POČINJE ŠKOLA!

SALOMON RUNNING TEAM ili kako sam (p)ostao ovisnik o najdosadnijem sportu na svijetu

Šest godina. Toliko je prošlo od kada sam se počeo baviti trčanjem tj. odlučio barem na pet mjeseci koliko su trajale pripreme za prvi polumaraton, promijeniti nešto u životu i kauč zamijeniti treninzima na nasipu.

 

Šest godina.

Često se tako pitam što je to u trčanju da ti se tako podvuče pod kožu i napravi te ovisnikom… raznolikost treninga sigurno nije jer, željeli mi to priznati ili ne, trkački treninzi su bolno jednolični. Uglavnom trčiš na istom mjestu, s istim ljudima, slične kilometraže sličnim brzinama. Naravno, tu su intervalni treninzi, brdski treninzi, dugi treninzi… ali sve se na kraju svodi na isto jelo s par različitih varijacija i drugom kombinacijom začina. Nema tu ni ekstaze koja te lupi kada u tenisu namažeš frenda s 2:0 u setovima i baciš reket u zrak od sreće. U trčanju si samo ti, tvoji rekordi, tvoje dužine i tvoje pobjede. Nad samim sobom.

Racionalno analiziranje trčanja već je od samog početka osuđeno na propast, jer nekome tko ne trči ne možeš ni rukama ni nogama, a kamoli nekim grafovima, objasniti što te to gonja da na minus deset odeš na trening i, onako umotan kao statist u nekom post-apokaliptičnom filmu, bauljaš po maglovitim nasipu.

Ali, dragi netrkaču, vjeruj mi kada ti kažem – trčanje je najdosadnija i najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Sve ovo gore nabrojano zapravo služi za ilustraciju koliko jedna jednostavna stvar može biti dobra… koliko zurenje u isti most ili umjetničku instalaciju na nasipu svaki drugi dan može biti zanimljivo. I koliko osjećaj nakon 10 kilometara zena koji provedeš sam sa sobom u glavi može djelovati bolje od bilo kakve psihoterapije.

Jer upravo ta jednostavnost ovog sporta čini ga toliko jedinstvenim i posebnim – samo ti, tvoje misli, ujednačeni tempo i slučajni šetači koji te gledaju kao da nisi normalan jer vani zeko traži mamu, a Sava je par stupnjeva daleko od toga da postane klizalište. Ali tebe se to ne tiče. Gledaš na Garmin, ostavio si peti kilometar iza sebe, ugrijao si se i super ti  je… razmišljaš o šefu koji te danas naživcirao i smiješ se… i o susjedu koji svaki dan parkira na tvom mjestu i smiješ se… onda malo razmišljaš o hrvatskim političarima i opet se smiješ, no to nije čudno jer se tome svi smijemo i dok ne trčimo.

I tih sat vremena ti si sam sa sobom ili svojim frendovima iz kluba i nije bitno apsolutno ništa osim tog šljunka/asfalta ispod tebe i mosta u magli ispred.

I ako bi morao nekome opisati zašto još uvijek trčim, vjerojatno bi upotrijebio ove gore napisane rečenice. Naravno, ništa od toga ne bi pomoglo jer bi se ljudi i dalje čudom čudili zašto negdje moraš trčati ako te ne naganja netko s hladnim oružjem u ruci… tako je to dok si promatrač i slušaš o tome od svog prijatelja dok ispijaš makijato u toploj birtiji.

I tako jednoga dana, odlučiš i ti probati. Ideš samom sebi i drugima dokazati da to nije ništa posebno i da si ti imun na sportove koji ne uključuju loptu i barem dva gola. Kupiš tenisice, kupiš trenirku i jaknu za trčanje. I ponosno dođeš na trening misleći – odradit ću ih samo par komada. Da dokažem sebi i drugima da to nije za mene.

I onda jednoga dana sjediš za laptopom u nedjelju ujutro i pišeš ovakav tekst u kojem pokušavaš nekim smislenim rečenicama objasniti onima koji to čitaju da ti trčanje nije dosadilo i da nije bio samo jedan trening… niti dva… niti mjesec dana… nego puno treninga i puno godina.

Šest, točnije.

Vidimo se na tvojem prvom treningu 1. ožujka 🙂

Simke

———————————————————–

Salomon Running Team upravo upisuje 13. generaciju trkača početnika koji uskoro kreću s pripremama za jesenski zagrebački polumaraton. Ako imate volje i vremena proći s njima ljetne trkačke pripreme, preko ovog linka možete se prijaviti i svoj prvi trening odraditi već prvog dana mjeseca ožujka.

 

- Marketing -

Nema postova za prikaz