171 km s više od 10.000 m vertikalnog uspona ovogodišnjeg UTMB-a Nino Vinković iz varaždinskog kluba SRD 315 Sjeverozapad prošao je za 44:39:52 sati i u nedjelju oko 15 sati utrčao u cilj u Chamonixu kao finišer najelitnije trail utrke. No, ne bi se ovo dogodilo bez nesebične pomoći klupskog kolege i prijatelja Vanje Šomođija.
Njih dvojica zajedno su se pripremali i zajedno startali utrku. Na kontrolnoj točki nakon Couermayera (Arnouvaz) su bili takvi vremenski uvjeti da je organizator zabranio izlazak i nastavak utrke bez navlačnih hlača. Nino je svoje radi gužve zaboravio u Couermayeru. „Mene su sa kontrolne točke pustili omotanog u astro foliju. Nakon pola sata uspona Vanja kaže da ovo nama smisla i da se gore neće moći preživjeti sa folijom jer vjetar i snijeg šibaju užasno. Skida hlače i ponavlja „Ja sam bio finišer. Čekam te na kontrolama, ti si finišer!” Spušta se u kratkim hlačama po toj zimi natrag do posljednje kontrole, smrzava se još toliko i odlazi sa organizatorom…“ opisao je Nino nesebičnu gestu svog prijatelja. Vanja Šomođi, koji je prije dvije godine završio ovu utrku, nije želio nastaviti dalje bez njega. Svoje hlače dao je svojem prijatelju i time završio svoj nastup na UTMB-u na 95-om kilometru, a Nino je dobio priliku da se i on upiše u povijest i završi jednu od najprestižnijih utrka na svijetu.
U sportu koji je često opsjednut brojčanim rezultatima i novcem, u ovoj utrci pobjednik ne dobiva nikakvu službenu nagradu. Ovdje se natjecatelji ne nadmeću jedan s drugim, već protiv planine. I sebe samih. Odluka na sudjelovanje u ovoj utrci u sebi ima želju za avanturom, jedinstvenim iskustvom u kojem moraš izvući zadnje atome snage i probiti mentalne i fizičke granice kako bi došao do cilja. Osim mjesece napornih treninga za utrku, adekvatne opreme i visoke razine autonomije, potrebno je i biti u stanju prevladat umor, otrpjeti bolove i zatomiti strahove i sve one emocije (a ima ih mnogo) s kojima se susreću natjecatelji ovakvih utrka mega izdržljivosti. Svi natjecatelji su u toj istoj borbi. Ovdje nema mjesta za ego. I zato među natjecateljima vlada ogromno međusobno poštovanje. I prijateljstvo.
U Europi ima i dužih utrka, ali Ultra-Trail du Mont Blanc je poseban izazov. Tehnički vrlo zahtjevan teren (kamenje, oštri usponi i spustovi), planinski vremenski uvjeti i nedostatak sna za većinu trkača koji u utrci provedu dvije noći uvjeti su u kojima treba trčati tih 171 km sa 10.300 m vertikalnog uspona. Priroda se pobrinula na svoj način da obilježi ovogodišnje 15-to izdanje utrke UTMB. Na stotinu kilometara dugu stazu koju su trkači trebali proći nebo je spuštalo kišu, snijeg i gustu maglu. Nekoliko puta išlo se iznad 2500 metara gdje je bilo vrlo hladno, praćeno vjetrom i snijegom koji je natjecatelje šibao po licu. Kiša koja je padala stvorila je blato i sklisko kamenje. Noći su bile vlažne i maglovite.
Ali sve to vrijedno je finiša. Trčanje centrom Chamonixa, kroz ulice prepune ljudi koji svakog natjecatelja pozdravljaju, viču „courage“ i „allez, allez!“ i zvone zvonima svakom finišeru daju osjećaj pobjednika. Što u konačnici i je. Jer za svakog od njih ova utrka je osobno putovanje kroz koje su sami sebe tjerali do nezamislivih razina izdržljivosti, do krajnjih granica, i mentalnih i fizičkih. „Pretrčao sam posljednjih 8 km spusta i pri tome putem čestitao svim dragim trkačima iz cijelog svijeta! Trčao sam ko lud, imao sam osjećaj kao da me svi vole. To se ne može opisat koliko su ovdje ljudi pozitiva! Ulazim u cilj i u glavi mi jedina stvar – nisam razočarao sve one koje volim i upisujem se u slavnu obitelj UTMB finišera! Na cilju su me dočekala tri najdraža čovjeka – Vanja Šomođi, Ranko Orehovec i Tomislav Kelemen. Slavilo se do noći kao da mi nije bilo 60 sati bez sna!“ kazao je Nino.
Snimka ulaska u cilj:
