UVIJEK ZAJEDNO, PA ČAK I NA STAZI

[Trkački parovi] Vlasta i Nikola Biter – Na treningu održavamo pozitivno rivalstvo, a medalja se osvaja već tamo

Tko je aktivan trkač kroz pohođenje utrka te ostvaruje veze s drugim trkačima putem društvenih mreža, dosad već shvaća da je svijet trčanja uistinu jedan svijet u malom, jedan kolektiv u kojem se odvijaju sve uobičajene radnje kao i u vanjskom svijetu – trkačice rađaju, oni koje poznajemo iz trkačkih krugova i umiru, ekipa svoju ljubav prema trčanju pretvara u svoj posao, i ono najljepše – trkači i trkačice se zaljubljuju 🙂 . Tako smo mi odlučili seriju intervjua posvetiti trkačkim parovima.

 

Naš prvi par dolazi iz Osijeka. Možda nije mnogo ljudi čulo za njih jer su, iako vrlo kvalitetni trkači, prilično samozatajan par koji ne pohodi utrke “ovisnički“ kao većina nas, a tu se nedavno dogodila i jedna bebica. Ali kad se pojave na utrci, postolja su nerijetko njihova – oni se zovu Vlasta i Nikola Biter (Vlaste se donedavna možda sjećate pod prezimenom Lončarić).

 

Prvo su bili borilački sportovi, a trčanje nas je spojilo

Upitali smo ih o njihovim zajedničkim počecima te ono što ćemo većinu parova vjerojatno prvo pitati, a to je – što je bilo prije, Vlasta i Nikola ili trčanje?

– Moglo bi se reći da nas je trčanje spojilo. Upoznali smo se 2016. godine na Krndija trailu i od tada smo skupa, kao životni i trening partneri. Ubrzo smo se zaručili i vjenčali, a prošle godine dobili smo sina Vida – priča nam par.

Nikola je, doznajemo, počeo s trčanjem prije petnaestak godina kad trčanje još nije bilo ni približno popularno kao danas.

– Trkače su tad još smatrali čudacima. Ja sam počela trčati u srednjoj školi kao dodatni trening uz karate, a ozbiljnije se bavim trčanjem od studija – Vlastine su riječi.

Nakon polaganja za crni pojas i sudjelovanja na brojnim državnim i međunarodnim natjecanjima, ona je kao karate reprezentativka nekoliko godina trenirala djecu u karate klubu Osijek.

– Moj trener i mentor, sensei Dražen Gorjanski, zaslužan je za moje sportske uspjehe u karateu, ali i u trčanju jer samurajski duh koji njeguju karataši primjenjiv je na sve sportove. Nažalost, zbog posla i drugih obveza bila sam primorana privremeno napustiti trenerski posao, ali karate će uvijek imati mjesto u mom životu – prisjeća se naša sugovornica.

OK, Vlasta je trenerica karatea, a tko je u trčanju koga zapravo utrenirao?

– Što se trčanja tiče, mislim da smo oboje kao veliki zaljubljenici u sport i trčanje, dali svoj doprinos zajedničkim treninzima. Nikola je bio taj koji je prepoznao moj potencijal i pomogao mi svojim znanjem i iskustvom. Dobro je upoznat s teorijom i metodologijom trčanja, tako da je on većinom zadužen za periodizaciju i plan treninga,

a ja sam zadužena za istezanja i yogu. Budući da oboje volimo borilačke sportove, bude tu i sparinga i borbi na tatamiju. Također, pomažemo jedno drugome masažama. Jednostavno funkcioniramo kao tim od samog početka – usklađen je ovaj tandem.

Foto: 3sporta.com

Vlasta kao profesorica hrvatskoga i engleskog jezika te prevoditeljica, i Nikola kao mag. dipl. ing. ekološke poljoprivrede, oboje su zaposleni te, kao i većina ljudi, trče rekreativno. Članovi su AK-a Maksimir za koji nastupaju u prvoj hrvatskoj ligi, a pričaju nam i o svojim drugim sportskim afinitetima.

– Ja sam djetinjstvo i mladost provela u karate dvorani, a tijekom tog vremena počela sam se zanimati i za yogu – kaže Vlasta.

– Ja sam u to vrijeme trenirao hrvanje, a kasnije i kickboks. Često skupa planinarimo, bicikliramo, a otkad nam se dijete rodilo najviše vremena provodimo u šetnjama – nadovezuje se Nikola.

– Ludi smo za sportskim adrenalinom i volimo provoditi vrijeme u prirodi. Stalno smo u potrazi za novim avanturama. Primjerice, nedavno smo otkrili penjanje na stijeni – nadopunjava se ovaj par.

Na trailu se zabavljamo zajedno, na cesti je svatko za sebe

Primjećujemo kako je ovaj trkački par oduvijek dosta zamozatajan i prilično anoniman u širim trkačkim krugovima, iako na utrkama na kojima se pojave obično zauzimaju postolja. Zanimalo nas je kako to da, bez obzira na vrlo velik potencijal i konkurentnost, ne izgleda kao da ganjaju neke plasmane, postolja, lige, prvenstva.

– Tu i tamo pripremimo se za neku utrku, ali većinom uživamo u kretanju kroz prirodu, treninzima, provođenju vremena s obitelji jer su i moji roditelji trkači. Ne držimo da je rezultat najvažniji u trčanju, treba pridati važnosti i radu na tehnici, snazi, fleksibilnosti… i naravno dobro se zabaviti. Kad čovjek osjeća strast prema onome što radi, rezultati ne izostaju. Dakako, Vid nam je sada prioritet, ali dobrom organizacijom i dalje uspijevamo baviti se sportom i sudjelovati u lokalnim utrkama. Kad Vid malo poraste, planiramo proputovati Hrvatsku kroz trčanje i planinarenje – objašnjava nam par.

