Postoji trkački svijet, daleko od profesionalnog. Svijet amatera i zaljubljenika u trčanje… bio je uvod u seriju intervjua „Trčim dakle jesam“. Rekli smo da ovaj put ne razgovaramo s perspektivnim trkačkim imenima koja će jednog dana nastupiti na Olimpijskim igrama. Ipak, za našeg idućeg sugovornika ne možemo garantirati da pred njim ne stoji svijetla budućnost.
Ako je vjerovati njegovom PR timu dežurnom na društvenim mrežama, zaduženom za izvještavanje njegovih obožavatelja i potencijalnih konkurenata o njegovom strogom režimu treninga, taj se “furt“ za nešto priprema. Pogađate, radi se o Milanu Komljenoviću koji se u virtualnom svijetu još odaziva i na ime Art, a u trkačkom je “podzemlju“ znan i kao Zemo ili Mile.
– Ako se smijem ubaciti, odazivam se još i na svoj omiljeni nadimak Gazda, ali samo svojim šarmantnim prijateljicama koje su mi ga nadjenule nakon moje prve treking utrke, a koje ovim putem pozdravljam i šaljem im poljupce – ne zaboravlja Milan svoje obožavateljice.
U rascjepu između obožavateljica i Fanny
Da se nadovežemo, Milanov PR tim ima još jedno opsežno zaduženje, a to je odgovaranje na brojna pisma njegovih obožavateljica. Ipak, tu sad iskače jedna stavka u njegovom životu, a zbog koje nismo sigurni kako se Milan nosi sa svom tom slavom među ženskom populacijom. Naime, postoji izvjesna Fanny koju naš sugovornik predstavlja kao svoju trenericu i mentoricu, usudili bismo se reći duhovnu voditeljicu. Međutim, temeljem promatranja dinamike njihovog odnosa, nismo sigurni govori li nam Milan baš sve. Stoga smo odlučili pitati ga direktno i bez uvijanja – Tko je Fanny, odakle se stvorila, što ti je ona, što ti znači i gdje ju skrivaš?
– Nema tu nikakve tajne. Fanny je najpoznatija svjetska trenerica, dolazi iz Konga. Ona je najzaslužnija za moje vrhunske rezultate. Ne skrivam je nigdje, najčešće je u šopingu i na frizuri. Kaže da joj je super u Hrvatskoj, ali su joj mnoge stvari neobične. Pojavi se na feštama tu i tamo. Zapravo je veoma sramežljiva i nije sklona javnosti – ipak nas je zadržao Milan na distanci.
„Ne biram prijatelje prema brzini i popularnosti, ali režim treninga ne dijelim ni s kim“
Vrativši se na spomen prve treking utrke, zanimalo nas je kad se rodila Milanova ljubav prema trčanju i kako se razvijala, te je li sve baš u trek&trailu, prirodi i šumi, ili ima nešto i u asfaltu.
– Sportom se bavim od trećeg mjeseca kad sam počeo trčati za mamom i dosad se nisam bavio jedino karlingom. Iako sam većinom trek&trail trkač, ponekad trčim i cestovne utrke. Između ostalog, istrčao sam dva maratona, Zagrebački i Bečki, pa sam ponosan što ću umrijeti kao maratonac. Bliži mi se dvjestota utrka u veteranskoj karijeri i do sada nisam odustao, niti se ozlijedio ni na jednoj utrci – s ponosom je istaknuo ovaj veteran.
Nakon napornih i upornih priprema lani, Milanu je tron na Treking ligi umaknuo za dlaku. Vjerujemo kako si to nikako ne može oprostiti jer, sudeći prema još rigoroznijim treninzima na raznim izazovnim lokacijama, ove sezone vraća se snažniji i odlučniji nego ikad. Čak je odlučio rasprodati sve svoje umjetnine, kako bi uložio u što kvalitetnije pripreme koje iziskuju putovanja u vrlo udaljene egzotične krajeve.
