U jednom od najozloglašenijih zatvora na svijetu se trči i to već više od 10 godina. I ne samo za razbibrigu, održava se i prava pravcata maratonska utrka.
Početak
Trčanje je u San Quentin uvela Laura Bowman, edukatorica. Trkačku grupu pod imenom ‘1000-Mile Running Club’ osnovala je u veljači 2005. godine, a u San Quentin, zatvor s čak 5200 zatvorenika, došla je bez ikakvog iskustva u radu sa zatvorenicima. Njen posao prije toga bilo je predavanje engleskog jezika i tjelesnog odgoja u osnovnoj školi. U vrijeme zapošljavanja u zatvoru započela je s treningom za svoj treći maraton, a istodobno je razmišljala o tome što bi trčanje dužine, fizički i psihički, moglo učiniti za zatvorenike. Za nju je trčanje uvijek bilo sredstvo pomoću kojeg je ostajala pribrana i zdrava pa je smatrala da će i zatvorenicima donijeti smirenost te ih lišiti negativne energije.
Širenje
Razvojem ideje ubrzo je kontaktirala Davea McGillivraya, direktora utrka za Bostonski maraton i osnivača ‘Walpole State Prison Yard Runners Club’ u Massachusettsu. ‘Walpole Club’ je tada bio prvi trkački klub u zatvoru s maksimalnim osiguranjem te prvi klub takve vrste koji je odobrila ‘USA Track and Field’, američka upravna organizacija za trčanje. Nakon konzultacija započinje sa sakupljanjem zainteresiranih zatvorenika u San Quentinu: odmah joj se javilo 16 ljudi, ubrzo nakon toga broj se popeo na 60.
Negodovanje i trener
No, nisu svi s odobravanjem gledali na taj pothvat: ni javnost, ni neki zaposlenici zatvora. Sama ideja da je zatvorenicima dostupan bilo koji oblik rekreacije nailazi na mnogo prijepora oduvijek. Savezna država California je 1998. godine zabranila dizanje utega u zatvorima s objašnjenjem da su snažni, mišićavi zatvorenici prijetnja jedni drugima te zaposlenicima i čuvarima. Na privilegij trčanja i osobnog trenera nisu blagonaklono gledale ni udruge za zaštitu žrtava. Ipak, ideja je zaživjela jer su zaposlenici zatvora odlučili da je bolje da su zatvorenici produktivni nego da besposleni šire bijes.
Laura Bowman vjeruje u rehabilitaciju i vjeruje da trčanje djeluje pozitivno na zatvorenike. Svoju viziju prenijela je na trenera Franka Ruonau koji je u zatvoru napravio i označio trkačku stazu, krug od 402 metra. Frank Ruona zatvorenike motivira jednako kao i sve ostale trkače koje trenira, bez razlike. Na treninge u zatvor dolazi jednom tjedno, kao volonter, a trkačima dijeli i tenisice za trčanje koje su donacija. Tenisice moraju odgovarati strogim zatvorskim propisima i u obzir dolaze samo bijele i sive varijante. Osim toga, njegovi treninzi su vrlo zahtjevni, bez milosti i nisu za one koji ne misle ozbiljno trčati.
Maraton
Glavni fokus treninga je na maratonu koji se održava svake godine u studenom. Većinom sudjeluje između 20 i 30 zatvorenika, svih visina, veličina, rasa, narodnosti, dosjea i zatvorskih kazni od kojih su mnoge doživotne. Krug od 402 metra moraju obići skoro punih 105 puta što uspije samo jednoznamenkastom broju zatvorenika. Mnogi od njih ne odrade potpuni program priprema. Neki ne mogu redovito trenirati jer su i po nekoliko tjedana u izolaciji zbog tučnjava i sličnih razloga. Također, treninzi se ne održavaju zbog magle i ostalih vremenskih nepogoda jer čuvari uvijek moraju imati zatvorenike na vidiku i u kontroliranim uvjetima.
Maraton započinje bez orkestra i velikih najava, a sudionike na cilju ne očekuju medalje ni velike nagrade: dobiju priznanje o završetku koje je napravljeno u PowerPointu.
Alarm kontrolira svakodnevicu u zatvoru i svaki put kada se oglasi, zbog raznih medicinskih ili sigurnosnih razloga, svi zatvorenici moraju sjesti na pod na onom mjestu na kojem su se zatekli u tom trenutku. Ponekad se i maraton zaustavlja i to po nekoliko puta dok opasne situacije ne završe. Svakim korakom ih podsjećaju da nisu na slobodi, ali možda su mentalno slobodni dok trče.
Maratonci
Na maratonu 2015. godine pobijedio je Markelle Taylor s vremenom od 3 sata i 16 minuta i novim rekordom staze. Markelle Taylor, kojeg ostali zatvorenici zovu Gazela, se prije zatvora rekreativno bavio trčanjem, no nikad nije istrčao maraton, a sada bi se, da je na slobodi, kvalificirao za Bostonski maraton.
Neki od zatvorenika su se bavili trčanjem i prije odsluženja kazne: Ronnie Goodman je u mladosti sudjelovao na raznim srednjoškolskim natjecanjima, osuđen je na 10 godina i želja mu je jednog dana istrčati San Francisco maraton, a Ralph Ligons je 1972. godine sudjelovao na Olimpijskim kvalifikacijama na 100 metara.
Motivacija
Trkači San Quentina kroz trčanje uviđaju da je moguće ustati i preživjeti dan, bez obzira na to gdje se nalazili, a možda čak i osjetiti mali tračak slobode.
Trčite i uživajte u svojoj slobodi, mentalnoj i fizičkoj. Sloboda je neprocjenjiva, sloboda je sve!
Autor: 3sporta / Valentina Đureković
