NAJVEĆI STRAHOVI TREKINGAŠA

Što nas vreba tamo vani… a možda su u šumi?!

Na jednom od ekipnih šumsko-brdskih dužinskih treninga umalo sam okom “pokupila” granu. Što nije ništa novo, osim što je to moja najveća trkačko-šumska fobija. To me potaklo da priupitam kolege koji su njihovi najveći strahovi oko toga što bi im se moglo dogoditi na terenu. Jasno, to su bili poprilično neiznenađujući odgovori i klasični strahovi, poput onih od zmija, te oni podrazumijevajući i temeljeni na iskustvu, poput uganutih gležnjeva i sličnih povreda te probavnih smetnji i završavanja utrke u grmlju.

 

Tako sam odlučila sumirati prijetnje koje “vrebaju“ berače gljiva, Crvenkapicu i nas trkače u prirodi, odnosno ono što mi mislimo da su prijetnje, čega se bojimo, kao i ono što “foteljaši“ misle da vreba te zbog čega drže da šumu i svaku natruhu prirodnog i samoniklog svijeta treba izbjegavati u širokom krugu.

Ovakvu Crvenkapicu 100% sigurno nećete sresti u šumi! (ovo je slika lažne Crvenkapice sa stocka)

 

„Tucker and Dale vs evil“ scenarij

Tucker i Dale dva su hillbillyja (engleski za brđanina), dva pajdaša koja su u šumi radila na svojoj vikendici-brvnari i gledali svoja posla, dok nije došla hrpa “urokanih“ tinejdžera i mahnito se počela međusobno i samo-ubijati. To je bio alibi koji su ispričali policiji na kraju balade.

Da počnemo s jednim od mojih najvećih strahova, a najbolje će ga predočiti ovaj harakiri moment: prestrašeni tinejdžer bezglavo je bježao šumom od jednog od spomenuta dva protagonista, misleći da ga ovaj lovi, dok ga je on samo dobronamjerno pokušavao upozoriti na opasnost ispred njega i – paf! Tinejdžer se nabio na odlomljenu granu.

Foto: Goran Šafarek

REALNOST: Kao šumski trkači, svi smo mnogo puta imali bliski susret s granama i grančicama. Izgrebali bi se, natukli se, ponekad možda čak i odvalili nešto kože. Ipak, koliko je puta na prijemu hitne evidentirano da se trkač probo granom ili iskopao oko grančicom? (Zašto imam osjećaj da mi je sad sudbina sasvim izvjesna?)

 

Zmija, vepar, medo, vuk, jelen…

To gmizavo, beznogo, ljigavo, otrovno prijeteće stvorenje koje samo čeka da mi naiđemo i skoči nam ravno među oči. Pogađaš, radi se o zmiji. Strah od te životinje možda je jedan od najčešćih na kugli zemaljskoj među općom populacijom, a ne samo među trkačima. I mogu nam drugi pričati kako zmija neće napasti, osim ako ne osjeti da smo joj prijetnja, mi jednostavno znamo da ona vreba s grane i iz trave da skoči na nas ili nam ugmiže u nogavicu (dok ne trčimo u tajicama, nego se valjamo na proplanku).

Foto: Goran Šafarek

Za vepra nam rekoše da je opasnost samo ako se radi o ženki s mladima, a sličan slučaj je i s medvjedom. OK, oko veprova se više ne trebamo brinuti jer su ih lovci “napucali“, a s Brundom još treba paziti da ga ne susretnemo gladnog nakon zimskog sna, kad trčimo šumom namazani medom ili noseći bakici pitu od borovnica. Ili ako smo zeko.

Vuka, kojota, čaglja, dinga, prerijskog psa i tasmanijske zvijeri ne treba se bojati jer ptica trkačica uvijek pobijedi. Osim toga, prerijski pas čak nije ni pas, nego glodavac, a tasmanijska zvijer nije baš ni neka zvijer. Lisice se moramo bojati samo da nas ne nadmudri da joj budemo jamac ili dignemo kredit u švicarcima, ali i ako joj to ne uspije, trebamo se paziti jer ona zna biti i bijesna. Ako je ženka, onda čak i jako.

