Došla je ta velika nedjelja. U 6.55 probudila sam se malčice gladna, baš onako kako sam se i željela probuditi na dan dugoprugaške utrke. Pripremila sam zeleni čaj, zobenu kašu sa cimetom i jedan tost sa sirom, te se vratila u toplinu kreveta to pojesti. Zatim sam sklopila oči još pola sata i u 7.55 ustala. Pošto sam odradila yogu do 8.40, spremila sam se i krenula na Trg.
U 10.00 je startao 27. zagrebački maraton.
POČETAK PRIPREMA
Da se vratim 35 dana unazad, nadnevak 9. rujna, mjesto radnje Šibenik. Osim jednom ili dva puta, nisam trčala otprilike zadnja dva mjeseca prije tog dana. Ali moji treninzi su ipak konstantni, neovisno o dobu godine i ostalim obvezama. Variraju jedino vrste. Tako su u datom trenutku surfanje, plivanje i, naravno, yoga bili baza moje psihofizičke spremnosti. Međutim, unatoč dobroj kondiciji i izdržljivosti, prvi trkački treninzi bili su očekivano jako naporni. Jedva bih istrčavala prosječnih 6 km. To znači da sam ponekad trčala i ispod tog minimuma – npr. prvi trening sam jedva završila 4.59 km u 35 min. Problem je bio u psihičkoj sferi. Snaga tijela je bila u redu, ali nedostatak kontinuiteta u toj specifičnoj vrsti aktivnosti stvarao je nelagodu i nemir. A nelagoda i nemir usmjeravali su fokus na završetak umjesto na proces. Zbog toga sam bila u nesuglasju sama sa sobom. Taj dio je bio srž izazova s kojim sam se odlučila suočiti.
ZAŠTO SAM ODLUČILA TRČATI POLUMARATON?
U korijenu svega često je izazivanje same sebe i pobjeda nad sumnjama. Tako je bilo i u ovom slučaju. Međutim, postoji još jedna pokretačka emocija zbog koje sam odlučila istrčati polumaraton. Riječ je o zahvalnosti. Naime, već dvije godine sam priželjkivala sudjelovati na dugoprugaškoj utrci. Ali ključan trenutak dogodio se u siječnju ove (2018.) godine. Putovala sam iz Zagreba i od prtljage vukla veći kufer, ruksak i laptop. Roditelji su inzistirali da uzmem taxi do kolodvora, no ja sam odlučila makar dio puta prijeći javnim prijevozom pa, bude li potrebe, uzeti taxi. Po ulasku u liniju 220 na Dugavama, primijetila sam da vozač nije krenuo. Morao je spustiti invalidski prilaz jer je ulazila djevojka s majkom. Majka je gurala kolica. Njena kći, moja vršnjakinja prikovana za invalidska kolica, smiješila se od uha do uha i zahvalila vozaču na pomoći. U tom trenutku odlučila sam da neću više čekati, nego ću istrčati polumaraton ove godine. Jer sam zahvalna što MOGU. (I nisam zvala taxi.)
KRIZNA TOČKA: DISCIPLINA I PROMJENE
Za vrijeme priprema prolazila sam krizne točke, što su u suštini mjesta gdje sam rasla. U tekstu ću navesti tri koje smatram najznačajanijima.
Prva je uslijedila nakon prvih pet treninga, odnosno 10 dana. Tada sam već lagano stvarala naviku i osjećala progres. Međutim, priviknula sam se na šibensku Šetnicu u Kanalu sv. Ante, a slijedio je odlazak u Zagreb i potom u Podgoricu. Disciplina je tu stavljena na kušnju, a budući da praktički živim nomadski, znam koliko je važno održati ju prilikom mijenjanja okoline. Kako u treningu, tako i u ostatku života. Da vas ne lažem: to nije nimalo jednostavan zadatak. Ali da vam ne radim medvjeđu uslugu, neću vas ni tješiti: to je zadatak apsolutno najjednostavnijeg rješenja. Naime, izbor je isključivo i u potpunosti na subjektu pojedincu. To ga istovremeno čini najtežim i najlakšim na svijetu. Sve ostalo su izgovori.
