Višnja je vrijedna članica naših trkačkih grupa i osoba koja je počela trčati potaknuta virtualnim ligama Hrvatska trči. Donosimo njezinu priču. 🙂
Oduvijek sam se divila onim trkačima, pogotovo ženama sa skakutajućim repićima, dok bi prolazila autom pokraj njih, kako s lakoćom i elegancijom odrađuju kilometre pred njima. Kvragu, htjela sam i biti jedna od njih 🙂 .
Ali cijeli život sam lijenčina. Možda ne lijenčina per se, već je jednostavno svaka molba i svaki pokušaj u djetinjstvu da se bavim nekom aktivnošću završavao nedostatkom podrške i najčešće komentarom “ma što će ti to”. Nakon nekoliko takvih pokušaja, jednostavno sam prestala imati ikakve aspiracije da se nečim konkretnim bavim.
A tek sport, pa to je skroz priča za sebe. Nitko iz obitelji, ni bliže ni dalje, niti itko iz okoline nije se ozbiljnije bavio sportom. To je jednostavno bilo ono nešto dosadno na TV-u. Ali nekako, puno godina kasnije, u već odrasloj dobi, znala sam se tu i tamo, u nekoj sitnoj emocionalnoj krizi, uloviti trčanja. Bilo bi to možda par puta i potpuno neozbiljno, ali bi se desilo.
S ovim trčanjem sam, u šali ću reći, počela radi fejs algoritma. Naime, iskočila mi je toga dana reklama za Zimsku ligu Hrvatska trči, s totalno zabavnim konceptom i to je bilo dovoljno. Poslala sam frendici koja se već tad opako bavila trčanjem, rekla ajmo, ona je rekla ajmo i to je bilo to.
To je bilo na svjesnoj razini. Na onoj podsvjesnoj sam toliko već bila izgubljena unutar sebe da mogu slobodno reći kako mi je trčanje u neku ruku spasilo život.
A kod trčanja, spašava me što u ovih 9 mjeseci koliko god sam naučila o svojim mogućnostima, i dalje na svaki trening krećem s mišlju kako ću ja to sad odraditi bez pol muke. Naravno, uvijek je s mukom i pol, ali kao i porod, zaboraviš pa ideš opet 🙂 . I nije da ja to sebi govorim namjerno, da se potaknem, meni to tako prirodno, blagoslovljena sam tim mentalnim sklopom i sreća pa me drži već toliko dugo u svemu tome.
Jer teško ide taj napredak, teško do rezultata, većih pomaka, što je i razumljivo, ali sam ja nestrpljivo biće. Pa opet, koliko nestrpljivo, toliko i uporno i tvrdoglavo. I tu treniram svoju mentalnu snagu, tu guram mozak do krajnjih granica, tu sebi dajem podršku i poticaj, tu sebi dokazujem koliko mogu nadići svoje prirodne impulse i ne odustati. Tu gradim svoju izdržljivost, ustrajnost, svoju snagu.
Tako da ne, ne trčim zbog kila, ne trčim zbog mršavljenja niti nekih mišića. Trčim jer doslovno treniram mozak. I zato se smijem tu na slikama, zato se smijem na utrkama, zato izgledam kao da se strašno zabavljam, a usput kao trčkaram. Ne. Umirem skoro svaki kilometar, u sebi zavijam kao ranjena zvijer, te me boli ovo, te me boli ono, te ne mogu disati, te mi jedan dio mozga vrišti: ne mogu više, dok se drugi dere izdrži! Izgleda samo lako. Nije ni najmanje. Ali vrijedi.
Vrijedi svake minute, ne svakog kilometra, već svakog metra. Vrijedi. I spašava me i dalje. I ono možda najljepše u ovom trenu: nosi mi nove, tako divne ljude u život.
Da – nekad i kad patiš, možeš biti najsretniji.
PRIDRUŽITE SE GRUPI “HRVATSKA TRČI”
Napisala: Višnja Miličević
