TRČI I UŽIVA

[TRČIM DAKLE JESAM] Elza Božić: Za mene je trčanje terapija, mentalna higijena i stil života

Postoji trkački svijet, daleko od profesionalnog. Svijet amatera, rekreativaca, zaljubljenika u trčanje. To nisu trkači koji su počeli trenirati u ranoj mladosti, ne bi li postali trkačka imena koja obećavaju te koja će jednog dana nastupiti na Olimpijskim igrama. Štoviše, rijetko će se naći na postoljima. Počesto to nisu ni dugonogi trkači idealne trkačke figure. Međutim, ako itko može poslužiti takvima kao inspiracija i primjer vječite motiviranosti, to su upravo ti trkači amateri i entuzijasti koji predano trče iz jednostavnog razloga – jer to vole. Stoga, nadolazeću seriju intervjua posvećujemo upravo njima.

Ne možemo zamisliti bolju osobu s kojim bismo počeli ovaj serijal od – Elze Božić. Na fotografijama s mnogih utrka u našim krajevima, u oči odmah upada oniža plavokosa trkačica – kako sama za sebe voli reći, metar i šumska jagoda – s uvijek širokim osmijehom i u veselim šarenim tajicama.

Prvi koraci u tenisicama za aerobic

Jednako tako, Elza može poslužiti i kao dokaz onima ne više tako mladima, da nikad nije kasno početi trčati. Nakon što je otkrila taj zavodljiv i zarazan, sasvim novi svijet, Elza živi i diše trčanje… ali ne samo to! Gotovo da nema utrke na kojoj ju nećete susresti.

– Moja trkačka priča ima mnoge početke odnosno faze. Prva je bila čitanje teme na Forum.hr “Od jogginga do Maratona“ (iz poštovanja prema toj, meni jako teškoj, ali primamljivoj disciplini, Maraton uvijek pišem velikim slovom). Pročitala sam beskonačni broj svih postova na toj temi, i čudila se tim nekim “luđacima“ što trče od točke A do točke B. ZAŠTO POBOGU?!?! – bili su to Elzini prvi koraci upoznavanja s ovim sportom.

Potom je počela trčati, potaknuta životom i nekim ružnim događajima, kako ona kaže, samo da ostane normalna.

– Upis u tadašnju školu trčanja Brooks Running Team, a današnju školu AK Sljeme, 6. lipnja 2012., bio je prava prekretnica i konkretniji početak. Bio je to moj prvi dolazak na trening, i to u tenisicama za aerobic – divno zar ne? Istina, treneru to i nije bilo baš tako divno – sjeća se kroz smijeh naša sugovornica tog datuma u detalj.

Spominje se još jednog, prema njenim riječima, smiješnog događaja koji je prethodio odluci o upisu škole trčanja.

– Otišla sam na DM žensku utrku. Stala na startu uz žene raznih formi i tjelesnih oblika, startala i dušu ispustila već nakon 400 metara. A te, ženske raznih oblina, odošeee… rekoh si tad “Ovako nećeš stići do NY Maratona“, a to mi je bila, i još uvijek je, velika želja – priča Elza o svojim počecima, koja trči i danas, šest i pol godina poslije.

Što se tiče interesa za sport prije trčanja, kaže kako je uvijek bilo nešto, ali ne s tolikom strašću i predanošću.

– Bili su tu svi mogući aerobici, Zumba, ples, planinarenje… Ah, tu su i motori – moja ljubav koja je na čekanju. A, na čekanju je i moj snowboard. Trčanje me sad, još uvijek, čini sretnijom – uspoređuje ova strastvena trkačica.

Neslomljiv duh i jednostavan pristup

Ne može se previdjeti da Elza ponešto odstupa od standarda atletske građe. Međutim, isto tako, tko god je trčao utrku s njom, ne može previdjeti ni to da ona svoje utrke, koliko god duge i teške bile, redovno završava s osmijehom na licu.

Elza uvijek, od samog starta izgleda neopterećeno brzinom, puštajući druge da pojure od trena kad krene utrka. Potom, u svom ustaljenom ritmu i optimalnom tempu, nakon nekog vremena, sigurnim korakom počne prestizati jednog po jednog trkača. Često su među njima i mnoge, naoko, puno više “fit“ natjecateljice koje “umiru“ pokušavajući savladati još jedan uspon. Sve to bez znatnijeg ubrzanja – u istom modeu startajući i završivši utrku, ne opterećujući se koliko je tko odmaknuo ispred nje. Da bi na kraju utrku završila u jednom sasvim solidnom, pa čak i zavidnom vremenu.

Stoga smo ju upitali koja je njena tajna i što ju pokreće. U čemu leži mentalna snaga i ravnoteža takve trkačice i kako, dovraga, tijekom utrke uvijek uspijeva ostati pozitivna.

– To je iz razloga jer, prije svega, trčim za sebe. Trčim jer volim trčati. Nisam brzi (polu)profesionalac pa sam automatski oslobođena aspekta utrkivanja i ispuštanja duše za postolje. Dakle, iz činjenice da sam takva kakva sam, izvučem najbolje za sebe i uživam… najčešće – objasnila je Elza.

Zanimalo nas je razmišlja li ona uopće ikad o svojoj brzini i plasmanu te utrkuje li se kada s drugima.

