PRVI PUT JE NAJTEŽE

Sanjin Bojić o svojem prvom polumaratonu: Želio sam doći u cilj s bilo kojim vremenom, brzinom i u bilo kojem agregatnom stanju

Foto: Drava.info

Svatko pamti svoj prvi put. Netko mu se veseli, netko ga se boji. Neki kažu da je prvi put najteže, neki da je najljepše. Iako, vjerojatno je većini prvi put ujedno i predivno i grozomorno. Da, to je oksimoron koji proizlazi iz trčanja utrka. Sanjin Bojić odmah se bacio u vatru – prva pa polumaraton. Svojom pričom podsjeća nas na naše početke, ali i inspirira one koji tek trebaju dodatni poticaj…

 

 

Sanjin trči posljednjih nekoliko godina ili, kako sam za sebe kaže, trčkara rekreativno i bez nekog određenog cilja.

– Radim dva-tri puta tjedno po pet do deset kilometara, što mi je dovoljno da se osjećam kao da se bavim nekim oblikom fizičke aktivnosti. Međutim, uvijek me kopkalo da se prijavim na neku utrku i da se okušam u natjecateljskom okruženju. Negdje gdje postoji start i cilj, gdje i drugi ljudi trče uz tebe. Tako su moje novogodišnje odluke za 2017., 2018. i za ovu godinu uvijek bile da se prijavim i završim neku utrku, ali nikad nisam skupio hrabrosti niti se osjećao spremnim – priča nam Sanjin.

Na kraju, morala je utrka doći “u njegovo dvorište“ da bi se napokon odvažio.

– Kad sam čuo da se organizira 1. Koprivnički polumaraton, jednostavno sam prelomio i rekao sam sebi „Ideš na to”. Vidio sam da do utrke ima otprilike tri mjeseca i bacio se na guglanje s pitanjem je li mi to dovoljno da se pripremim. Savjeti su se uglavnom mogli sažeti na „Da, ako možeš istrčati pet do deset kilometara već sada”. Znao sam da sam tu negdje, našao sam tromjesečni program treninga i odlučio da ću početi s pripremama, pa ako 1. svibnja vidim da sam dovoljno napredovao, prijavit ću se za half, a ako ne, onda za “peticu” – bio je odlučan naš sugovornik.

Dan-dva prije 1. svibnja napravio je test i otišao na lagano trčanje sa ciljem da napravi što više kilometara.

Foto: Glas Podravine i Prigorja

– Nakon 16 sam stao, iako sam mogao još, vratio se u stan i odmah se prijavio na polumaraton. Tako da prije utrke zapravo nikada nisam istrčao toliku kilometražu u komadu – podijelio je s nama.

Kako kaže, njegov cilj bio je samo završiti utrku.

– Moja taktika bila je pokušati se držati svog (sporog) tempa i samo doći do cilja. Nisam si nametao nikakav tempo koji moram držati, doslovno sam želio prijeći ciljnu ravninu bilo kojom metodom, brzinom, u koje god doba i u bilo kojem agregatnom stanju – riječi su ovog početnika.

Za sebe kaže kako se za sve voli pripremiti koliko god je to moguće pa se tako i u ovom slučaju, kad mu već fizička sprema nije savršena, pripremio za sve ostalo.

– Znao sam da mi oprema mora biti dobro poznata – nema isprobavanja novih tenisica ili majica na samoj utrci. Znao sam što nositi sa sobom, testirao sam energetske gelove i ostale hranjive tvari… Nisam htio ništa prepustiti slučaju jer sam znao da će i bez toga, biti dovoljno stvari na sam dan utrke koje će me činiti nervoznim – spreman je bio Sanjin na sve.

Dobro, gotovo sve. Koliko je to bilo moguće. Naravno, dva-tri dana prije utrke počeo je osjećati pozitivnu tremu.

– Prema mojim očekivanjima, dan prije utrke to je preraslo u nervozu, a na jutro utrke mutiralo u laganu paniku. Razni scenariji su mi se vrtjeli u glavi – od toga da ću biti debelo zadnji i da će svi umirati od smijeha dok ću stizati na cilj, preko toga da ću odustati na pola, da će me zaboljeti slezena, da ću dobiti proljev pa do toga da će svi oko mene biti triatlonci u naponu snage, a ja ću biti mali, spori jadnik. Uspio sam to nekako zauzdati i nakon pola noći bacakanja po krevetu, dovoljno se primiriti da si priznam da neću sam sebi nikad oprostiti ako odustanem na sam dan polumaratona – iskren je naš sugovornik.

