odradili prvih 30 km po pravilima uglavnom to prolaze bezbolno sa uobičajenim maratonskim mukama (sve teže noge i slično). A oni koji su se upecali u bilo koji zamku, odnosno nisu bili dovoljno oprezni u partiji šaha… proživljavali su te kilometre na svoj način. Ali kad su ušli u cilj i nakon nekog vremena uskočili u svoju staru kožu i stavili na ramena “staru” glavu većina je rekla: vraćam se i sljedeće godine, ali tko će čekati još 365 dana.
I zato su Plitvički maratonci posebna sorta ljudi, a Plitvički maraton posebna muka koju svi jedva čekamo da što prije dođe, a kad krene da što prije završi.
Kratak opis mojeg maratona možete vidjeti na http://goran-run.blogspot.com/
Autor: Goran Pongračić
