Putovanje, podizanje startnog broja, presvlačenje, zagrijavanje. To slatko iščekivanje pucnja startnog pištolja, osjećaj uzbuđenja kad se izmjenjuju hrabrost i nesigurnost, susret s dragim ljudima, tisuću misli odjednom… sve to i puno više od toga, tjera nas da se utrkujemo. A nećemo svi pobijediti na utrci. Ili možda hoćemo?
Nemoguće je pobrojati sve razloge zašto nam trebaju utrke, oni su poprilično individualni. No možda postoji nešto iskonsko što nas privlači toj šarenoj gomili i tjera da budemo dio nje. Jedna od najčešćih zabluda ljudi koji sport gledaju samo na TV-u je da je pobjeda sve – ne, na utrku se ne ide radi pobjede. Čak i oni najbolji, koji pobjeđuju, na utrku ne idu radi pobjede. Na utrku se ide radi doživljaja.
Jednom je netko rekao da novcem možeš kupiti stvari ili novcem možeš kupiti doživljaj. Taj doživljaj, to iskustvo s utrke, s vremenom će se pretvoriti u sjećanje. Sjećam se utrka iz 1987. godine, a ne sjećam se imena kolega s kojima sam išao u srednju školu. Sjećam se kakvo je bilo vrijeme, kako smo putovali na utrku, koje sam tenisice nosio. Sjećam se svog prvog maratona i zadnje uzbrdice na Plitvicama, a ne sjećam se prvog predavanja na fakultetu koje je bilo dan kasnije. Vjerujem da je tako s većinom trkača, nama utrke znače stvarno puno.
Trkački dio nas živi kroz utrke. One daju smisao svakodnevnom peglanju kilometara, one su crvenom bojom označene u kalendaru, one nas mijenjaju na bolje i tjeraju naprijed. Veliki dio našeg svakodnevnog života ravna se prema rasporedu utrka – radi njih slijedimo plan treniranja, mijenjamo navike, živciramo se kad preskočimo trening, patimo kad smo ozlijeđeni… Utrke su moćan alat koji nas održava budnima onda kada bismo najradije odustali.
I na kraju, kada prođemo kroz cilj i oko vrata stavimo finišersku medalju, kad s ponosom na idući trening obučemo majicu sa zadnje utrke, pogledat ćemo u kalendar i napraviti novi plan za sljedeću utrku.
Jer svaki trkač i trkačica zna – sve dok prolazim ciljem – ŽIVIM.
(Z. M.)
