Robert Francois de Castella, mnogima poznatiji pod nadimkom Deek, rođen je 27. veljače 1957. godine u Melbournu u Australiji. Bio je najstariji od 7 djece u švicarsko-talijanskoj obitelji. On potječe iz obitelji, gdje je sport bio način života.
Njegov otac, Rolet, je sa svojih 59 godina još uvijek trčao maraton ispod 3 sata, a majka Anne je bila izvrsna tenisačica. U takvom okruženju, Robert počinje trčati u dobi od 12 godina, a sa 14 već bilježi zapažene rezultate na atletskoj stazi i u kros natjecanjima. Iako su to bili sjajni počeci, nitko nije mogao naslutiti da će taj talentirani momak postati jedan od najvećih maratonaca 80-tih godina u svijetu, za što je i dobio službeno priznanje 1990. godine, kada je imenovan „World Marathon Runner of the Decade“ od udruženja „Track and Field News“.
U tom periodu Deek je osvojio mnogo maratona, zlatnih medalja na svjetskim prvenstvima i Igrama Commonwealtha te bio nositelj svjetskog rekorda u maratonu. No pođimo redom….
Početak karijere
Nije moguće pisati o de Castelli a ne spomenuti njegovog trenera s kojim je surađivao od svojih najranijih tinejdžerskih dana. U dobi od 14 godina, Robert je u Melbournu upisao „Xavier College“ gdje je kao profesor povijesti i kao trener kros ekipe radio bivši australski srednjeprugaš, a danas slavni nacionalni atletski trener Pat Clohessy. Za vrijeme svog boravka u SAD-u, Clohessy je bio NCAA šampion 1961. (Philadelphia), 1962. (Eugene) i AAU šampion 1963. godine (St. Louis). Sve te utrke su se odvijale na 3 milje. On je zbog toga i predstavljao Australiju na Igrama Commonwealtha u Perthu 1962. godine, na 1 i na 3 milje. Sudjelovao je i na prvenstvu svijeta u Helsinkiju 1963. i zauzeo 3. mjesto u finalnoj utrci na 5000 metara. Njegov daljnji napredak u trčanju su prekinule brojne ozljede iz kojih je on mnogo naučio i to stečeno znanje primjenio na svojim pulenima. Pat je od samog početka svoje trenerske karijere 70-tih godina do danas bio prepoznat i cijenjen kao vrhunski trener. Na svim Olimpijskim igrama od 1976. pa sve do 2000. godine, bio je trener australskih trkača, od 800 metara do maratona i za to vrijeme obnašao poziciju glavnog nacionalnog dugoprugaškog trenera u Australiji.
Među mnogim trkačima koje je on trenirao, istaknuti ću samo neke:
- Robert de Castella – maraton
- Simon Doyle – 1500m, 1 milja, 2000m
- Shaun Creighton – 3000m, 3000m s preprekama, 10000m
- Penny Just – 1 milja
- Krishna Wood – 3000m, 5000m
- Susan Hobson – maraton
Pat Clohessy je za svoje zasluge odlikovan i nagrađivan mnogo puta, 1982. i 1983. proglašen “AAU trenerom godine” a uključen je i u sportsku galeriju slavnih u Australiji.
Vjerojatno najvrednija stvar koju je Pat Clohessy „obznanio“ javnosti je njegova revolucionarna trening metoda, koju je on nazvao „Kompleksni trening“, o čemu ću nešto više reči u nastavku ovog teksta.
