Početkom 1970tih Olimpijski se maraton održavao daleko od prašnjavih cesta Atene. Svejedno, ženama još nije bilo dozvoljeno natjecanje u toj disciplini i bitka za ostvarenje tog prava bila je jednaka muci dugoprugaške utrke.
Prije 1980tih na Olimpijskim igrama ženama nije bilo dozvoljeno dugoprugaško utrkivanje. Jedini izuzetak tome bila je utrka na 1 500 metara na Moskovskim igrama 1972. godine. Sve do 1928. godine ženama nije bilo dozvoljeno sudjelovanje na Igrama, a tada je najduža distanca u trčanju bila 800 metara. Unatoč svjetskom rekordu koji je tada postavila Njemica Lina Radke dobar dio trkačica nije bio pripremljen na utrku, pa su neke trkačice i kolabirale. Zbog toga su organizatori razmatrali potpunu zabranu sudjelovanja ženama u Igrama, vjerujući da su prenaporne za žensko tijelo. To se nije dogodilo, ali sve do 1960tih kada je ponovo uvedena distanca od 800 metara, jedina ženska trkačka disciplina bila je 200 metara.
No, ne možemo reći da žene do tada nisu sudjelovale u dugoprugaškim utrkama. I u drevnim Olimpijskim igrama ženama je bilo zabranjeno sudjelovanje. Štoviše, nije im bilo dozvoljeno niti gledanje Igara, a ako bi se to kojim slučajem dogodilo – egzekucija je bila jedna od mogućih kazni. U drevnoj Grčkoj žene su imale svoj festival svakih pet godina kojim su odavale počast božici Heri, a jedina “atletska” disciplina bila je kratka utrka brzog hodanja.
Kada su se 1896. godine ponovno počele održavati moderne Olimpijske igre, žene su opet bile isključene. No, u ožujku 1896. godine Stamata Revithi prva je žena u povijesti koja je istrčala olimpijsku maratonsku distancu od Maratona do Atene. Sljedećeg je mjeseca žena po imenu Melpomene (postoje određene debate oko toga radi li se zapravo o isto osobi, Revithi) željela je biti sudionica maratonske utrke Olimpijskih igara, no organizatori su joj zabranili sudjelovanje. Nimalo obeshrabrena Melpomene se zagrijala i kada je utrka krenula priključila se trkačima. Kako je utrka napredovala tako je zaostajala za trkačima, ali nije odustajala. Završila je utrku gotovo sat i pol nakon pobjednika Spyridon Louisa, a kako je stadion bio prazan i zatvoren počasni je krug istrčala oko zgrade završivši utrku u otprilike četiri i pol sata. To je bilo skoro stoljeće prije nego li je ženama službeno dozvoljen nastup na Olimpijskom maratonu.
Britanka Violet Piercy prva je žena u povijesti kojoj je službeno mjereno maratonsko vrijeme na jednoj od britanskih utrka, 3. listopada 1926. kada je istrčala maraton u 3:40:22, što je zbog izuzetno male konkurencije bio neslužben svjetski rekord čak 37 godina. Taj rekord srušila je 1963. Amerikanka Merry Lepper istrčavši 42.2 kilometara u 3:37:07.
Sve do 1972. godine ženama je uglavnom bilo zabranjeno sudjelovanje na većini poznatih maratonskih utrka, no to pravilo nije sprečavalo najupornije trkačice.
Godine 1966. Roberta Gibb bila je prva žena koja je istrčala težak Bostonski maraton sakrivši se u gužvi i neslužbeno istrčavši maratona u 3:21:25. Gibb je željela prijaviti utrku i službeno, no bila je odbijena s obrazloženjem da žene nisu fizički sposobne istrčati maraton. Nakon utrke Gibb je rekla kako nije imala namjeru trčati u ime žena, već vidjeti osobni potencijal s obzirom na distancu. Ipak, završivši utrku dokazala je da su žene podjednako sposobne trčati maraton, kao i muškarci.
Sljedeće godine, pod brojem 261 Bostonski je maraton prijavila K. V. Switzer. Njezin je trener podigao njezin broj i dostavio liječničku potvrdu. Tek nakon nekoliko kilometara utrke organizatori su shvatili da u utrci sudjeluje žena – Kathrine Switzer, te je fizički željeli ukloniti sa staze, ili barem broj, što je tada zabilježeno na povijesnim fotografijama.
Njezini kolege iz atletskog kluba uspjeli su to spriječiti i Kathrine je završila Bostonski maraton službeno, kao prva žena sa startnim brojem.
Ove su se fotografije sljedećeg dana pojavile u svim državnim novinama, te je napokon problem zabrane ženama da sudjeluju u maratonu postao javan. Veliki publicitet koji se stvorio zbog ovog događaja imao je značajan utjecaj na emancipaciju žena u cestovno trčanje i pravila su se napokon počela mijenjati.
Roberta Gibb trčala je i te godine, bez startnog broja, no neposredno prije ulaska u cilj organizatori su je izgurali sa staze i time joj onemogućili prolazak kroz ciljnu liniju.
31. kolovoza 1971. godine žena po imenu Adriene Beames iz Australije bila je prva žena koja je istrčala maraton ispod 3 sata – 2:46:30, a 1972. godine ženama je prvi puta u povijesti dozvoljeno službeno natjecanje na Bostonskom maratonu. Tada je krenuo pravi trkački pokret u Americi i sve je više žena počelo trčati.
Međutim, na Ljetnim olimpijskim igrama 1980. godine organizatori još uvijek nisu dozvolili natjecanje žena u maratonskoj distanci. Kao glavne razloge navodili su ugrožavanje zdravlja žene i nedovoljnu popularnost distance da bi se je isplatilo organizirati.
U kasnim 1970tima Karherine Switzer više nije sudjelovala natjecateljski u utrkama, pa je preuzela je inicijativu da se natjecanje u maratonu na Olimpijskim igrama ženama napokon dozvoli. Nakon višegodišnjeg mukotrpnog dokazivanja i uključivanja velikog broja trkača, trkačica i entuzijasta 1984. godine Olimpijske igre napokon su uvrstile maratonsku distancu u žensku konkurenciju i time omogućile ženama ravnopravno sudjelovanje na Olimpijskom maratonu.
Pobjednica prvog Olimpijskog maratona na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu, SAD, bila je i tadašnja svjetska rekorderka (s rezultatom 2:22:43) Joan Benoit istrčavši 2:24:52 h za prvo Olimpijsko zlato žena u maratonu.
Katherine V. Switzer – “Maratonka”, rođena je 5. siječnja 1947. godine u Njemačkoj. Emmyem nagrađivana autorica, TV komentatorica, dobitnica nagrade časopisa Runner’s World – “Trkačica desetljeća” (1967-1977) i prije svega žena koja je svoj život posvetila radu u napretku, razvoju i emancipaciji žena u ovaj olimpijski sport.
Autor: 3sporta