I dok već iskusni sportaši koji u svojim nogama imaju utrke diljem zemlje, na domaćem terenu osjećaju poseban pritisak jer misle da sredina ima velika očekivanja od njih; Sanjin nije imao tih problema.

– Trčanje u svom gradu nije mi stvaralo pritisak, baš naprotiv. Bilo mi je lakše što poznajem teren i ulice i znam što očekivati. Tome je pridonijela i priprema. Tijekom tri mjeseca treninga prošao sam stazu (ne u komadu) barem desetak puta i znao sam kako što izgleda, te si ju “mapirao” u glavi. Tako da sam, zapravo, tijekom utrke imao osjećaj da trčim putem koji dobro poznajem – njegove su riječi.

Upitali smo ga o reakcijama svoje okoline kad nam je priopćio sretnu vijest o svojoj odluci.

– Odlučio sam svima reći da idem na polumaraton, ne zato da se hvalim, nego zato što je teže od nečega odustati i povući se ako to razglasite uokolo. Reakcije su varirale od “nisi normalan”, “zakaj?” i “nema teorije da to možeš” pa do “kakva si ti budala” i “kolko je to dugačko”. Ukupno, dobio sam dojam da većina ljudi koji se ne bave trčanjem, na polumaraton gledaju kao na nešto teško dostižno, što me je i motiviralo – bio je Sanjinov “pakleni plan“.

Na ovog novopečenog trkača atmosfera na utrci utjecala je kao vrlo pozitivno iznenađenje. Priča nam kako je mislio da neće primjećivati ništa i nikoga oko sebe prije starta…

– Ne sjećam se kad sam vidio toliko veselih lica na jednom mjestu. Nevjerojatno, ali kao da ljudi uživaju u trčanju J. Najviše su me iznenadili građani, oni koji su gledali utrku sa strane. Iako nemaju ništa s tim, većina ne poznaje nikoga tko trči, niti su možda znali što se uopće događa; kad su vidjeli trkače da prolaze pljeskali su, bodrili i snimali nas. Isto tako, mnogi su ispred svojih kuća uz cestu postavili svoje stolove sa čašama vode, soka, neki čak i kolačima, što mi je bilo nevjerojatno simpatično. Ovo mi je bio prvi doticaj s ikakvom utrkom uopće pa ne znam je li to uobičajeno, ali takva pozitivna atmosfera definitivno mi je davala poticaj – Sanjin je pun dojmova.

Foto: Drava.info

Utrka je krenula mnogo lakšim tempom nego što je očekivao, pa kaže kako je čak morao i svjesno usporavati u nastojanju da se prilagodi većini trkača.

– To me je iznenadilo i pobilo moje strahove da će svi osim mene biti lakonoge gazele koje će me ostaviti u prašini već kod prvog zavoja. Nakon pet kilometara, koji su prošli vrlo glatko i mirno, odvojile su se dvije dužine i kad sam shvatio da smo sada ostali samo mi koji trčimo polumaraton, osjetio sam popriličnu knedlu u grlu. To je sad to, sad idemo ozbiljno – shvatio je naš sugovornik.

Opisuje kako je skupina postajala sve rjeđa te kako je većinu staze gledao nekoliko istih ljudi ispred i iza sebe.

– Imao sam slušalice i svoju trkačku playlistu. Iskreno, ne znam kako neki ljudi mogu trčati u tišini sa svojim mislima i divim im se na tome. Prva kriza bila je već na osmom kilometru. Naime, napravio sam fatalnu grešku da u glavi pokušam procijeniti koliko sam otprilike prošao pa sam se složio sam sa sobom da je sada vjerojatno 11. kilometar. Kad sam provjerio i vidio da je tek osmi, nije mi bilo baš svejedno – nova su iskustva “friškog“ polumaratonca.

Mnogo veća kriza za njega uslijedila je tijekom prolaska kroz općinu Koprivnički Bregi, a koja se u dugom relativno ravnom pravcu nastavila na posljednju dugu ravnu koprivničku ulicu Miklinovec.