Pod patronatom svog trenera, Robert de Castella je relativno brzo napredovao. Do svoje 18-te godine postavio je gotovo sve U19 rekorde Australije od 3.000m do 10.000m. U to vrijeme je na stazi trčao 10.000m za 29:11:8 , a godinu dana kasnije spušta rekord na 28:50:4. Prekretnica u njegovoj karijeri je nastupila 1979. godine, kada nastupa na svjetskom prvenstvu u krosu, u Limeriku u Irskoj. Trčao je loše i završio utrku premoren na 62. mjestu. Nakon temeljite analize, zaključuje da nije bio dovoljno koncentriran i da mora biti više fokusiran na trčanje i treniranje. To je jedini put u svjetski vrh. U trčanju ne postoje prečice, samo marljiv i težak rad. Taj svoj novi stav je uskoro mogao provjeriti na prestižnoj kros utrci u Milanu u Italiji. Zauzeo je izvrsno 8. mjesto iza legendarnog Britanca Steva Ovetta. S te Europske turneje u sjećanje mu se urezala i jedna rečenica koju je pročitao u biografiji Brendana Fostera, koja najbolje opisuje život dugoprugaškog trkača: „Svi vrhunski dugoprugaši se ujutro bude umorni, a navečer u krevet odlaze vrlo, vrlo umorni!“ Tijekom te turneje upoznaje i zbližava se sa talentiranom australskom trkačicom Gayelene Clews. Vjenčali su se 1980. kada se Deek preselio k njoj u Perth, za vrijeme svojih priprema za Olimpijadu u Moskvi. Uz njegovog trenera i roditelje, Gayelene mu je bila najveća i najvjernija podrška u karijeri i privatnom životu.
Ulazak u svijet maratona
Pola godine nakon uspjeha na krosu u Milanu, Deek nastupa na svom prvom maratonu 1979. na „Victorija marathon Championshipu„ i pobjeđuje sa 2:14:44. Ta ga je pobjeda kvalificirala za prvenstvo Australije u maratonu, gdje ponovno pobjeđuje sa 2:13:23.
Slijedeći nastup mu je bio na australijskim kvalifikacijama u maratonu za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine. Deek je to vrlo ozbiljno shvatio, uzeo je godinu dana pauze na svom studiju i sa suprugom se preselio u Ferny Creek. U tom planinskom okruženju je trenirao i veliki Ron Clark. Taj pristup je donio rezultate i de Castela je na svom 3. maratonu osvojio 2. mjesto s novim osobnim rekordom 2:12:24, što mu je osiguralo nastup na Olimpijskim igrama.
Njegova radost je bila kratkotrajna, jer je američki predsjednik Jimmy Carter najavio bojkot Olimpijade, kao protest zbog ruske intervencije u Afganistanu. Nakon višemjesečne javne rasprave, Olimpijski komitet Australije je izglasao slanje svoje ekipe u Moskvu, unatoč protivljenju australskog premijera Malcoma Frasera. U Moskvi je pobijedio Waldemar Cierpinski iz DDR-a, koji je svojom rezerviranom taktikom trčanja ostavio veliki trag na Roberta de Castellu. Trčali su strpljivo prvih 30-ak kilometara i nisu se obazirali na povremena ubrzanja konkurenata. Nakon 30-tog kilometra je Cierpinski lagano ubrzao i pokupio ono što je bilo njegovo toga dana – zlatnu medalju! Tu taktiku je Deek koristio na svim svojim maratonima i uporno ponavljao da je to najbolji način trčanja maratona. Maraton treba trčati u stabilnom ritmu prve 2 trećine staze, držati vizualan ili psihološki kontakt s vodećima, ne obazirati se na njihova „divljanja“ u stilu Hendricka Ramaale i vjerovati u sebe i svoje treninge. Nakon toga se stisnu zubi i krene agresivno do cilja.
„Prvu polovinu maratona treba trčati opušteno i čuvati energiju za nastavak“, bila je poruka koju mu je mnogo puta ponavljao Pat Clohessy. „Maraton se odlučuje u zadnjih 5 milja“, kao što je to Deek i demonstrirao mnogo puta.