Jelena i srndaća opravdano se boj samo ako si košuta ili srna, ali samo straga. Osim ako nisi Jelena, onda i sprijeda.

Foto: Goran Šafarek

REALNOST: Sve navedene nemani koje obitavaju u našim krajevima, susrela sam ili ja ili meni bliski kolege. Svi smo živi i sa svim udovima. Sve te životinje uglavnom se klone čovjeka, a ako je itko predator u šumama, onda je to čovjek – na njihovom terenu.

 

Pauk

Još jedna od učestalih fobija poput one od zmije. Ima čak i svoj naziv, a uvijek ga miješamo s onom od otvorenog prostora. Mislim da bi nam to trebalo pričinjati veći problem, nego prijetnja domaćih pauka. Osim ako ne uletimo baš u mrežu u kakvu je uletio Frodo, mislim da smo poprilično sigurni.

O, u mrežu ćemo svakako uletjeti i to je ono što je najgore od svega! Zato, uvijek trčite u društvu i pustite kolege ispred, nemojte ih kočiti – neka se napapaju (mislim kolege, ne pauci)!

REALNOST: Sretno na trekinzima po Istri i Dalmaciji, ali ne brini – crna udovica neće te ubiti i sigurno imaju serum tamo.

                                                                            

Ovo nije pauk, ovo je stršljen / Foto: Goran Šafarek

Kratkodlaka papučka anakonda i (ostale) stvarne prijetnje

Postoje četiri životinje u našim šumama koje ne čekaju da mi njih napadnemo, nego one napadaju prve – komarac, krpelj, stršljen i jazavac. Prva dva su omražene krvopije za koje, da bismo ih našli, ni ne trebamo otići daleko od kućnog praga, a uglavnom ni prijeći ga. Većinom one nađu nas.

Jednom sam prilikom, u vruće ljetno, ljepljivo i prašnjavo predvečerje odabrala otići na švedski stol u šumu komarcima. Ja sam bila stol. Problem je što je malo teže trčati brzo odnosno bježati ako svako malo imaš uspon, a od ljetne omare i prašnjavog makadama jedva dišeš. Uz sve to, treba naći i energije za mlataranje rukama. U jednom sam trenutku odlučila zastati, htjela sam čučnuti i skvrčiti se u položaj fetusa od frustracije i izbezumljenosti. Vrlo sam brzo shvatila da je to poprilično kontraproduktivno rješenje. Nastavila sam trčkarati, dahtati i mlatarati i počela razmišljati da nekoga nazovem da dođe po mene. Međutim, problem je bio kako objasniti nekome gdje sam i kako da me nađe autom usred bezimenog ničeg. Dok on dođe, ja sam – ili kuhana i pečena, zapravo pojedena sirova; ili sam već dotrčala i sama u civilizaciju. I tako je i bilo, trčala sam, šamarala se, mozgala, lizala znoj i suze pomiješane s prašinom i prije nego sam se snašla, bila sam out of the woods.

Papučka kratkodlaka anakonda / Izvor: Kalnik Trail 2019.

Opet, literatura reče da stršljen brani sebe, a posebice svoje leglo. Ne znam, nekako nisam imala taj osjećaj dok sam na treningu bježala od njega bezuspješno ga pokušavajući otjerati mahanjem granom. Međutim, istina je, mi trkači počesto protrčimo blizu njihovih gnijezda, a da nismo ni svjesni. Tako je pred koju godinu, ekipa na trekingu na kojem sam i sama bila, masovno pozavršavala u bolnici. Nikad neću zaboraviti te krikove i pozive upomoć. Uglavnom, u narodu se kaže da sedam uboda ubija konja, a tri čovjeka. Ponešto pretjerano, ekipa na hitnoj imala ih je i po desetak. Znanost tvrdi, da bi život bio ugrožen, bilo bi potrebno više od 500 intenzivnih stršljenovih uboda, osim ako nisi alergičar… onda ti bude dovoljan i jedan.