– Tijekom treninga tim dijelom staze nisam išao pa nisam znao gdje je točno okret, tako da sam ga stalno očekivao – sigurno je sad iza ovog zavoja, sigurno još malo, evo sad će, i nikako da dođe. U jednom trenutku mi je prekipjelo i naglas sam rekao „Pa daj ajde više!” i dodao na to nekoliko psovki. Srećom, nije bilo nikoga oko mene da svjedoči gubljenju živaca jednog polumaratonskog djevca – Sanjinov je tijek misli u kriznim trenucima.

Međutim, kako kaže, sve to nije bilo ništa naspram posljednja dva-tri kilometra.

– Sunce je već pripeklo, gledateljima je dojadilo i povukli su se kućama, a pravocrtno trčanje kroz Miklinovec nije baš živopisno. Moram priznati da sam konačno na 19. kilometru morao stati, odnosno hodati, ali samo desetak sekundi – čim sam počeo hodati, počeo sam osjećati trnce od kvadricepsa prema listovima i rekao sam sebi da je bolje trčkarati pa barem i najsporije na svijetu jer ću, u suprotnom, ostati paraliziran na mjestu. Dotad sam i držao tempo od, za mene dobrih, 5:45 minuta po kilometru, koji se u završnom dijelu utrke potpuno raspao – njegove su riječi.

Foto: prigorski.hr

Jasno da ni u ovom slučaju nije moglo proći bez one uobičajene veličanstvene revolucionarne ideje…

Prošlo mi je kroz glavu da odustanem, da jednostavno stanem, ali sam sam sebe opsovao i govorio si da ću doći do kraja pa makar se dokotrljao u cilj. Ta posljednja dva kilometra u mojoj su glavi trajala barem tri sata i bilo mi je nevjerojatno kako se cijela, relativno komotna utrka, na kraju može sažeti u tih 10-15 minuta pakla. Tu mi je postalo jasno da se zapravo ne natječem protiv drugih, nego da se borim sam sa sobom – dosegao je i ovaj trkač “the“ spoznaju.

Na kraju balade, ovaj vatreno kršteni polumaratonac vrlo je zadovoljan postignutim.

– S obzirom na to da mi je cilj bio završiti utrku, ispunio sam ga, a uz to sam imao gotovo i pola sata bolje vrijeme nego što sam si predviđao. Osjećaj ulaska u cilj bio je nevjerojatan – ni više ni manje. Spoznaja da sam to sam napravio, sam se pripremio i sam istrčao, sam se borio s umorom, sumnjama, frustracijama i bolovima, sve to daje baš onaj čisti i iskreni ponos samim sobom kakav sam osjetio možda jednom ili dvaput u životu – podijelio je s nama Sanjin čari koje donosi upravo istrčana utrka.

Morali smo znati koliko su mu puta u mislima osvanule dobre stare rečenice “Što je meni ovo trebalo?“ i “Nikad više!“ te kako one “drže vodu“ nakon utrke.

– Prošlo mi je više desetaka puta to kroz glavu, pogotovo potkraj, kao pokvarena ploča. Isto tako, nije prošlo ni deset minuta od dolaska na cilj, a već sam razmišljao kako čim prije idem na iduću utrku – tipični je trkački odgovor.

Upitali smo ga i kako trenutno ide kupovina sata, novih tenisica i ostale opreme te koju utrku iduću uplaćuje.

– Sada kao da mi se otvorila pipa – vidio sam da mogu i sad želim sve! Hoću kupiti sve satove, pojaseve, torbice, čarape, trake i znojnike, pročitati sve knjige i trenirati po svim programima odjednom. Definitivno namjeravam ići na još utrka. Hoće li to biti baš polumaraton ili nešto drugo, vidjet ću. Jednog dana možda dođem i do punog maratona, zašto ne!? U međuvremenu planiram polumaratonsku dužinu na Grawe noćnom maratonu, pa kud puklo 🙂 – zaključne su riječi još jedne asimilirane jedinke u trkački kolektiv.

Pišu: Sanjin Bojić i Martina Maloča
Foto: Drava.info, prigorski.hr, Glas Podravine i Prigorja i AK Koprivnica

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here