Trčati sam počeo tek u svojoj 47. godini života, nakon 25 godina pušačkog staža i još duže sportske neaktivnosti. U roku od 2 godine nastupao sam na ultramaratonima dužina i 100 km – što je netipično i vjerojatno prebrzo, pa sve moje “savjete” treba uzeti s velikom rezervom.
Nakon godine i pol trkačkog staža, manje ili više uspješno istrčanih maratona i polumaratona, počeo sam se zanimati za bosonogo trčanje. Uzrok tome su bili nokti na nogama ili ono što je ostalo od njih, te prve ozljede mišića i tetiva. Izbor cipela za trčanje mi je bio problem, nikako nisam mogao naći odgovarajuće za svoja široka stopala sa visokim svodom.
U proljeće 2014. slučajno sam naišao na knjigu Chrisa McDougalla “Born to run” (nedavno prevedena i izdana kod nas), koja promovira bosonogo trčanje na vrlo zanimljiv način, a koja me potaknula da pokušam. Nabavio sam minimalističke trail tenisice i povremeno trenirao u njima (Merrel trail glove, New Balance minimus). Osjećaj trčanja u takvim tenisicama bio mi je odličan, pod stopalima sam osjećao teren, kamenje, korijenje, a stopala su bila zaštićena. Međutim, kod većih udaljenosti javljali su se problemi: prvih 40 km utrke Velebit 100 u lipnju 2014. odradio sam u NB minimus, uz dosta makadama i kamenja, nakon čega su mi tabani bili bolni i jedva sam dočekao preobuvanje u “normalne” tenisice.
Krajem srpnja 2014. počeo sam redovite bosonoge treninge, većinom na Jarunu. Oko Jaruna postoji rolerska staza, idealna za početke bosonog trčanja, zbog vrlo glatke površine, a pored rolerske staze je ugaženi zemljani puteljak. Uživao samu ranojutarnjim bosonogim trčanjima po njemu, kad je trava puna rose. Obično sam od doma do Jaruna (malo više od 1 km) išao u laganim tenisicama, koje bih izuo po dolasku, vezao zajedno i ostavio ispod krova sudačke kućice pored veslačke staze, ili na grani nekog drveta. Na početku, dok nisam mogao bos pretrčati krug od 6 km, tenisice sam nosio u rukama ili u laganom ruksaku. Poslije sam trčao po grubom asfaltu ceste, često sam bos izlazio iz stana.
Bosonogo trčanje ima neke razlike od trčanja u tenisicama:
– kraći korak i posljedično tome veću kadencu
– prednji dio stopala prvi dodiruje podlogu, nikako peta
– koljena su uvijek malo savijena
– tempo trčanja je sporiji
– više se vodi briga o signalima koje tijelo šalje, nego o tempu trčanja, itd.
Sve to dođe samo od sebe, bez razmišljanja, tijelo se brzo prilagodi.
Bilo je puno začuđenih pogleda na moje bose noge prilikom treninga, pa i pitanja usputnih šetača i kolega trkača tipa: “Kakav je osjećaj trčati bos?” (Odgovor: “Pa, izuj se i saznaj!”)
U rujnu sam odlučio bosonog trčati ZG maraton, pa sam počeo i s treninzima dužine. Tada sam više počeo trčati u društvu, da dužina lakše prođe. Posebno se sjećam treninga dužine s AK Sljeme na Jarunu, 35 km po kiši i usputnih pitanja: “Jesi li poludio do kraja?”, “Zar nemaš para za tenisice?“, itd., za koja sam znao da je najbolje ignorirati.
Vikend prije ZG maratona sam išao (obuven) na Valamar trail ultru 73 km u Istru, koja je bila čista uživancija, ali se baš nisam uspio oporaviti potpuno u tjedan dana.
Bosonogi maratonac
Na dan ZG maratona je bilo vrlo toplo, pa sam zadovoljan i spreman započeo svoj prvi bosonogi maraton nakon kratkog zagrijavanja. I odmah sam naučio da kocke oko tramvajskih tračnica i na Ilici nisu dobra podloga kad si bos, dok se u tenisicama uopće ne primjećuju. Plan mi je bio 3 h 45 min, pa sam držao tempo, navijao za brzance koji su stizali iz suprotnog smjera i mahao svima pored staze. Polumaraton je odrađen po planu, ali u drugom krugu je postalo jako vruće. Asfalt se užario, pa sam često birao bijelu traku na cesti da po njoj gazim. Malo sam ubrzao poslije 30-og km, prestigao neke trkače, ali se to pokazalo kao greška. Oko 38 km me ulovio grč u jednoj nozi, pa i drugoj, očito posljedica utre od prošlog vikenda, pa sam imao vježbe istezanja na britanskom trgu. Napokon sam nastavio i došao nadomak cilja, gdje me navijanje Sljemenaša dodatno poguralo. U finišu, 10metara prije ciljne linije, spazim svoje navijače, suprugu, sina i šogora, pa prvo njih pozdravim. Suprugu sam poljubio, pozdravio dečke i onda ušao u cilj. 3sporta je to komentirao :“Čovjek koji zna svoj
e prioritete”.
U cilju rezultat 3h47min, prekrasan osjećaj, grah, pivo, prepričavanje utrke, fotkanje…
Nakon maratona sam se jako dobro osjećao, bez bolova, žuljeva, ikakvih problema. Malo je duže potrajalo dok sam oprao tabane do prihvatljive nijanse.
Skupa greška
Nastavio sam trčati bos ili u minimalističkim tenisicama i dalje, sve dok nisam početkom studenog napravio grešku: na trail trening na Samoborskom gorju u dužini od 50 km sam išao u Merrel trail glove tenisicama, bez čarapa (naravno). Merrelice su inače imale manu (design fault) koji do tad nisam uočio: nisku petu (mislim na gornji dio pete naravno, ne na đon). Taj se niski rub pete na uzbrdicama, kojih je bilo dosta na tom treningu, usijecao u Ahilove tetive, te su ozljede bile jako bolne. Zadnjih 5 km po cesti nisam mogao hodati, već sam trčkarao na prstima, na pete nisam mogao stati. Ta me ozljeda pratile dosta dugo, a ironija je u tome da se ne bi ni desila da sam išao potpuno bos.
Samo naizgled sporiji
Još jedan detalj bosonogog trčanja: ljeto 2015, liga Puntijarka, 30°C, jedno kolo sam trčao bos. Svi koji su bili na Puntijarci znaju koliko nam stazi ima korijenja, kamenja, grančica, na koje treba paziti u tenisicama. Kad si bos, čini se moraš paziti duplo više. E, pa nije baš – paziti se mora, ali lakše je kad je tijelo direktno u dodiru s podlogom, bez debelog đona između. Brzina trčanja je ograničena i „bockavošću“ podloge, priznajem, što je oštrija podloga ide se sporije. Ali, onda ostaje snage za finiš, kad je većina trkača iscrpljena i hoda uzbrdo do cilja. Tada se laganim trkom prestižu drugi trkači pred ciljem , a to je najbolji osjećaj. Tenisice sam nosio u ruksaku na leđima, nizbrdo sam se spustio obuven.
I iduće godine ću trenirati bosonog, te istrčati barem jednu dužu utrku tipa maratona. Koliko je rekord barefoot maratona u Hrvatskoj, zna li netko (Ivša?)? Mislim da ću jesenski maraton ganjati barefoot PB 3:30.
Autor: Zoran Kurdija
