(NE) SLUŠAJ ŠTO TI BAKA KAŽE!

Vodič za sigurnost u šumi: Ne pišaj po žici, ne stoj na nišanu, ne trči šumom sam po mraku i čuvaj svoje organe

Vilinsko kolo, foto: Iva Lulić

Nedugo smo pričali o stvarnim i imaginarnim opasnostima koje nas, trail trkače vrebaju u šumi. Dok smo se zadnji put malo više usmjerili na divlje zvijeri (stvarne), ovaj put pričamo o tome koliko je i u prirodi “čovjek čovjeku vuk“, koliko su određene prijetnje stvarne, a koliko stvar paranoje te – koja mitska bića prijete našim šumama.

 

Da ti je novčić za svaki put kad ti je dosad u tvojoj trkačkoj karijeri postavljeno zgroženo pitanje: “I ti ideš u šumu trčati? Sam(a)?! Kak’ te nije strah?“ Prijatelji za tebe misle da ti nisu sve na broju, mama te uvijek otprema s uputom da se čuvaš, pri tom se pitajući zašto ne možeš biti normalno biće koje radi u uredu od sedam do tri ili doma na “gruntu“, brine se za svoju obitelj, a u popodnevnim satima odmara i večeri provodi pred TV-om. A baka… baka te već zavjetovala svetom Antunu, plaća mise za tebe na redovnoj bazi i provodi besane noći tvojom krivnjom. Priznajmo, neke prijetnje u prirodi i nisu tako bezazlene, ne može se reći da se nikad nismo povrijedili. Ipak, u odnosu čovjek-priroda, opet je čovjek veća prijetnja. Ali one koje u trkačkih laika pobuđuju najveće strahove, i stvaraju u njihovoj glavi scenarije koje se ne bi posramili ni autori horora, produkt su isključivo podivljale mašte.

 

Električni čoban

Osim zadnji put spomenutog bika, još jedan neprijatelj trkača i ljubitelja prirode u predjelima gdje pasu kravice i ostala stoka sitnog zuba. Pogotovo onih naivnih i lakomislenih. Pa ti potrči lakomo na Jahorini prema zidu za penjanje, ne grabeći dovoljan raskorak preko žice – ni lijevom, a onda ni desnom nogom. Jer možda prvi put nije zapravo bio pravi strujni udar, možda je to samo bio statički elektricitet, epileptički napad, a možda ti se zapravo svidjelo, pa se moralo onda utvrditi gradivo i drugom nogom.

REALNOST: Kad trčiš predjelima gdje pase kritična stočna masa, bježi od svake žice kao vrag od tamjana ma koliko ona hrđava bila. Prekoračuj ju u šiirokom raskoraku kao laserske zrake u Nemogućoj misiji, plazi ispod nje poput komandosa u blatu, pa taman to blato ispalo iz krave i iz njega se pušilo. Kad imaš opciju “obična“ žica ili bodljikava žica, izaberi bodljikavu jer ova druga nikad nije obična. I ni za boga, ne pišaj po žici jer se za taj strujni udar nikad nećeš priupitati želiš li ga ponoviti.

 

Lovci

Dobroćudni veseljaci koji prave švedske stolove za divljač u šumi i pomno nad njom bdiju nekoliko metra dalje iz svojih kućica na drvetu, opremljenih madracima, a ponekad čak i kompletnom stolarijom. Održavaju ravnotežu hranidbenog lanca, rješavajući se kukolja u žitu.

Lovac i šumska dekla, foto: Iva Lulić

REALNOST: Vole si popiti kapljicu-dvije da se ugriju u hladnim šumskim noćima, pa im se zamuti vidno polje i učini im se da je kolega uzgojio rogove, pa im se tu i tamo otme metak-dva (a ponekad i rafal) u pogrešnom smjeru. Pa napucaju kolegu. Zasad trkača još nisu, ali ako navalimo na šume kao kakva pošast, mogli bi nas protumačiti kao prijetnju koja narušava eko-sustav. Zato, u najmanju ruku, ni pod razno ne kupuj crnu trkačku opremu. Ima da se šareniš kao papiga i svijetliš u mraku. Kriči svim duginim bojama i kriči iz sveg grla “Ne pucaj, ne pucaj!“ – čisto kao preventivno upozorenje 😉 . U svakom slučaju, sezona lova na papige još nije otvorena. Valjda.

