Koliko ti se puta dogodilo da negdje usred šume začuješ zastrašujuće režanje i zavijanje koje dolazi iz smjera – tvog želuca. I to sve zbog preskočenog doručka, zbog podcijenjenog njegovog značaja i straha da će ti se doručak u treningu početi “vraćati“. Možda i hoće na brzom kratkom treningu, ali prije treninga dužine moraš naviknuti svoje tijelo da prihvati hranjivi obrok jer, od jeke iz tvog želuca, gore i opasnije je samo ostati bez zaliha glikogena i pasti u stanje krize i opće slabosti. Nutricionisti koji rade s dugoprugašima tvrde da veliki postotak učinka na ultramaratonima, nosi ono što smo pojeli.
Ono što je kao prvo, važno naglasiti, da ne odgovara svima isto i svaki organizam funkcionira drukčije. Nešto što jednoj osobi odgovara, drugome teško sjeda na želudac ili će ga ekspresno potjerati u grmlje. Stoga, isprobavaj dok ne nađeš što ti najbolje odgovara – bolje da to radiš s treninzima, nego da eksperimentiraš pred utrke i na njima. Druga važna stvar je da na trening, kao ni na utrku dužine nikada ne ideš praznoga želuca, štoviše, treba se dobro najesti.
Dužina ne znači isto za svakoga
Ipak, imajući to na umu, potrebno je u obzir uzeti neke bitne čimbenike. Ovisi što ti smatraš dužinom, koliko ju žestoko i kojim ju tempom u brdu odrađuješ, odnosno koliko vremena provodiš na stazi. Također, veliku ulogu igra i vrijeme između obroka i treninga. Uz moju vožnju od pol sata to sat vremena do brda, obrok mi se ima vremena slegnuti, a kako se radi o treningu dužine, nikad ga ne započinjem žestokim ritmom.
Dajući sebe za primjer, brdski trening kraći od 20 kilometara ne smatram dužinom i odrađujem ga u relativno kratkom roku te jačim intenzitetom. Stoga, ne smatram da mi je obilni doručak prije toga neophodan, a još manje da mi je potrebna hrana ili ikakvi dodaci, gelovi i slično za vrijeme takvog treninga. Jedino potrebno na treningu jest tekućina – voda ili, eventualno, izotonik. Također, to ne znači da ne trebaš prije treninga ništa pojesti, samo da je dovoljno nešto lagano, poput smoothieja, ili voća i žitarica s probiotikom.
Dakle, ovo je bio individualni primjer. Nekome sve ispod 30 kilometara nije dužina, a nekome je sve što je iznad deset kilometara, trening dužine i možda ta osoba sporo i prilično dugo odrađuje brdski trening od 20 kilometara. To sve ovisi još i o zahtjevnosti terena, akumuliranom usponu te vremenskim uvjetima. Ni za koga, koliko god pojedinac bio dobar ili loš, 20 kilometara po lijepom i suhom vremenu nema jednaku težinu kao ista kilometraža po hladnoći i dubokom snijegu ili, pak, po kiši, vijavici i blatu.
Što jedu Jurek i McDougall prije trčanja Bakrenim kanjonima
Primjerice, kad znam da ću dan provesti u brdu, kod kuće volim pojesti pravi “doručak šampiona“, a tu bih rekla da su najhranjivija jaja na razne načine, bogata proteinima. Naravno, obogaćena i drugim dodacima koji će nositi i ugljikohidrate i masti (iako tijelo troši masti iz zaliha, pod uvjetom da ih imamo 😉 ). Može to biti ono najjednostavnije, omlet sa špekom, kuhana jaja ili ona na oko. Ako vam se da malo pomučiti, možete si napraviti poširana jaja, na Benedict način, a moja omiljena su meksička jaja na rančerski – Huevos Rancheros.
U knjizi Chrisophera McDougalla “Rođeni za trčanje” takav je doručak šampiona poslužen ponajboljim ultrašima prije treninga preživljavanja po Bakrenim kanjonima Meksika. U kolikoj mjeri takav obrok i dobra hidracija spašavaju život, govori činjenica kako su Jenn i Billy propustivši doručak i nošenje okrjepe sa sobom, gotovo izgubili živote gladni, dehidrirani i izgubljeni među zlokobnim stijenama brojnih kanjona, srčući vodu iz blatne lokve po kojoj su muljali magarci.
“Clarita nam je poslužila velike tanjure Huevos Rancheros, prženih jaja u domaćoj salsi i sa svježe nasjeckanim korijanderom na debelim, rukom zamiješenim tortillama. Jelo je bilo preukusno da bi ga se samo nabacalo u sebe, tako da smo jeli polako, dolijevajući si kavu nekoliko puta prije nego što smo ustali da krenemo. Eric i ja slijedili smo Scottov primjer (op.a. Scott Jurek) i ubacili si jednu tortillu u džep za poslije.
Moj izbor je recept iz “Mexico – Putopisne kuharice“, uz neke moje varijacije i mali balkanski twist: “U predindustrijsko doba posluživala su se dva doručka: kava i slatki kruh rano ujutro i nešto hranjiviji proteinski obrok, kasnije ujutro. Ova popularna jaja na rančerski uglavnom su se jela kao kasni doručak, ali danas se mogu naći na jelovnicima u svako doba dana, poslužena uz preprženi pire od graha i dodatne tortilje.“
JAJA NA RANČERSKI
Na maslinovom ulju ili masti staklasto popirjajte sitno nasjeckanu GLAVICU LUKA i 2-3 REŽNJA ČEŠNJAKA (dio češnjaka možete ostaviti za dodatak pred kraj kuhanja za intenzivniju aromu, ako niste osjetljivog želuca kasnije pri naporu). Moj dodatak, za lagani papričasti štih je 1 ŽLICA AJVARA. Popirjajte da zamiriši pa na to dodajte 1 sitno sjeckanu RAJČICU, DO 5 ŽLICA PASIRANE RAJČICE i 1/2 DO 1 sitno sjeckanu ČILI PAPRIČICU. Posolite i pirjajte nekoliko minuta dok se umak ne reducira i okusi stope. Također, naglašavam, ako imate sklonost žgaravici i “dizanju želuca“ od agresivnih namirnica, slobodno smanjite i češnjak i luk, ajvar nije obvezan i oprezno s ljutinom. Isto tako, rajčica može biti samo svježa, samo pasirana ili pak pelati. Isprobavajte i prilagodite sebi.
Nadalje, na tavi, na ulju do minute pržite TORTILJU, a u nedostatku tortilje možete ispeći DVOPEK u tosteru.
Po potrebi dodajte još masnoće i ispecite 3 JAJA NA OKO po osobi, ili po želji. Jaja poslužite na tortilji ili dvopeku te prelijte umakom. Poslužite vruće, po želji posipano sitno sjeckanim svježim peršinom ili listom korijandera.
Nema ljepšeg užitka, nego ovakav obrok “zaliti“ šalicom bijele kave. Moja idealna kava je spoj instant kave i cikorije (Divke ili Biance), s većim udjelom mlijeka te zaslađena medom. Na to sam se naučila u pokušaju da trošim manje kave, a uz to, cikorija je zdrava i bogata vlaknima te preslabo zastupljena u našoj prehrani.
Piše i kuha: Martina Maloča