U zadnje vrijeme tu su se naredali Madagaskar, Mauricijus pa Sejšeli, gdje se Milan susreće, druži i nadmeće sa svojim starim prijateljima i kolegama, najpoznatijim imenima trkačke scene. Sudeći prema fotoaparatom dokumentiranim trenucima, ponajviše uživa u šetnjama s njima (iako je to pokret u kojem ih se rijetko može zateći), a gdje razmjenjuju mudrosti i iskustva temeljene na dugogodišnjem trkačkom stažu.
Pred večerašnji nastup na 200 metara na Sejšelima danas sam malo prošetao gradom sa kolegama, ovdašnjim atletičarima. Oni kažu da nikada nisu išli ispod dvije minute na 200 metara ali će se truditi da mi pomognu kako bih nadmašio Noaha Lylesa iz Amerike, koji ima najbolji svjetski rezultat prošle godine: 19:65.
Ja sam po prvim testovima tu negdje pa će biti jako uzbudljivo.
Prijenos možete večeras gledati na: sejšeli.davež.xy
Pri zamolbi da među svojim (stvarnim i imaginarnim) kolegama i kolegicama izdvoji one najdraže, najbrže i najšarmantnije, naš šampion ostao je velik i u svojoj jednostavnosti, te je odbio ikoga izdvajati.
– Na utrkama sam stekao toliko prijatelja i poznanika koliko nisam u cijelom prethodnom životu. Kao sportaš cijenim i prve i posljednje na utrkama. Ipak, pozdravio bih ekipu iz mog kluba, KCIPT Samobor i sve svoje fanove diljem svijeta i Hrvatske – zahvalan je ovaj veliki sportaš.
Poželjeli smo malo dobiti uvid u to kako izgledaju njegove pripreme, prvenstveno iz razloga, kako bi njegovi sljedbenici mogli učiti od najboljeg, od svog idola te jednog dana možda postati barem približno veliki poput njega.
– Primijetili smo da se za dugoprugaške trail utrke pripremaš skidajući rekorde u kratkim sprintovima na 100 i 200 metara. Možeš li nam objasniti poveznicu i produktivnost ovakvog sustava rada? – upitali smo ga.
– Treniram kao i svaki vrhunski sportaš šest puta tjedno. Moji treninzi dizajnirani su specijalno za mene, od moje trenerice. Pokušaji kopiranja završili su teškim ozljedama ili frustrirajućim neuspjesima – odrezao nas je Milan i ostavio u neznanju.
Sportaš s dušom umjetnika
Naš uvaženi sugovornik, ne samo da trenira (da ne kažemo pozira) na najluđim lokacijama, nego ondje i izlaže svoje radove, ali i radi. Doći u prirodu, postaviti izložbu ispred slapa, okititi svojim radovima živi bor u šumi, bojama uljepšati ondje zaboravljenu olupinu automobila ili ogrnuti vilinski vrat svilenim šalom, vlastoručno oslikanim – usudili bismo se to nazvati konceptualnom umjetnošću.
Neodoljivo nas je zanimalo odakle samo crpi toliku inspiraciju. Je li ljubav prema prirodi koja se ogleda i u njegovom trčanju i u njegovim radovima, jedina muza… ili tu svoje prste ima i izvjesna Fanny?
– Završio sam ekonomiju i radio sam u banci osam godina, a onda sam spletom životnih okolnosti postao profesionalni slikar i time se bavim zadnjih četvrt stoljeća – bavim se onim za čime sam težio cijelog života. Moje slike stigle su na sve strane svijeta. Glavni mi je stil hiperrealizam, a kako sam veliki ljubitelj prirode naviše nju i slikam – ponovno nas je diplomatski poklopila trkačka i slikarska zvijezda, očito dobro istrenirana od svojeg PR tima.
Dobra hidracija kao ključ uspjeha
Naravno, nismo mogli previdjeti da su fotići paparazza skriveni u grmlju, počesto na utrkama i pripremama Milana ulovili s bočicama sumnjivog sadržaja u rukama…
– Na što ti ideš? Koristiš li doping i koji je tvoj stav o njemu? – bili smo besramni.
