Ronnie O’Sullivan najtalentiraniji je igrač snookera u povijesti toga sporta. Osvajač pet svjetskih titula svojim briljantnim stilom igre i osebujnom osobnošću privukao je mnoge fanove. No iako zvuči savršeno baviti se onime što voliš i uz to biti najbolji na svijetu – nije sve bilo tako dobro.
Ovaj snookerski Mozart dolazi iz problematične obitelji: otac mu je završio u zatvoru radi ubojstva dok je Ronnie bio tinejdžer, a majka radi pronevjere poreza. Uz njihove, borio se i sa svojim demonima i, za razliku od snookera, ove je igre često gubio. Od napuštanja mečeva preko držanja ručnika na glavi kada je protivnik bio na potezu do brijanja kose po sredini – Ronnie je pucao. Odao se alkoholu, drogama, naglom debljanju pa naglom mršavljenju… Najbolji igrač svijeta borio se s depresijom. Otvoreno progovorio o tome.
U svojoj autobiografiji Running, O’Sullivan navodi da je stalno slušao negativne glasove u svojoj glavi: govorili su mu da loše igra, da treba napustiti turnir, da previše igra i da bi se trebao više posvetiti obitelji. Usprkos tomu, 2012. godine osvojio je svoj četvrti naslov svjetskog prvaka. No iste te godine odlučio je ostaviti se snookera. Kaže da je bio frustriran i iscrpljen konstantnim pritiskom koji mu je stvarao sport kojega je nekada volio. Prijavio se za rad na farmi i počeo se baviti – trčanjem.
U jednome intervjuu govori da se jedino nakon trčanja nikad nije osjećao loše. – Trčanje mi je pomoglo u borbi s unutarnjim demonima, u osvajanju pet svjetskih naslova i u podnošenju svih loših stvari koje mi je život priuštio. Tenisice za trčanje su najvažnija stvar koju posjedujem – kaže. O’Sullivan se 2013. vratio u svijet snookera, i to samo dva dana prije kraja prijava za World Snooker Championship – kojeg je na kraju opet osvojio. I dalje se aktivno bavi trčanjem; trči oko 80 kilometara tjedno.
No zašto trčanje pomaže u borbi s depresijom? Zato što prilikom trčanja mozak luči spojeve (endorfine i serotonine) koji poboljšavaju raspoloženje te smanjuju osjećaj potištenosti i stresa, a čija je razina izrazito niska kod ljudi s depresivnim poremećajem. Sa psihološkog aspekta, ostvarivanje trkačkih ciljeva dovodi do visokog stupnja samoefikasnosti što poboljšava sliku o sebi i odmiče pažnju s negativnih događaja, a praćenjem plana treninga vježba se samokontrola.
Liječnici iz The Mental Health Foundation suglasni su sa stavom da trčanje poboljšava fizičko i psihičko stanje tijela jer si ljudi postavljaju ciljeve, dobivaju novi smisao postojanja i povećavaju samopoštovanje. Ipak, i liječnici i Ronnie O’Sullivan naglašavaju da trčanje nije magičan lijek za depresiju već samo jako dobra pomoć i da je najvažnije najprije se obratiti stručnjacima.
– Trčanje je najbolja terapija koju sam ikada imao – izjavio je Ronnie O’Sullivan za BBC.
Autor: Martina Đođo / 3sporta.com