S tim na umu, nastavila sam gaziti po drumu.
KRIZNA TOČKA: BURA I JESEN
Iduća krizna točka bila je viroza nakon planinarskog vikenda na Durmitoru, od milja nazvanog visinskim pripremama. Dotična viroza se poklopila s naglim dolaskom jeseni. Vremenski uvjeti toga kriznog jutra znatno su se razlikovali od onih prošlih tjedana. Bura 15 čvorova, temperatura 11 Celzija. Zora u 6.06 sati bila je mračan i tmuran dio dana, a – nakon viroze – i zlokoban. Tako je krenula unutarnja borba, do nekih 7. Kada je Sunce zasjalo, navukla sam tri majice, tajice i tenisice, i nastojala ne razmišljati mnogo da se ne bih slučajno predomislila. Izađoh tad vani i otrčah 10 km po gradu, u buru i niz buru. U buru je predstavljalo dosta izazovan trening gdje mi je trčanje blagom nizbrdicom iziskivalo jednaki napor kao trčanje ravnicom. Ne moram objašnjavati kakav je onda bio trk uzbrdicom u buru. Zaustavljala me, podapinjala mi moje vlastite noge, šibala me po licu i sjekla ravno u plućima. Ali istrčala sam je. I to dobrim vremenom: 1:01.
Idućih par trkova prosječno su trajali tako oko sat vremena i 10-13 km.
KRIZNA TOČKA: PARANOJA PERFEKCIONIZMA I NERVOZA DIGITALA
Trinaestog dana prije utrke, bio je dan za veliki trening. Odradila sam cca 16 km u otprilike sat i po’. Zašto ne mogu definirati točne veličine? Jer mi je aplikacija ukrala 3-4 km. I tu sam naišla na treću, potpuno neočekivanu, kriznu točku. Osjećala se iznevjereno i razočarano, pa čak donekle i poljuljano. Ali nakon te početne (sasvim nepotrebne i besmislene) histerije, postalo mi je jasno da se trujem perfekcionističkom paranojom i nervozom digitala. Broje se lajkovi, broje se kilometri. Izostanak praćenja cijelog treninga ne mijenja činjenicu da tu kilometražu imam u tijelu, poglavito nogama i plućima. Ne mijenja ni osjećaj zadovoljstva i spremnosti. Ovo je bilo jedno iskustvo koje nisam očekivala i spoznaja koja me užasnula, osvijestila i oslobodila. Krizna točka na kojoj sam neizmjerno zahvalna.
ZADNJI TJEDAN UZ SV. TROJSTVO: ISTEZANJE, TUŠ, MEDITACIJA
Pet dana pred utrku, krenula sam po zadnji veliki trening prije utrke. Bilo je oko 13 sati i sunce me tuklo iz zenita pa je to otežavalo sve performanse. K tome sam bila pomalo umorna zbog prethodna dva jača treninga za redom. Usto sam i psihički krenula ojađeno jer sam upala u neku ljenivu atmosferu. Sve sam to osjetila u nogama, ali disanje je bilo bez greške. Brzo sam se našla u svom filmu i nastavila uživati u svim bolnim blagodatima trčanja. Na petom kilometru sam popila malo vode, pa opet na devetom.
Dan nakon tog zadnjeg velikog treninga radila sam na fleksibilnosti, a zatim imala lagani 30-40 min trk natašte radi povećanja konzumacije glikogena iz mišića. Držanje rasporeda obranilo me od misaonog kaosa koji me polako sustizao kako se utrka bližila. U međuvremenu, istezanje i vruće-hladni tuš spašavali su mišiće, čučnjevi koljena, a meditacija sve.
I napokon – dva dana prije utrke, igre odmora i carb loadinga mogle su započeti!
