POVRATAK OTPISANIH

Zašto sam se vratila trčanju

Rastresena, iscrpljena i zasićena. Umorna. To bi bile riječi koje najbolje opisuju svibanj 2017. godine, kada sam se hodajući vratila s trčanja sa svoje standardne dionice treninga. Jednostavno više nisam mogla. Naravno, ne mislim na fizičku nemoć, nego trenutak kada um više ne može natjerati tijelo na to da istrči više korak. Jedan, jedini korak.

 

Moram si dati malo vremena, moram predahnuti, povući se.. Moram se maknuti. 

Vrijeme je prolazilo, ali osjećaj nije jenjavao. Učila sam živjeti u spoznaji prolaznosti života i znala sam da trčati sada ne mogu jer posvećenost koju sam do tada trčanju pružala bila je ogromna.

Kolega trkač komentirao je kako mu nije jasno kad netko zbog privatnih problema prestane trčati. “Ja to ne kužim! Kak ne možeš više trčati? Moraš! Poslije ti bude super!” Oh, da, naravno da se osjećaš bolje, ali što ako nestane osnovni motiv…?

Trenirala sam intenzivno godinama, nizajući tako mnoge utrke: polumaratone, nekoliko maratona, pa i kraćih ultri. Čelična volja vodila me kroz trenažni proces zimi, ljeti, uvijek. Obožavala sam trenirati, svaki trening bilježila bi svojim Polarom, uspoređivala rezultate i napredak. Učila sam mnogo o trčanju, ali učila sam mnogo i o sebi. Nisam ni sanjala da bi me išta u životu moglo izbaciti iz mojih patika za trčanje.. Ipak, je.

Prošlo je nekoliko godina do trenutka kada sam počela ponovo priželjkivati kretanje. Forma nije postojala, a par kila viška neugodno je žuljalo oko struka.

 

Moram krenuti. Sad zaista moram.

Jedne sunčane, proljetne nedjelje, odlučila sam otvoriti ormar u kojem su tri godine čekale trkačke majice, hlače, tajice.. Navučem na sebe što se navući da, obujem patike i istrčim na cestu. Agonija i čarolija ponovnog početka je nevjerojatna. Ono što je nekad bilo prvih nekoliko kilometara za zagrijavanje, početak “pravog” treninga, sada se čini nerealno teškim.

 

Oh, pa ovo je predivno, ja trčim!

Prvih nekoliko stotina metara osjećala sam se sjajno. I to je bilo sve od sjajnog osjećaja za taj trening. Ubrzo nakon toga sam se uspuhala, oznojila, usporila, počele su me boljeti svi mišići na tijelu.

Ahaaa, tako se osjećaju oni koji su tek počeli trčati… – pomislila sam spoznajući situaciju koja mi je bila potpuno strana. Kada si u formi nije ti jasno kako netko ne može držati tempo od recimo, pitomih 5:15min/km. Sada mi je bilo jasno.

Nakon nekoliko napaćenih kilometara vraćam se kući, jedva dižući noge na stepenice, osjećaja k’o da sam istrčala maraton.

Nakon te nedjeljne avanture nisam ponovo trčala neko vrijeme, ali dolaskom toplijeg vremena želja je ponovo rasla, tinjala, postojala. Trčkaranja su postala češća, ali daleko, daleko od nečeg što bi se moglo zvati treniranjem. Krenula sam tako i na lokalne lige. Neopterećena, bez sata, trčala sam prema osjećaju. Naravno, znala sam realno stanje svoje tjelesne forme pa nisam niti očekivala rezultate vrijedne spomena. U tom trenutku, za mene je bilo dostignuće pojaviti se na kolu lige. Sada i to razumijem.

Ispred mene u cilj redovito ulaze trkačice i trkači koji su prije nekoliko godina uvijek stizali nakon mene. Naravno, to je svojevrsni, dobar udarac egu, ali ja se svejedno veselo smješkam zadovoljna činjenicom da imam želje i da me to zapravo uopće ne smeta. Bila sam na neki čudan način ponosna na sebe i totalno nadahnuta ljudima koji su ustrajali.

Vratila sam se trčanju jer znam da je ljudsko tijelo u svoj svojoj cjelini rođeno za aktivnost, stvoreno za pokret. Kada trčim ne opterećujem se tempom, kilometrima niti imam vojnički režim treniranja. Trčim kada mi se trči, trčim za sebe. Shvatila sam da je svako trčanje bolje od ne-trčanja. Možda ponovo zaživi želja (i disciplina) da istrčim od Zagreba do Čazme, da ganjam osobni na maratonu ili na dravskoj ligi. Možda, ali ništa se neće dogoditi ako neću. Jedino što mi je sada važno je da danas obujem patike i uživam trenucima slobode.

Kada te život šamara i kad si u sumnji trčati ili ne – odgovor je uvijek isti – da, trčati. Možda nemaš motiva za natjecanje, možda nije tvoja stvar da se ganjaš, možda nije vrijeme za obaranje osobnih rekorda. I to je ok!

Jedino je važno nastaviti se kretati, osluškujući vlastiti unutarnji tempo, bez cilja ili s njim, ali nikad stati.

Piše: Ana Pavčec

Što misliš o temi?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here