TRENING TOLARENCIJE I STRPLJENJA

[TRKAČKI PAROVI] Sanda Berženji i Vlatko Tounec – Kad s nekim provedeš 39 sati na stazi, to mora da je ljubav

Eiger Ultra Trail

“Upoznali smo se 2015. na Durmitoru u atletskom kampu, kamo sam ja uletjela onako padobranski. Bolje sam ga zamijetila na treningu dužine prema Bukovici, na 15. kilometru kad me, golog torza, nagovorio da otrčimo još tih par kilometara prema kraju. Snimili smo se, svidjeli jedno drugome, no ništa nismo poduzeli do nekoliko mjeseci kasnije. On je pitao Ideš?, a ja sam rekla Ajmo.

 

Tako je počela Sandina i Vlatkova ljubavno-trkačka priča i otad su zajedno na stazi. Točnije, na duge staze – bilo životne ili trkačke. Vlatko Tounec u trčanju je od 2011. godine, a prije toga tek je trčkarao i vozio MTB. Sanda Berženji trkačkom pokretu pridružila se prije sedam godina, a trail & trek otkrila je godinu kasnije. Svaki trči za svoj klub – on za AK Sljeme, a ona za Ak Forca.

Kad pričamo o dugim stazama, mislimo na ultre. Među njima, u “portfoliju“ ovog para, našli su se neki od najpoznatijih hrvatskih i europskih trailova – od svih dužina na 100 milja Istre do 100 kilometara Ultra Trail du Mont Blanca (CCC). Bili su tu još i Hungary Ultra-trail by Salomon (53 te 80 km), Eiger Ultra Trail (53 km), Cappadocia Medium Trail (67 km) i Dalmacija Ultra Trail – završenih 100, a nezavršena 63 kilometra.

– Mene je te godine rasturao želudac, a ni Vlatko se nije dobro osjećao. Kaže da ga je previše mamila piva na 35. kilometru, u Omišu. 🙂 S druge strane, 100 km DUT-a sam rasturila. To je moja omiljena i najbolje završena stotka – podijelila je s nama Sanda.

PH štafete 2019 u orijentacijskom trčanju / Foto: Ivan Bublić

 

Orijentacistica + biciklist = traileri

Izuzev spomenute discipline, Sanda je orijentacistica te članica OK-a Kapela, i to vrlo uspješna i aktivna – pohodi utrke i osvaja medalje. Međutim, Vlatko ju ne prati ruku pod ruku na te utrke. On više voli druge sportove.

– Ja povremeno bicikliram na svojoj specki, no još se nisam okušao u biciklističkim natjecanjima. Sanda me tu i tamo odvuče na koje orijentacističko natjecanje i kaže da imam potencijala – kaže Vlatko.

– Neda se baš potpuno u orijentaciju. Treba mu dati vremena. Tko zna! Kompas u svakom slučaju ima – nadovezuje se njegova partnerica.

Vlatko na godišnji odmor ne ide bez bicikla

Kako kažu, vrijeme im je najveće ograničenje za bavljenje ostalim sportovima, tako da je svatko uz trčanje, trail i treking, našao nešto što ga najviše zanima.

– Kako je Vlatko i prije biciklirao, prirodno je da mu je to odabir. Ja sam se našla u orijentacijskom trčanju. Za vožnju biciklom bih trebala krenuti u nabavku opreme. Nije potrebno da smo u svim sportskim sferama zajedno, dovoljna je koja šetnjica od dvadeset i kusur sati. Zajedno se povremeno zaletimo do bazena pa otplivamo koji trening i odemo povremeno na kakvo planinarenje. Ja u planu imam još nekoliko sportova, no to će morati malo pričekati – veliki su apetiti ovog para.

Iako se bave i ponešto različitim sportovima, za sebe kažu da nemaju bitno različit pristup sportu.

– Oboje znamo teoriju, samo što je u implementaciji iste Vlatko bolji. On je discipliniraniji, drži se slova trenerovih uputa, a ja šaram i slobodnije shvaćam što mi trener napiše. Vlatko je usredotočen na potrebno, a meni srce skače od ideje na ideju. Iako u zadnje vrijeme vidim da se i on lakše odlučuje za neke avanture – objašnjava Sanda.

Zrmanja Trail / Foto: Treking liga

Odluke oko utrka ne koje žele ići, kažu, dolaze spontano i jednoglasno, ali zbog raznih obaveza na neke utrke ne odlaze zajedno.

– U jednom trenutku bude jasno kamo želimo ići. A kako je na meniju čitava lepeza privlačnih i zanimljivih utrka, prije par godina uveli smo praksu planiranja cijele godine. Odaberemo tri glavne utrke za koje se spremamo i oko njih onda štrikamo i ubacujemo neke manje – priča Vlatko.

 

On analizira, ona šuti

Ovaj par spomenute atraktivne europske i hrvatske ultra trailove, većinom starta zajedno. Zanimalo nas je da li ih i završavaju zajedno i ako da, kako izađu iz toga živi…

– Ovisi o utrci i o dogovorenoj strategiji. Dogovor, opet, ovisi o tome koliko je svakom od nas važna dotična utrka i u kakvoj smo formi. Nitko ne želi onoga drugog usporavati. No, dogovora se držimo, ne ostavljamo se na stazi, a da se oko toga ne složimo – upućuje nas Vlatko.