POSLJEDNJE PRIPREME
I tako dolazimo u vrijeme radnje s početka teksta, dan utrke. Prije konačnog starta, držala me nervoza jer sam kretala sama. Do starta me ispratila moja Iva, koja je došla skroz iz Rijeke da me podrži. To mi je potpuno izbrisalo tremu. Naime, svi su bili u većim ili manjim društvima. Ok, možda ne svi, ali u tom trenutku većina mi je djelovala kao svi. Ja sam, ad contrario, bila sama samcata. Onda mi je Iva održala zadnji govor, kao nekad kad bi jedna drugoj sjedile na klupi. Nas dvije smo stari taekwondo borci, te smo naučile držati sve konce u svojim rukama i sav teret na svojim leđima. Baš zato znamo da nam i ne treba mnogo više nego li već imamo. Znamo kako biti jedno sa sobom. Na to se svodi i trčanje, na to se sveo i moj izazov. To je ta metafizička nota trčanja, zbog koje ga toliko volim.
UTRKA
Na Trgu je bilo živo i nervoza se rasplinula čim sam ušla u boks. Grički top označio je start utrke u 10.00. Idućih 2 sata i 5 min, trčala sam svoj prvi polumaraton. Nijednom nisam zastala, a kamoli pomislila na odustajanje. Na 15. km osjetila sam poznatu bol u koljenima i u trku nanijela gel. Od ostalih bolova, osjetila sam bol na spoju bedrene kosti i zdjelice, ali nakon kratkog razgovora s tim dijelom tijela, pomirismo se pa mi do kraja utrke nije smetalo. Tek me na samom finishu zatekla nova bol u donjem dijelu leđa. To je kasnije poprimilo sve karakteristike obične upale mišića, što bih navela kao iznenađenje utrke jer su mi inače ti mišići dosta snažni i fleksibilni.
Na okrjepnim stanicama uzimala sam vodu i kriške naranči. Energetske suplemente ovoga puta odlučila sam preskočiti i računati na ono što sam akumulirala tijekom savjesnih treninga i prehrane. Također, i na adrenalin samog događaja. Tek sam po završetku utrke, nakon preuzete medalje, popila izotonik kao recovery rush. Ipak, pravi rush bili su gulaš i pinta koju sam iskapila kao vodu.
ZAVRŠNA RIJEČ
Utrka je bila prvi put da sam istrčala preko 16 km, a i njih sam otrčala tijekom ovih priprema. Od malih nogu sam u sportu, te sam osnovu svojih radnih navika i ustrajnosti izgradila kao nositelj crnog pojasa u taekwondou. Sada se bavim yogom, surfanjem i trčanjem. Zbog toga shvaćam svoje tijelo i ponešto od anatomije sportaša, a konstantno se educiram i o hrani.
Slijedom svega navedenoga, opisane pripreme bile su rezultat mog osobnog pristupa izazovu. Radi se o kombinaciji stručnih znanja (do kojih sam u velikom dijelu došla putem Interneta), mom osobnom poznavanju vlastitog tijela i uma, te kritičkoj selekciji činjenica u oba navedena područja.
Tako sam razbila neke vlastite predrasude i kriva uvjerenja, ali i odbacila stručnosti koje jednostavno za mene ne vrijede. Sa ciljnim vremenom od 2:05:44 i pejsom 5’21” za svoju prvu ikad istrčanu duljinu polumaratona, a u mjesec dana ciljanih priprema, smatram da sam pogodila s pristupom.
Trčanje može biti bijeg, dok od trčanja nema bijega. Trčanje na duge staze je kao prostorija iz koje je moguće izaći samo zaustavljanjem. Ali je li zaustavljanje opcija? Ne.
Tko je Valentina, njenim riječima:
Skitnica dubokog korijenja. Filozof po rođenju, pravnica po pozivu, rođena za multitasking. Honorarna putnica s ambicijom stalnog zaposlenja. Ljubiteljica adrenalina, prirode i kave, vječno žedna znanja, novih iskustava i upoznavanja različitih kultura.
Pratite je na Facebooku: https://www.facebook.com/vebeWay/
na blogu: https://vebeway.com/
i na Instagramu. https://www.instagram.com/valentina_beg/