Ono što je rijetkost u trkačkih parova, posebice onih u vrhunskoj kondiciji, gdje svatko ganja svoje rezultate, ovaj par na utrkama na stazi obično možemo vidjeti zajedno. Upitali smo ih je li moguće da imaju podjednak tempo odnosno kondiciju…

– Tijekom godine pažljivo biramo utrke na kojima ćemo sudjelovati, u skladu sa zajedničkim željama, ambicijama i trenutačnom formom. Cestovne utrke najčešće trčimo odvojeno, svatko svoj tempo. Trek i trail nam je zabavno trčati skupa – pričaju.

Tako je 2017. godine Nikola pripremao Zagreb maraton, a Vlasta polumaraton, što im je omogućilo da zajedno rade treninge brzine, dok je Vlasta na duljine Nikolu pratila biciklom.

Foto: Jasmina Gorjanski

– Iz osobnog iskustva i promatrajući druge sportašice uvidjela sam da su žene jednako izdržljive, ako ne i izdržljivije od muškaraca. Veliki broj treninga odrađujemo skupa i meni je to strašno poticajno. Na treninzima volimo održavati pozitivno rivalstvo koje nam oboma koristi – Vlastine su riječi.

 

Zajedno čak i na postoljima

Nikola i Vlasta često su bili na postolju – pojedinačno, ali i zajedno. Od značajnijih rezultata ističu Nikolino treće mjesto u seniorskoj kategoriji na prvenstvu Hrvatske u polumaratonu 2013. godine te 2014. godine prvo mjesto na Ligi 031. Također, na Wings for Life Zadar 2017., Nikola je ostvario 11. mjesto u muškoj kategoriji istrčavši 44 kilometra, ali ni Vlasta nije mnogo zaostala sa svojih 40 kilometara i četvrtim mjestom u ženskoj konkurenciji.

Još neki od njihovih zajedničkih uspjeha, 2017. godine su pobjeda na Vatrogasnom ceneru u Osijeku te drugo mjesto na Baranjskom polumaratonu. I po pitanju traila, ta je godina za njih bila zlatna – zajedno su bili na postolju Papučkog cenera, Papuk traila, Krndija traila

– Trčanje je jedan od najprirodnijih, ali i najizazovnijih sportova. Izdržati fizičke i psihičke napore tijekom priprema i pomicanje granica izdržljivosti, moguće je samo ako obožavaš taj sport i ako si spreman ulagati u njega puno vremena. S druge strane, nas je trčanje osvojilo zato što kvalitetan rad brzo donosi dobre rezultate. Svaka utrka ima svoje izazove. Još su izazovniji dani i mjeseci koji joj prethode, jer medalja se osvaja na treningu – pojašnjava nam ovaj par zaljubljen u sport.

Ovih dana Nikola i Vlasta zbog prinove više uživaju u treninzima brzine, snage i tehnike, a više su se posvetili i poslu. Ipak, zanimalo nas je, što im je draže kad nisu ograničeni na kratke i brze treninge – cesta ili trail te koje dužine.

Dragi su nam i cesta i trail, najviše ih volimo kombinirati. Slično je i s dužinama. Ipak, najviše nas privlače utrke u prirodi, za koje trenutačno nemamo toliko vremena, kao ni za pripremanje dugih pruga – njihov je odgovor.

 

Vid ili o odgoju

Maleni Vid već sad se kreće u sportskom okruženju kako ga roditelji uvijek vode sa sobom, pa smo ih upitali planiraju li ga odgajati na način da njeguju sportski duh u njemu.

– Naravno, Vid je uključen u sve naše aktivnosti, pa tako i sport. Želimo kvalitetno provoditi vrijeme s njim, a za ozbiljniju razinu bavljenja sportom ima još vremena. Iako, mogli bismo reći da je već postao trkač. U trudnoći sam otrčala dvije utrke, Pečuh-Harkanj (6. mjesto) i 11 kilometara Papuk Extreme Challengea (3. mjesto) – podijelila je s nama majka trkačica.

Nikola je na svojem društvenom profilu svojevremeno podijelio zanimljiv tekst o utjecaju sporta na razvoj socijalnih vještina kod djeteta s temom “Zašto plaćaš sport za svoje dijete?“. Poruka ovih mladih roditelja koja stoji iza toga je…

 

– Postoji mnogo razloga zašto uključiti djecu u sportske aktivnosti – razvijanje fizičkih sposobnosti, koordinacije, mentalne snage i volje, kreativnosti i stvaralačkog duha. Kroz sportske aktivnosti, djecu treba voditi stručna osoba koja ulaže svoje vrijeme i znanje te za to treba biti adekvatno nagrađena.

A što ako se dogoditi upravo suprotno od roditeljskih želja i interesa – što ako dijete uopće ne bude zainteresirano za sport, nego će primjerice biti umjetnički nastrojen tip s “dvije lijeve noge“ ☺  , zapitali smo se.

 

– Kao i svaki roditelj, pratit ćemo interese i mogućnosti našeg djeteta i biti mu podrška u svemu što ga zanima. On je osoba za sebe, a sport je samo jedan od životnih puteva. Sigurna sam da ćemo mnogo toga i mi naučiti od njega – zajednički je zaključak ovih sportskih roditelja.

 

Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva, Jasmina Gorjanski

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here