– I nema ljutnje. Bude mi krivo kad ustanovim da je brži i u boljoj formi, ali ne grintam niti zanovijetam jer iza toga uvijek leži moje nedisciplinirano treniranje – tvrdi njegova partnerica u dobru i zlu.

Foto: 100 miles of Istria

Ovi partneri oboje su blage naravi pa i zajedničke utrke, doznajemo, prolaze izuzetno dobro – treniraju toleranciju i strpljenje. Ne prepiru se, niti svađaju jer to oduzima previše energije i snage (ako im je za vjerovati ;)).

– Ako prije utrke shvatimo da će to treniranje tolerancije biti previše i prezahtjevno, onda prešutno odlučimo da svatko trči svoju utrku. Vlatko voli izračunavati koliko će nam još vremena trebati da završimo utrku, je li nam tempo dobar i tijekom utrke rado analizira. Ja šutim. Pogotovo ako mi je teško. Samo teško dišem. Nakon završenih 170 kilometara na 100 milja Istre, te provedenih 39 sati nerazdvojeno jedan do drugoga, poput para u umjetničkom klizanju; jedan nam je poznanik na FB napisao, da mora da se jako volimo kad nakon utrke još uvijek razgovaramo – daje nam Sanda jasnu sliku stvari.

“Djecu želimo zaraziti prirodom i šumom“

Zanimalo nas je kako izgledaju svakodnevica, a kako godišnji odmori jednog trejlaškog para. Ima li mjesta izležavanju na plaži i razgledavanju kulturnih znamenitosti?

– Tipično izležavanje na plaži s kavom u jednoj i knjigom u drugoj ruci stvar je prošloga života. Iako mi ponekad nedostaju i ti sati provedeni na suncu uz more, ipak biram aktivni odmor – kaže Sanda.

– Meni je, pak, aktivni odmor s treninzima, planinarenjem i utrkama jedino što dolazi u obzir – nadopunjuje ju Vlatko.

Kad su na moru, planiraju odlaske na utrke naizmjence jer ljetuju s Vlatkovim kćerima, a glavni godišnji odmor dosad im je bio na Durmitoru.

– Ondje uglavnom krećemo s jutarnjim futingom, pa red kraćih treninga, pa dužine, pa planinarenja, pa bicikliranje, pa plivanje u planinskim jezerima (dobro, ovo još nismo, ali planiramo, svake godine). Ja sam se jedne godine čak vratila na Durmitor, na natjecanje u orijentacijskom trčanju. Volimo i razgledavanje te gastronomske užitke, no to najčešće obavljamo s ruksacima za trail na leđima, ili prije ili nakon utrke – primjer je “odmora“ ovog para.

Godišnji odmor na Durmitoru

Što se svakodnevice i obiteljskog života tiče, Vlatko i Sanda imaju sasvim dovoljno vremena i za obitelj, samo je, kažu, potrebna dobra organizacija.

– Naravno, uvijek nam se čini da premalo vremena provodimo zajedno, kao što nam se i kod utrka čini da smo premalo vremena odvojili na treniranje. No, na kraju je zapravo sve optimalno. Kad pogledam cijelu godinu, vidim da dosta vremena odvajamo za druženje s obitelji i Vlatkovim curkama – zaključuje Sanda.

Želja im je, pričaju, da svoje sportske aktivnosti pretvore u obiteljsko događanje, u kojem će svatko od njih uživati i izvući najbolje od toga.

– Njih dvije povremeno vodimo na neka sportska događanja, no ne toliko često koliko bismo mi to željeli. Nekako nam se, zasad, uspješno opiru. To je plan za sljedeće razdoblje – zaraziti ih prirodom i šumom – osmislio je strategiju outdoor par.

Durmitor

Za kraj, Sanda je s nama podijelila često prepričavanu anegdotu sa 100 milja Istre, kao ilustraciju njihovog partnerskog odnosa (na utrkama).

– Tijekom prve noći, otprilike na 40. kilometru, Vlatku je već bilo dosta svega. Umor ga je opako svladavao pa mi je krenuo uvaljivati priču o tome kako ovo više nije zabava, da je njemu dosta, a nikako da naglas jasno izgovori da bi odustao. Ja sam si u tom trenutku pomislila “OK, on nek’ odustane u Buzetu, to je na pola puta, a ja ću sama dalje. Mogu ja to. Usput ću iz njegovog ruksaka uzeti jaknu jer je njegova bolja, naglavnu lampu jer je njegova bolja i navlačne hlače jer moje ne valjaju“. I tako, skujem ja pakleni plan i zapravo poželim da on odustane, da mogu ići u miru svojim tempom, jer me već smaralo to njegovo negativno analiziranje. Kad li, zora svane, a on živne – kao “Duracell zeko“ kojem su ubacili nove baterije. Krene računati koliko nam treba do kraja, kojim tempom idemo, kad bi mogli završiti… I tako su potonule moje lađe. Dobra mi je i moja jakna, i lampa i hlače. Ne trebam njegove. Idemo dalje zajedno…

Foto: 100 miles of Istria

 

 

Piše: Martina Maloča
Foto: arhiva s FB-a

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here