Jazavac je vrlo teritorijalan lik. Wikipedija kaže i da je fest razjaren te će štititi sebe i svoju mladunčad po svaku cijenu. Sposobni su boriti se s mnogo većim životinjama, poput vukova, kojota i medvjeda. Na kraće staze, mogu trčati brzinom od 25 – 30 km/h. Uglavnom, ako se utreniraš malo za te kraće staze, trebao bi biti OK jer neće on dugo izdržati. A ako nisi stvoren za kratke staze, “Wiki“ savjetuje da staviš ljuske jajeta u čizmu (pod tajice i komprese) prije treninga kroz jazavčevo područje, jer jazavci zagrizu dok ne čuju krckanje kostiju. A ako ideš u područja vukova, kojota i medvjeda, ponesi jazavca sa sobom – on će te spasiti.

Ovo je jazavac – prije suda / Foto: Goran Šafarek

Kratkodlaka papučka anakonda mistična je i egzotična autohtona vrsta Papuka i Krndije, ali je uvezena i u ostale predjele. Znanost se još nije složila oko toga radi li se o gušteru, zmaju ili zmiji s nogama, gmazu ili vodozemcu. Nekome je ljigav poput zmije ili guštera, a nekome sladak zbog žutih mrljica po crnome tijelu. Dlaka joj je toliko kratka i glatka da se ne vidi golim okom.

REALNOST: Prvo, kratkodlaka papučka anakonda ne grize, nema otrovni ugriz, ali ni ne davi. Unatoč zlokobnom nazivu, potpuno je bezopasna, osim ukoliko ju ne poželite lizati. Nuspojave još nisu službeno utvrđene, a ni lizači.

Foto: Goran Šafarek

Drugo, iskustvo bližnjih kazuje da je jazavac samo jedan obični nadr… kepec koji se samo prijeti. Kolega je radio vikend-trening u šumi, gdje si je u zemljanom udubljenju i lišću sam složio sklonište za prenoćiti (ne pitajte, pobogu, zašto, to je priča za sebe i sasvim nova razina strahova s kojima se treba ili ne suočiti). Nažalost, čini se da je skvotao na pogrešnom imanju. Razjareni vlasnik izletio je iz svoje zemunice van, režao, dahtao, puhao, busao se o prsa i kao on bi se šorao, a sve nešto sa sigurne razdaljine. Uglavnom, nije svojem novom cimeru dao da spava pa kad je ovaj malo jače podviknuo, jazo je podvio repić i zavukao se nazad u svoju rupu.

Treće, kupaj se u repilentima, trljaj se limunskom travom i ostalim začinskim biljem i što je najvažnije – trči brzo. I da, kad dođeš kući detaljno se pregledaj!

 

Bikovi

Moja druga najveća fobija, možda ne toliko ni neopravdana. Nešto sam se dosad nazaobilazila krda krava u šiirookom krugu. Pješice, ne trčeći, oprezno, pokorno, okolnim putem, prenoseći bicikl preko bodljikave žice u ograđeno područje jer je mladi bik pobjegao u neograđeno, nasred puta… jedino ih još nisam oplivala i preletjela.

Ne, ne bojim se krava, samo bikova. Problem je u tome što ovi naši mužjaci iz porodice domestikus kroaris kravaris vulgaris, ni malo ne liče na one crne rogate nabildane bičine s rinčicom u nosu iz španjolske koride. Vrrlo su slični svojim gospođama, možda mrvu nabildaniji. Laičkom golom oku jedina utvrđujuća razlika je nakit koji im visi među stražnjim nogama – kod žena je to, znamo svi, vime, a kod muškića, khmm… bijeli bubrezi. I sad, ako je vime kravice malo ili ako bik ima velike “bubrege“, lako se zbuniti. A počesto se gospodin voli i izgubiti u ženskoj masi, pa ti sad traži, pregledavaj, prepipavaj…

Bik se često skriva u travi i samo čeka da te nabode

REALNOST: Za dovoljno sam slučajeva čula da bi se moglo zaključiti da je od svih divljih nabrojanih životinja iz naših krajeva, najopasnija ova domaća, kakti pitoma. Stoga, oprez na utrkama kroz pašnjake u planinskim i drugim predjelima gdje ugledate krdo goveda. Ako su igdje zabilježeni smrtni slučajevi čovjeka u prirodi od strane neke životinje, tu se radilo o napadima bika.

Napisala i strahove preživjela : Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here