Nakon povratka u Australiju, on se počinje pripremati za svoj nastup na Fukuoka maratonu u Japanu 1981. godine. Odbio je i poziv za nastup u New Yorku, sa svrhom da se što bolje pripremi za nastup u Japanu. Trčao je mnogo lokalnih kratkih utrka, popravio svoju brzinu što se i pokazalo na stazi, gdje je istrčao 13:34 na 5.000 metara. Danas izgleda da to i nije „neki rezultat“, ali za čovjeka njegove snažne građe tijela, bilo je to fantastično. Zbog svoje snage i upornosti Roberta su i prozvali „Deek“, što kod Australaca znači „drvo“. Njegova pobjeda u Fukuoki sa 2:08:18 nije iznenadila niti njega niti njegove trening partnere. Bio je to tada najbrže istrčani maraton u svijetu na jednoj kružnoj stazi. Iako je Alberto Salazar u New Yorku, 5 tjedana ranije, istrčao 2:08:13, pokazalo se da je to bilo na nešto kraćoj stazi. Zbog toga je Robert de Castella bio službeni nositelj svjetskog rekorda u maratonu sve do 1984. godine, kada je Steve Jones istrčao 2:08:05 u Chicagu.
Uspon na vrh
Ovaj naslov je nekima smiješan nakon opisanih ostvarenja (do tada), ali su Deek i njegov tim vjerovali da prava ostvarenja tek predstoje. Bližio se nastup na Igrama Commonwealtha, što je za cijelo bivše „Britansko carstvo“ značilo puno više od Olimpijade. U Brisbaneu 1982. godine, de Castella je bio glavni favorit i svi su očekivali da on diktira tempo. Budući da to nije bio njegov stil, trener Clohessy je zamolio Kevina Ryana iz Novog Zelanda da pomogne kod toga. Na njihovo iznenađenje, to nije bilo potrebno! Gidamis Shahanga, osvajač zlatne medalje na 10.000 m 7 dana ranije i Juma Ikangaa, oba iz Tanzanije, krenuli su silovito od samog starta. Ako je ikada teorija o relaksiranom trčanju prve polovice maratona, koju su zagovarali Clohessy i de Castella, bila u pitanju, bilo je to toga dana. Tanzanijski maratonci su trčali tempom od 4:50 na milju i ubrzo nestali sa obzora. Prošli su 15. milju (24. kilometar) i Deek , koji je trčao tempom od 5:05 na milju, se osjećao odlično, ali se isto tako dobro osjećala i tanzanijska dvojka, daleko naprijed J. Bio je vruć i vlažan dan, a teren prilično brdovit. Svi Deekovi navijači su se pomirili sa 3. mjestom, osim njega. Krenuo je silovito nakon 28. kilometra i počeo se približavati dvojcu koji je još imao više od minute prednosti. Nakon 36 kilometara je sustigao (i prestigao) Shahangu, a na 39. kilometru je bio dostignut Ikangaa. Očevici tvrde da se pukovnik tanzanijske vojske nije lako predao. Počeli su se izmjenjivati u vodstvu sve do zadnjeg kilometra, kada je Deek ubrzao na zadnjoj uzbrdici i konačno slomio njegov otpor. Prošao je ciljem u vremenu 2:09:18 i izjavio da svoju pobjedu zahvaljuje “Kompleksnom treningu” kojeg je osmislio njegov trener Pat Clohessy!
Nakon te spektakularne pobjede pričalo se da je on definitivno najbolji maratonac u svijetu, ali je to trebalo i dokazati u direktnom duelu sa Albertom Salazarom, višestrukim pobjednikom New York maratona. „Dvoboj“ je dogovoren u Rotterdamu 1983. godine. Navodnici su zbog činjenice što riječ dvoboj nije najprikladnija. Osim njih dvojice, u Rotterdamu su trčali Rodolfo Gomez iz Mexica i Carlos Lopes iz Portugala!
De Castella je došao spreman, što je potvrdio njegov svjetski rekord na 15 kilometara istrčan u Gasparilli u veljači, u vremenu 42:47.
Trčali su taktički oprezno i prvu polovicu maratona prošli za „sporih“ 1:06. Četvorka je bila zajedno do 35. kilometra kada otpada Salazar. Gomez otpada na 38. kilometru. Nakon što su u zadnji kilometar ušli zajedno Carlos Lopes i Robert de Castella, predviđanja su bila na strani Portugalca koji je imao veću brzinu i upisanih 27:30 na 10K u svom životopisu. U tom momentu počinje bespoštedna borba i niti danas nije jasno kako je Deek uspio pobijediti Lopesa za samo 2 sekunde, istrčavši zadnjih 400 metara za nevjerojatnu 61 sekundu! Vrijeme pobjednika je bilo 2:08:37, a njegova titula „Najboljeg maratonca svijeta“ neupitna.
Clohessy i Deek su to željeli i učiniti „službenim“ i odlučili su nastupiti na prvenstvu svijeta u maratonu, koje se u kolovozu održavalo u Finskoj. Među mnogim odličnim trkačima, u Helsinkiju je nastupio i dvostruki olimpijski pobjednik Cierpinski. Nakon što se na 38. kilometru uspio osloboditi pratnje Kebedea Balcha iz Etiopije, ubrzavši na jednoj uzbrdici (poznata taktika J) , ušao je pobjednički u povijesni olimpijski stadion u Helsinkiju u vremenu od 2:10:03. Balcha je osvojio srebrnu medalju, dok je Cierpinski u zadnjim metrima presprintao Kahl Eric Stahla iz Švedske i osvojio broncu.
Olimpijski maratonski pobjednik iz 1972. Frank Shorter, koji je pratio utrku kao komentator, izjavio je da još nije vidio da netko trči toliko snažno u zadnjih 10 kilometara maratona. Trčati 3 minute po kilometru po brdovitom terenu na kraju maratona može samo Robert de Castella.
Vrhunac karijere nije okrunjen olimpijskim zlatom u Los Angelesu 1984. godine. Pobjednik je postao Carlos Lopes, a Deek je završio na 5. mjestu sa 2:11:12. Da li su razlozi za taj relativni neuspjeh u televiziji prilagođenom terminu utrke u vrućem kalifornijskom gradu ili previše medijskog pritiska na de Castellu, teško je reći. On sam je iz toga izvukao neke zaključke i malo smanjio svoje buduće nastupe. Vratio se u Australiju i počeo živjeti i trenirati u mirnom ozračju.
Pripremao se da sruši svjetski rekord na 25K i umalo uspio. Istrčao je za 75 minuta, samo sekundu do rekorda i umalo kolabirao u cilju, krvavih nogu i noktiju. Takva odlučnost da uspiju je svojstvena samo najvećima.
U jesen 1985. godine se prijavio za maraton u Chicagu da se suprotstavi novom svjetskom rekorderu Stevu Jonesu. Jones je trčao neprikosnoveno od samog početka i pobijedio s 2:07:13, Carlos Lopes je bio drugi a Deek treći.
Bila je to naznaka da se Robi vraća i da sa njim treba ozbiljno računati. U 1986. se prijavio za Bostonski maraton i trenirao specifično s puno jakih nizbrdica u svojim dugim treninzima. Takva strategija mu je omogućila da „neokrznut“ prođe 10k za 30:08, 16K za 48:42, pola puta za rekordnih 1:03:38 i da postavi rekord staze u vremenu 2:07:51, sa prednošću većom od 3 minute pred konkurencijom!
U kolovozu iste godine, ponovno pobjeđuje na Igrama Commonwealtha u vremenu 2:10:15.
Silazak s trona
Prije nego što prihvati ponuđeno direktorsko mjesto u Australskom Institutu za sport, želio je istrčati New York maraton i okušati se na još jednoj Olimpijadi u Seulu. U New Yorku je osvojio 3. mjesto u vremenu 2:11:43. Odlično je trenirao u pripremnom periodu za Olimpijadu u Koreji, ali su ga zadesile ozljede, koje su na duže vrijeme prekinule njegov kontinuitet treninga. Olimpijski maraton je završio na 8. mjestu. Nakon novih ozljeda i novih razočaranja na Igrama Commonwealtha 1990. godine, prihvatio se rukovodeće funkcije u Institutu za sport. Njegov nemirni duh mu nije dao mira i dalje je trenirao uz posao, što je bilo izuzetno teško. Vratio se u Rotterdam 1991. i ponovno pobijedio sa 2:09:42, što je bila njegova zadnja maratonska pobjeda. Nastupio je 1992. na Olimpijadi u Barceloni i postao jedini maratonac u povijesti koje je nastupio na 4 uzastopne Olimpijade u maratonu. Ovog puta nije imao ambicije za visok plasman i želio je samo istrčati u „laganom ritmu“ ispod 2:20:00, što je i uspio. Zauzeo je 26. mjesto.