– Iskreno, “uhvatim se“ i ja ponekad za nadmetanje ali, ubrzo uvidim da mi ne ide, pa se lijepo vratim u “uživaj-film“ – jednostavna su razmišljanja naše sugovornice.

Dobro, dogodi li se ovakvoj osobi ikad na utrci da mrzi samu sebe što se odlučila na nju i da baci patike što dalje izvan vidokruga, pitamo se u nevjerici od ovolike pozitive.

– Dogode se, iako rijetko, i momenti kad nisam baš nasmiješena i kad mi je teško i ne ide… ali ne, nikad nisam pomislila odustati. OK, imam ja već i DNF. I to sam odradila, čisto da vidim kako je to – podijelila je Elza s nama.

Trening prije posla – prije zore!

Kao članici AK Sljemena i Zagrepčanki, Elzi ne nedostaje sadržaja za treniranje. Na raspolaganju su joj razne lige koje se trče na tjednoj i mjesečnoj bazi po Medvednici te nema one koju Elza ne trči. Ima i onih za koje ustaje rano (ili kasno), prije nego li svane zora, kako bi odradila trkački trening prije odlaska na posao… Ako to nije entuzijazam, ljubav, posvećenost i snaga volje, onda ne znamo što je.

– Puntijarka ljeti, Lagvić zimi, Maksimirska liga po nasipu ili Maksimiru… Da, ima Zagreb liga i volim ih. Kratke su i ima nešto mazohističko u njima. Na njima znam ponekad i dušu ispustiti, zagristi, truditi se da budem bolja od sebe na prošlom kolu – opisuje Elza.

Ispričala nam je što ju tjera da ustane tako rano i ode po mrklom mraku i hladnoći, dok svi drugi spavaju, trčati po šumi i brdima.

– Najdraža moja, neprikosnovena, totalno luda, nekada i opaka jest JGL odnosno Jutarnja gelender liga. To je underground utrka/liga koja starta svake prve srijede u mjesecu, u 5:30 sati. Prekrasno je, iz mjeseca u mjesec, dočekati zoru na najdražoj mi planini, a svaki put na drugom mjestu. Ti si gore, neopisivo sretan, i baciš pogled na sneni Zagreb – i sve ti se čini manje važno. Sve osim tog trenutka, za koji se, ipak, uvijek isplati dići iz toplog kreveta u 4:30 ujutro – entuzijastična je ova trkačica.

Također, i kad nije neka liga, Elza će ustati i odraditi trening sama dok se ni pijevci još nisu probudili.

– Uistinu ne znam zašto mi ljudi ne vjeruju, ali nema boljeg dijela dana, niti boljeg načina započeti dan, od jutarnjeg futinga, ili treninga snage. To kažem ja, koja jaaako volim spavati. Stoga, provjerite sami, ustanite jedno jutro, prije svih, i otiđiite na kratki jogging. Bit će vam neizmjerno drago – njena je preporuka.

“Svaka završena utrka meni je uspjeh, pa čak i nezavršena!“

Zatražili smo od Elze da izdvoji najdraži vid trčanja i možda još koji drugi outdoor sport koji ju zanima.

– Izdvojila bih ovdje dvije vrste – cestovno i offroad. Osobno, više sam za uživanje u prirodi, van asfalta, u šumi, među pticama. Međutim, istrčati Maraton, isto tako ima svoju čar. Čar onog trenutka kad uđeš u cilj i kažeš si: „Wow, ja sam istrčala Maraton!!!„ – tumači nam ljubiteljica različitih staza i nadovezuje se.

– Postoji želja za bicikliranjem, ali, zasad je na čekanju, ništa ozbiljno. Kao i plivanje. Kad nađem jako strpljivog trenera, krenut ću i tim putem, a poslije … tko zna – njene su želje.

Što se tiče idućeg izazova i veće utrke za koju se sprema, Elza najavljuje utrku od 100 milja u Istri, i to po treći put zaredom.

– Ima nešto čarobnoj u toj Istri. Voljela sam ju i puno prije trčanja. A sad, kad sam ju dvaput prošla kroz utrku “100 milja Istre“, još ju više volim. I eto, sad se pripremam za proći sve to još jednom – njeni su planovi.

Elza, na naš upit što joj ono predstavlja, za trčanje kaže da joj je to terapija, mentalna higijena i stil života.

– Ako ćemo to gledati kao ispit predanosti i snage volje, iskreno, trčanje je jedini segment gdje sam primijetila postojanje iste… a onda se, ponekad, sjetim prenijeti to i u druge segmente života – objašnjava.

Za kraj, u svojem stilu, ova ljubiteljica trčanja, odbija izdvojiti bilo koju utrku iz šarolike lepeze onih u kojima je sudjelovala, bilo kao najtežu, najdužu, najvažniju ili najveći uspjeh koji je ostvarila.

– Uspjesi?! Najveći?! Meni je svaka moja završena utrka uspjeh. Ma, čak i ona DNF je uspjeh. Svaka je ostavila traga, svakoj sam dužna nešto novo i pozitivno u svojoj glavi. Da ne filozofiram, ako dosad nije već jasno, ja jednostavno volim trčanje i točka – zaključila je temu naša sugovornica.

Piše: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here