 

Četnici i ostali “zeleni kadar“

REALNOST: Možemo odmah na nju prijeći, jer zaostali vojnici iz pretpotopnih ratova isplaze iz žbunja izgubljeni u vremenu, još samo u Murakamijevim romanima i u mašti moje bake: “A di ti to trčiš?“ “Po Papuku.“ “Jooj, nemoj tamo bolje, mene je strah za tebe, tam ima još četnika!“ U bližoj povijesti na tapetu su imigranti.

U svojem nezanemarivom trkačkom stažu, mogu reći da dosad nisam ni na jednog bombaša niti na bombu, u šumi naletjela. A ni na četnika. Iako, moram priznati da sam jednom za dlaku izbjegla njegov metak.

Pesoglavec, foto: Iva Lulić

Bicikliram ja tako pred koju godinu s dečkima uz bosansku granicu, idemo mi od Siska, putem Dvora na Uni pa preko u Bosnu na ćevape. Kad odjednom – bum! Ako nismo svi sa bicikla popadali u prašinu u položaj “poljubi zemlju“ i napunili gaće. Srećom, metak je promašio svu živad i pogodio moju prednju ćelavu vanjsku gumu i odvalio čitavu ripnu. Prst si mogao provući kroz rupu. A kakva je to tek eksplozija bila, ljudi moji!

Jedva smo se nekako probili do prvog sela, vjerojatno posljednjeg mjesta na planetu koji još ima telefon na čip-kartice. Visi on ispred dućana, a na njemu “visi“ prodavačica i priča li ga priča. Na naše suvremene komunikacijske uređaje operater javlja da smo već na prekograničnoj mreži. Dočekasmo blagajnicu da skonča svoj maraton i “naredi“ nam telefon, pa nazivamo poznanika koji, srećom, živi u Dvoru da nam kupi vanjsku gumu za montić. Nakon nekoliko sati čekanja dolazi dečko s novom gumom, a na upit što mu je toliko trebalo, kaže kako je morao preko u Bosnu po gumu jer u Dvoru nema trgovine s biciklističkom opremom. I to je moja priča kako sam skoro izginula od metka nevidljivog četnika.

 

Bajkovite fotografije hrvatskih mitskih bića pogledajte na stranici umjetnice Ive Lulić

 

Vještica iz Blaira, mrak i samoozljeđivanje

Jedan od važnih tipova trail treninga za ultre jest i noćni trening. Mnogima nepojmljiva stvar, noćni je odlazak u šumu, jer ondje iza drveća vrebaju svakojake nemani. Nakon što se usrećio gledajući Vješticu iz Blaira, priča mi frend, za njega u obzir dolazi samo odlazak u šumu po danu i u pratnji druge osobe ili njegovog dobermana. Osim noćnih vještica i lokalnih coprnica, u šumama još možemo susresti i Moru, Mraka, pesoglavca, vile, šumske dekle, šumske ljude Vede…

Vila, foto: Iva Lulić

Jednom prilikom, odlučivši se sama na ne-noćni trening, nego slučajno i krivom procjenom, pred kraj danjeg svjetla, u šumi me ulovio mrak i dočekao ludi provod. Bez čeone lampe. Sve je bilo u redu, trčala sam poznatu kružnu stazu, dobar dio treninga još je bio dan, ali negdje u zadnjoj četvrtini počeo se spuštati mrak. Sve OK, trčim, znam ovu stazu i u snu, nema panike, trčim, trčim… paf! I istog trena – hop! Popiknula sam se na korijen drveta i razletjela se koliko sam duga i široka. Međutim, pad nije bio strašan, malo sam zagrebala površinu koljena i skočila natrag na noge “prije nego sam pala“. Nastavljam, dobro sam, samo moram biti malo opreznija.

Ubrzo izlazim iz šume sa singlice na makadam. Nemam još puno do auta, kroz mrak se nazire nadstrešnica roštiljarnice kao znak civilizacije, ali – preda mnom nasred puta “iskače“ drvo. Što je sad ovo?! Ovoga neki dan nije bilo! Poprijeko cijele širine makadama srušena je gusta krošnja. Nemam opcije za zaobići – slijeve gusta šikara, s desne jarak pun kopriva. Još jednom napominjem da se sve odvija po mraku. OK, nije problem, provući ću se nekako. Dotaknem granu i nabodem se. Agacija! Nema šanse da se kroz to proverem.