– Idem na sve, samo ne na vodu. Prije utrke koristim kvalitetne voćne destilate, a poslije utrke kao i svi trkači oporavljam se pivom i ugodnim after-razgovorima – iskreno je odgovorio.
Danas na povratku iz Bibinja malo sam ubrzao i na sedamdesetsedmom kilometru, dok sam pretrčavao kolonu auta, zaustavi me nadležna služba na određeno testiranje.
Rezultati su samo potvrdili da se radi o vrhunski pripremljenom sportašu, prespremnom za spomenutu utrku.
alkohol: 0-0
brzina: 2:45 min/km (iznad dopuštene brzine ali se tolerira)
puls: 230
VO2max: 95
Vidi se (iako nepotpuno zbog cenzure) da je nadležna djelatnica impresionirana.
“Skidanje“ SPO-a i ostali životni uspjesi
Milan će svakako biti upisan u legendu kao trkač koji je postavio prvi svjetski rekord SPO-a i time utro put onima koji dolaze poslije. Zamolili smo ga da nam pojasni o čemu se tu točno radi.
– Radi se o pustolovno-avanturističkoj utrci u Samoborskom gorju, dužine cca 60 kilometara, što ju čini najvećim svjetskim sportskim izazovom. I već imamo novog rekordera i rekorderku. Do sada je tu utrku u limitu od 15 sati završilo samo pet princeza i osam vitezova – izvijestio nas je prvi među prvima.
Također, zanimalo nas je što bi izdvojio kao svoje najveće ili najupečatljivije uspjehe, kako u trkačkoj karijeri, tako i one životne.
– Kako imam izražen natjecateljski duh, već šest sezona natječem se u Treking ligi. Tri puta sam završio u Top 10 ukupnog poretka. S 58 utrka četvrti sam u povijesti lige po broju utrka. Ipak, najponosniji sam na svoje sinove Josipa i Marka koji se od djetinjstva bave sportom, završili su trenerske škole i rade u sportskoj branši – i na vrhuncu slave, naš sugovornik na prvo mjesto stavlja obitelj.
A što s Treking ligom?
Upitali smo ga, što ako nikad ne osvoji Treking ligu te to uvijek ostane njegov neuhvaćeni i neukroćeni jednorog.
– Hoćeš li se zadovoljiti time da ostaneš prvak u svom dvorištu/na svom brdu ili razmišljaš o vješanju tenisica o klin? Ili, ipak, držiš da imaš još mnogo za dati hrvatskom, ali i svjetskom trčanju? Kad je vrijeme za mirovinu i kakvu ostavštinu prepuštaš svojim nasljednicima? – izrešetali smo ga.
– Treking ligu sigurno nikad neću osvojiti, ali ona je osvojila mene. Preko njenih utrka prošao sam mnogim prekrasnim krajevima i upoznao mnoštvo pozitivnih i neopterećenih sportaša. Planovi su veliki. Po procjeni moje trenerice u 75-oj godini bit ću spreman napasti svjetski rekord u maratonu. Rekao sam neki dan svojim prijateljima da se povlačim na vrhuncu karijere. Oni graknuše: “Joj Milane ostani bar do stote.” … pa to sam i mislio – nije se dao smesti naš sugovornik, jasno zacrtanog cilja.
– U nekoliko rečenica opiši ovog prostodušnog i tajanstvenog čovjeka, i reci nam – tko je Milan? – zamolili smo ga za kraj.
– Milan je samo jedan od vas, ništa više niti manje – ostala je skromna i jednostavna ova trkačka zvijezda, a mi bismo ovo poglavlje zaključili s dubokim stihovima s njegove fan-stranice, pod nazivom…
Leteće žene
Neki tvrde da sam vidovit, drugi pak da sam duhovit.
Mnogi se slažu da sam davež i da samo glumatam.
Stanoviti misle da sam samozvani umjetnik i da su mi slike bez veze.
Pojedini “veliki sportaši” kažu da sam ove godine bio tako uspješan u Treking ligi jer oni nisu dolazili na utrke.
Ipak nikome nije jasno kako žene u mom društvu tako brzo nauče letjeti.
Piše: Martina Maloča
