Jedan od onih prazničnih dana između Božića i Nove godine kojima ne znam ni ime ni raspored, oko sedam sati uvečer. Brat (mlađi) veli starcima zavaljenim pred telkom da ide s dečkima na pivo. Tata mu kaže da pazi na sebe, a mama ga podsjeti da obuče zimsku jaknu, iako to ove zime uopće nije potrebno.
Ja, već obučena za trčanje, kažem da idem odraditi trening. Starci u isti glas: ne ideš ti nikamo. Noć je, hladno je, ljudi piju ovih dana, znaš da je nogostup loš, opet ćeš ozlijediti nogu, kiša će ti…
Unatoč mojim sasvim logičnim argumentima da imam čeonu lampu (iako radi i javna rasvjeta), da nije hladno, da neće kiša i da ću ići cestom kojom uopće ne prolazi puno auta, njihov je jedini zaključak: „Ajde kad si nenormalna. Samo ti trčeš ovdje.“
Mala su mjesta jako frustrirajuća za trčanje. Kad iz Zagreba dođem tamo promijene se dvije stvari – prva je da mi motivacija instantno nestane, a druga je konjugacija glagola trčati. Tamo ne trčim nego trčem; baka još voli reći da letam.
Obično si namjestim odmor-dane kad idem tamo pa da svi lijepo budemo mirni, no božićni praznici traju… i traju… i traju, tako da su treninzi neizbježni. I onda gotovo svaki dan dolazi do mini sukoba.
Pokušala sam u par navrata staviti alarm da me probudi rano ujutro pa da otrčim što želim dok svi još spavaju, ali zimi u šest ujutro je tamo tako nekako još uspavano i spokojno i toplo – samo onako kako to bude doma kod mame i tate. Svaki put me to dobilo i nastavila sam spavati, kao da poslije neću morati voditi bitke.
Uglavnom, skoro svake večeri ovih blagdana moja naglavna Tikka i ja ignorirale smo sve što su nam govorili i izlazile van na trening. A onda… Onda nismo znale gdje bismo išle. Jer nogostup uz glavnu cestu doista jest jako loš, a moj desni skočni zglob baš i nije od povjerenja.
Svaki pokušaj kruženja po centru daje maksimalno sedam kilometara (+ bonus glupi komentari lokalaca), što nije ni približno dovoljno, a nadoštukavanje u ovakvim situacijama ima veliku vjerojatnost biti zamijenjeno s „ma dosta je“.
I tako izbor padne na dugu dosadnu cestu prema nekom selu – pola treninga u jednom smjeru i pola u drugom, pa ako mi negdje pri kraju treninga i dođe da skratim nije neka fora jer ću do kuće najbrže stići trčeći.
Nije isto kad trčiš solo na nasipu ili Maksimiru i kad trčiš tamo. Nasip i Maksimir trče, svi se kužimo, a čak i kad nema nikoga, uživam u toj neobičnoj samoći. Ovdje je samoća defaultna postavka popraćena lavežom nedresiranih dvorišnih pasa i sve je nekako sivo.
Noge su mi ok, kao i uvijek, a glava je ta koja se igra sa mnom (kao i uvijek). Okreni se, odi doma… Znam, nogama je svaka cesta ista i nemam objektivan razlog da ne odradim trening, pa se nadmudrujemo psiha i ja dok kilometri pomalo prolaze.
Ne želim dopustiti da me pasivnost takvih malih mjesta uvuče u svoju jednoličnu svakodnevicu i znam koji su mi ciljevi i sjećam se da sam još kao srednjoškolka odbijala uklapanje u ovaj mentalni sklop trčeći krugove po tim ulicama… I znam da svaka mala prepirka sa starcima ima dobru svrhu pa svaki put iznova utišavam poslušnost i s inatom navlačim tenisice i izlazim van.
Tijelo je napravljeno za kretanje, a trčanje je vrhunac kretanja, potpuno iskonsko i prirodno… I nema šanse da ću bilo kome (pritom mislim i na samu sebe) dopustiti da me odvrati od mog puta.
Mog puta u tenisicama za trčanje.
Napisala: Martina Đođo / 3sporta.com
