Mnogi današnji trkači maštaju o svojim prvim halfovima, oni malo hrabriji pomalo sramežljivo i s dosta straha glasno razmišljaju kako postati “pravi maratonac” i eventualno istrčati maraton. No za istrčati Čazmu i njezinih 61 km već polako spadate u kategoriju luđaka, a ako ju kojim slučajem i istrčite, ostatak života ste “obilježeni”.
S obzirom da će Čazma za oko dva tjedna, završne pripreme su gotovo pri kraju, no ostaje onaj najteži dio… Kako se psihički pripremiti za taj izazov, na koji način rasporediti snagu tijekom tih 61 km, ali i 42 km. Mnogi od nas pritom će osjetiti strah, bez obzira koliko smo spremni.
Postavljamo si bezbrojna pitanja poput : mogu li ja to, što ako ne uspijem, hoću li istrčati za 4, 5, 6 sati? Ako ovim strahovima dodamo još određeni pritisak “javnosti” pa makar to bili i naši prijatelji, koji često od nas očekuju puno više nego što objektivno vrijedimo, onda je to još jedan u nizu bespotrebnih pritisaka.
Davne 1986. godine sam na 100-tki u Košicama, koju sam istrčao za 8:06, imao prolaz na 60. kilometru 4:35 te sam pomalo prepotentno, naivno, gotovo matematički kalkulirajući “izračunao” da bi to moglo biti na granici 4 sata na Čazmi. Još kada me je Boris Kožar na tiskovnoj konferenciji uoči trke stavio u ulogu favorita, sve je krenulo naopako. Naravno, imao sam samo 25 godina i taj psihološki teret za klinca iz male sredine je bio pretežak. Nije teško pretpostaviti da sam odustao.
Često si mi trkači namećemo nerealne ciljeve, ako još pritom imamo i “vrsne trenere” koji na nama liječe svoje trenerske ambicije i dodatno nas opterećuju rezultatom, plasmanom… onda to sve često nažalost završi jako loše.
Osnovna stvar u psihološkoj pripremi je biti svoj, prihvatiti sebe, sa svim svojim manama, ne trčati trke zbog susjeda, ili onih ljudi koji će bez obzira kako god istrčali, pa i oborili “svjetski rekord” uvijek naći argumente za kritiziranje.
Naravno da su istinski, pravi prijatelji i članovi naše obitelji često naš najveći motiv, neiscrpni izvor energije, u trenucima kada negdje na 40., 50. ili 15. kilometru, ostanemo sami na ulici kojoj nema kraja.
1992. godine sam, nakon što sam apsolutno sve izgubio u ratu, s ponosom mogu reći bez ikakvih treninga, jer je rat bjesnio, a ja bio pripadnik Specijalne policije – trčao Čazmu. Sve teorije o bezbrojnim kilometrima, mukotrpnim treninzima padaju u vodu kada ste puni ponosa, potpuno mirne glave i ničim opterećeni krenete s ciljem da samo preživite i dođete do cilja.
Nitko od vas ništa ne očekuje, naprotiv!
Svjestan svih vlastitih slabosti, pronalazim dodatnu snagu u sjećanju na srušenu kuću, poginule prijatelje i kolege iz Specijalne koji su mi najveća podrška te uspješno završavam trku za 5:12 i osvajam 8. mjesto. Ovo je najbolji pokazatelj koliko je nužan taj psihološki mir, u kojem nema mjesta za bilo kakve pritiske.
Mnogi od nas ne žele trčati utrku jer nisu “dovoljno spremni” boje se da će ih pobijediti netko od koga su po vlastitoj procijeni “bolji”, ne znaju se nositi s ironičnim komentarima, koji najčešće dolaze od ljudi koji ni tjelesni u školi nisu radili.
Kada pobijedimo sve te sulude, smiješne strahove onda s pravom možemo reći da smo postali trkači. Nebitno da li je u “igri” half, maraton ili neka ludorija poput Čazme.
Napisao: Drago Miličić