Kompleksni trening
Ono na čemu je Robert de Castella gradio svoju dugogodišnju uspješnu karijeru je bila trening filozofija koju je osmislio njegov trener Pat Clohessy. Deek je bezgranično vjerovao svom treneru i držao se njegovih naputaka, kako sam kaže: „Kao koala eukaliptusovog stabla!“. Ono što je Clohessy nazvao „Kompleksan trening“, u osnovi i nije tako komplicirano, kao što ime sugerira. Svi tadašnji treneri su mnogo učili od legendarnog Arthura. (ne mislim na kralja Arthura nego na Arthura Lydiarda, koji je 60-tih godina pokrenuo revoluciju u dotadašnjem pristupu treninzima). Pat Clohessy je bio veliki sljedbenik Lydiardovih principa i metoda, ali je njegovu metodu periodizacije prilagodio svojim trkačima, koji nisu imali strpljenja 6 mjeseci sistematski prolaziti kroz trenažne procese. Clohessy je u mnogo kraće mikrocikluse ukomponirao kompletnu Lydiardovu shemu i tu sekvencu ponavljao cijele godine. Nikad nije bila tajna po kakvom programu je radio Robert de Castella. Njegov trening tjedan je bio izrazito jednostavan i prikazan je u tablici.
| Dan u tjednu | Trening |
| Nedjelja | Dugo trčanje. Trčalo se po brdovitom terenu, obično 34-37 kilometara ili 2:10-2:15 u trajanju. |
| Ponedjeljak | Dan za oporavak. Prije podne 16 kilometara rastrčavanja. Poslije podne 10 kilometara rastrčavanja. |
| Utorak | Brdski treninzi. Poslije 3-5 kilometara trčanja u tempu, trčalo se 6-8 jakih uzbrdica na kružnoj stazi ili se odradio 30-minutni Fartlek po valovitom terenu. |
| Srijeda | Dugo trčanje. Prije podne 26-28 kilometara. Poslije podne 10 kilometara. |
| Četvrtak | Trening na atletskoj stazi. Uvijek je to bilo 8 x 400 uz 200 metara jogginga između, da se istrči 5 kilometara. Ponekad bi se istih 5000m odradilo u maniri 16 x 200m uz 100m oporavka. |
| Petak | Dan za oporavak. Isto kao ponedjeljak. |
| Subota | Tempo trening. Prije podne lokalna utrka ili trčanje u tempu maratona, a poslije podne rastrčavanje 10 kilometara. |
Tablica 1: Trening tjedan Roberta de Castelle
Mnogi su se pitali, a i danas to neki rade, u čemu je kvaliteta ovog treninga? Ponavljati istu sekvencu iz tjedna u tjedan, 52 tjedna u godini i to tako 17 godina?! Upravo tu i leži tajna uspjeha Roberta de Castelle. On je mnogo puta ponavljao svojim trening partnerima (jako je volio trčati i trenirati u grupi), da u sportu ne postoje prečice („No shortcuts!“), samo uporan i konzistentan rad donosi rezultate. Deekova snaga je i bila u toj upornosti i konzistenciji.
On je jako rijetko propustio trening, ali je do savršenstva doveo princip „Hard-Easy“ (teško-lagano). Govorio je da nema smisla naporno trenirati, a nakon toga ne obratiti pažnju na aktivan odmor ili rani odlazak na spavanje.
I on je volio feštati i zabavljati se do kasno u noć, ali kada su počele ozbiljne pripreme, o tome nije bilo govora. Bez kvalitetnog odmora, forma često oscilira, a ozljede postaju dio vaše svakodnevnice i sastavni dio vaših noćnih mora.