Divlja dekla, foto: Iva Lulić

Izgubljeno hodam s jedne strane makadama na drugu i pokušavam procijeniti kojom je stranom manje nemoguće zaobići. Hmm, možda ovaj jarak s koprivama nije toliko dubok. Pregrmjet ću to nekako, pa što ako se malo opečem! Zagazim oprezno jednom nogom, prebacim težinu, a poda mnom počne pucketati i propadati gnijezdo suhih tankih grančica. Propadam sve dublje i panično se s obje ruke lovim za visoke koprive, kako bih imala neko uporište da se vratim na čvrstu podlogu.

Vraćam se na makadam, bacam pogled na lijevu stranu u šikaru: “Ne, ne mogu tu, tu se nemoguće provući!“ I tako, stojim tu u mraku, sama, natrag ne mogu, kružna je staza, predaleko je, a preriskantno skretati na puteve za koje ne znam kamo vode. Ništa, idem probati šikarom, pa kud puklo da puklo. Nemam drugog izbora. Verem se, provlačim, svrbi, peče, imam osjećaj da po meni plaze tisuće krpelja, jesam li spomenula da je mrak(?), a poprilično sam sigurna i da sam krajičkom oka vidjela vješticu iz Blaira (ili s Vinice, svejedno) kako vreba iz prikrajka. Panično požurujem dok mi se bršljan zamata oko gležnjeva, a trnje zabada u meso, i napokon – sloboda! Izlazim na makadam i trčim prema autu kao sumanuta, jedva čekajući da svima ispričam svoju dogodovštinu. Bih li to ponovila? Hmm… Ma, naravno… khm!

REALNOST: Radi noćne treninge, ali ne radi ih sam(a). Ili bar ne bez čeone lampe. Možda te neće napasti tamo neke šumske nemani, ali možeš se naći u nizu drugih bezizlaznih situacija, a gdje će te teško netko ili na vrijeme pronaći. Moj pad je mogao biti mnogo zlokobniji

Šumski Ved, foto: Iva Lulić

 

Silovatelji, poremećeni serijski ubojice i preprodavači organa

Još jedan od zanimljivih argumenata netrkača, zašto bi me trebalo biti strah ići u šumu sama (bilo danju ili noću), prijetnja je koja ne vreba od šumskih nemani – stvarnih ili mitskih zvijeri; nego od ljudske ruke. Teško je zabrinutoj mami i paranoičnoj baki objasniti da u šumi nema baš mnogo ljudi, pa time ni potencijalnog plijena silovateljima ili poremećenim serijskim ubojicama. Istina, jednom sam prilikom na šumskom putu susrela stričeka kako u tačkama gura poveliku kvrgu pokrivenu žutom kabanicom (hmm, je li niz rub ono kapala i neka krv?), ali ne treba mašti dozvoliti da podivlja. Vjerojatnost je da je samo(!) u pitanju krivolovac ili “odlagač divljeg otpada“. Nekako je malo vjerojatno da silovatelj razmišlja na način “U! Idem u šumu tražit puce, tam sve vrvi od njih!“ Ruku na srce, malo kome bi palo na pamet da ima ženske glave koja bi se odlučila trčati šumom k’o kakva luđakinja i divljakinja. Osim toga, odlučiti se ići u šumu u “lov“ na komade, iziskuje popriličan napor, pogotovo na trčeće komade.

REALNOST: Najizvjesnije prijetnje vrebaju, ipak, u nešto užem krugu civilizacije.

Što se tiče preprodavača organa, prema teoriji moje bake, oni ne vrebaju samo u šumi. I bliže su nego što smo mislili. Štoviše, skrivaju se kao vuk u janjećoj koži i glume da su nam prijatelji.

Baka: Milo, došli su po seku neki dečki na biciklima. Čekaju ju pred kućom. A ko su oni? Jel ti njih poznaš?

Buraz: Pa njeni prijatelji s kojima biciklira. Ne poznam ih.

Baka: Ooo, pa kak ih ne poznaš?! A jel rade oni di?

Buraz: Pa ne znam, bako, valjda rade. Šta ja znam!

Baka: Ne znam, milo, mene je strah. To sad puno otimaju, ima tih što te drogiraju pa ti izvade organe i prodaju. Bilo je na vijestima…

Kuga, foto: Iva Lulić

Piše: Martina Maloča

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here