Brdski treninzi su predstavljali osnovu njegovog trening programa. Sva njegova snaga i izdržljivost u zadnjim kilometrima maratona je bazirana na njegovim brdskim treninzima. Deek je govorio da je puno važnije trčati jake uzbrdice u dobroj formi i uz kvalitetan rad ruku, nego trčati duge uspone, gubiti formu i brzinu. Nikada nije mjerio trajanje svojih brdskih dionica, više pažnje je poklanjao osjećaju. Svaki uspon se trčao uz osjećaj napora ekvivalentan utrkama na 3 ili 5 kilometara.
Treninzi na stazi su bili izrazito jednostavni. Njega su zlobnici okarakterizirali da je spor jer nije moga istrčati bržu 400-tku od 58 sekundi. 8 x 400m je trčao između 63-68 sekundi, uz 200m jogginga, a 16 x 200m je trčao između 30-32 sekunde uz 100m jogginga. Te 3 milje je nekad prelazio za 15:30, a bilo je dana kada je na vrhuncu forme to odradio za 13:30! Za ugrijavanje on bi uvijek istrčao 25 minuta u opuštenom ritmu.
Dani za oporavak su sastavni dio Kompleksnog treninga. Svrha rastrčavanja je da se apsorbiraju teški treninzi! Bilo je dana kada je trčao između 4:30 i 5:00 minuta po kilometru, a u slučaju umora nije se ustručavao i dodatno usporiti.
Dugo trčanje je temelj Lydiardove škole, što je Clohessy naučio od samog Arthura kada su zajedno bili na turneji po Europi 1961. godine. Svakog vikenda je de Castella (često u Boulderu u Coloradu) trčao između 2:00 – 2:30 sati po valovitom terenu. Njegova ogromna snaga, izdržljivost i otpornost na ozljede su proizlazili upravo iz dugih treninga. Svoje treninge je počinjao u opuštenom ritmu, da bi postepeno grupa sa kojom je trenirao pojačavala tempo. Samo najjači (a bilo je mnogo poznatih imena u grupi: Arturo Barios, Rosa Mota, Steve Jones, Ingrid Kristiansen, Priscilla Welch,…) su uspjeli pratiti tempo do kraja. Ovakvi dugi treninzi su mu dali samopouzdanje da u zadnjim kilometrima maratona izdrži, dok su drugi počeli popuštati.
De Castella i Clohessy su tvrdili da su dvije najvažnije komponente dobrog trčanja : biomehanička snaga i kardiovaskularni fitnes. Kompleksnim treningom se simultano razvijaju obje komponente i sprečava da jedna (najčešće kardio komponenta) nadvlada drugu, što ubrzo vodi u ozljedu. Njihov moto je uvijek bio „Train smarter not harder!“ (Treniraj pametnije, a ne teže!), zbog čega je Robert de Castella najprije radio na snazi i izdržljivosti a zatim na svom fitnesu.
Takvim pristupom ukalupljenim u Kompleksni trening svog trenera i prijatelja, izgradio je dugu i uspješnu maratonsku karijeru.
No whinjing
Kada u nadolazećim danima budete trčali ili trenirali u nemogućim uvjetima, kada se temperatura spusti ispod nule ili popne iznad 30C, kada počne padati kiša, snijeg ili puhati vjetar, kada iskrsne stotinu dobrih razloga za odustajanje od treninga ili utrke i kada odlučite konačno napustiti dotadašnjeg trenera, sjetite se Prvog de Castellinog pravila : NO WHINJING !
(U australskoj varijanti Engleskog jezika to znači: „Nema prigovaranja!“ 🙂 )
Literatura:
- Noakes, D. T., 1991., Lore of Running, Champaign, IL: Human Kinetics
- Sandrock, M., 1996., Running with the Legends, Champaign, IL: Human Kinetics
- Wikipedija, http://en.wikipedia.org/wiki/Robert_de_Castella
Autor: Ladislav Havaš // foto: web
Pročitajte i ovo:
[xcarousel count=”2″ condition=”input” order=”DESC” tags=”” featured=”0″ ids=”41686,41933″ cats=”” autoplay=”0″ visible=””]
