U subotu 9. travnja 2011. po vjetrovitom i sunčanom vremenu održan je Breveto Drava 2011.
Već prije 8 sati ispred hotela Park u Čakovcu okupila se lijepa gomilica biciklista i jedna biciklistica, svi spremni za 207 km “šetnje”. Ispred hotela čekala je dobro pripremljena ekipica iz Međimurskog biciklističkog kluba “Mura” predvođena Nenadom Ciglarom, glavnim organizatorom ove vožnje. Startnina samo 70 kn (tko je htio medalju trebao je platiti 140) koja je uključivala karton (brevet) na koji se evidentiraju vremena dolaska na kontrolne točke i cilj, karta puta i najkorisniji dio – pisane upute za svako skretanje na cijeloj stazi. Ranije su bili pripremljeni i GPS “tragovi”, karta, izjava i sl. – uglavnom, prijava ekspresna.
Brevet (ili breveto) označava potvrdu tj. karton na kojem se evidentiraju podaci o vozaču i vožnji, a nakon završetka popunjeni se breveti šalju u sjedište francuske organizacije Audax Club Parisien koja stoji iza “Randonnées à alure libre” (tj. breveta neograničenom brzinom). Dakle, radi se o ekstremno dugoj biciklističkoj vožnji koja nije utrka. Dužine su od 200 do 1.400 km, vremenska ograničenja za prolazak kroz kontrolne točke i dolazak na cilj postavljena su tako da se trasa može proći u umjerenom tempu. Naglasak ovakve vožnje stavljen je na ispitivanje vlastitih mogućnosti, ali i na druženje s istomišljenicima, zajedničku vožnju u grupi i sl. Brevet nema pobjednika, svi biciklisti koji ga završe jednako su vrijedni.
Pedesetak vozača pripremalo se za start na parkiralištu ispred hotela, svatko na svoj način i prema ranije zamišljenom rasporedu okrepe, hrane, tempa… Kolega Ladislav i ja, kojima je ovo prvi brevet imali smo potpuno različit pristup – njegov je bio minimalistički (samo bicikl, jedan bidon nekoliko pločica i sendvič) dok sam ja imao i rezervni dres, čarape, pločice, dvije boce isotonika, domaće energetske pločice, sve to spakirano u vrećicu na “paket-tregeru”.
Znak za start dan je u 8:17 h. Lagano se razvlačila ova šarena kolona ulicama Čakovca u smjeru istoka i grada Preloga. Naravno da smo svi morali stati na semaforu na obilaznici, još uvijek u velikoj grupi. Vožnje od Čakovca do Preloga gotovo se i ne sjećam. Sjećam se razgovora i zafrkancije i ugode koji donosi vožnja gotovo bez napora dok je ispred tridesetak biciklista – a vozi se 30 km/h.
Negdje prije Preloga vodeća se grupa razdvaja na dva dijela, prvi dio koji je držao tempo oko 33-35 km/h odlazi, a ostaje petnaestak biciklista u tempu oko 30 km/h. Slavek i ja ostajemo u ovoj grupi. Nakon izlaza iz naselja vozili smo pored kanala hidroelektrane cijelo vrijeme s jakim sjevernim vjetrom koji je puhao bočno ali povremeno i u prsa. Inače ugodan dan za vožnju kvario je samo taj vjetar.
Vozimo kroz pitome doline pored Drave, kroz podravska sela gdje nas često prate i povici podrške i stigli smo na prvu kontrolnu točku – mjesto Ždala. Iza nas je 72 km vožnje, u caffeu Flamingo konobarica potvrđuje kartone pomalo iznenađena tolikim brojem “muškaraca u tajicama”. Kratki odmor i krećemo dalje. Jedan dio prijašnje grupe odlazi ranije, a mi ostajemo vjerni našim kolegama iz BK Sveta Nedelja s kojima smo i stigli do Ždale.
Vožnja do Novigrada Podravskog bila je jako ugodna. Onom vjetru koji je povremeno radio probleme sad smo okrenuli leđa pa nas je nosio i pomagao da vozimo dobro preko 30 km/h. Grupa je kompaktna sve do obronaka Bilogore. Poslije Novigrada Podravskog počinje penjanje na prvo brdo, Bilogoru, gdje se grupa počinje osipati. Ostaje nas šest s podjednakim tempom, oni lakši i bolje pripremljeni idu bolje uzbrdo, a nekoliko krupnijih kolega i ja jurimo nizbrdo (živjela ona formula o masi, akceleraciji…). Kroz okolicu, pa pored Bjelovara preko zaobilaznice i valoviti kraj prema Vrbovcu dolazimo do Sv. Ivana Žabnog. Tu punimo svoje zalihe vode i imamo kratku pauzu jer naš čeka još petnaestak km do Križevaca.
Druga kontrolna točka je u Križevcima u pivnici (!) i pizzeriji (!!!) u samom centru. Već pomalo umorni, nakon 145 km vožnje u hladu dvorišne terase obnavljamo energiju – netko pivom (pšenično je zdravo), netko pizzom ili sendvičem. Uglavnom, okupirali smo osoblje izvan uobičajenog vremena za gužvu.
Nakon pola sata krećemo na najteži dio breveta – preko Kalnika. Izlazak iz Križevaca već nagovještava valovit teren koji se završava usponom na Kalnik cestom u Sudovcu. Osjećam već umor, ali vozim polako svako brdo štedeći snagu za taj “završni udarac”. Slavek, vjerni klupski kolega koji ima snage za vožnju u prijašnjem ritmu prati me i vuče od Križevaca do Čakovca. Mogao je bez problema stići na cilj pola sata ranije, ali on ostaje i pravi mi društvo u mojoj muci. Penjemo se sada sami, jedan po jedan brežuljak sve do zatvorene ceste kroz Sudovec. Sunce već ozbiljno grije, vozim brzinom ispod 10 km/h, serpentine se nižu… No uskoro vrh – a onda nekoliko kilometara jurnjave po glatkoj (zatvorenoj) cesti. Stižemo u Novi Marof gdje osjećam najveću krizu za vrijeme cijele vožnje. Stajemo u kafiću na ulazu u N. Marof gdje u društvu simpatične konobarice prikupljam snagu za dalje. Ne znam što je stavila u kolu, ali nakon toga sve je lakše. Nekoliko uspona, Varaždin Breg (čekanje na semaforu zbog radova) i spust u Varaždin. A ovdje je proradio adrenalin. Vidimo da je gotovo, prolazimo pored Slavekove zgrade i kroz grad. Na izlazu iz grada u Međimurskoj srećemo u prolazu klupske kolege koji nas pozdravljaju (hvala Karla za vrisak!). Na mostu radovi, ali nastavljamo nakon par minuta.
Zadnji dio, od N. Marofa do Čakovca bio je najteži – ne samo zbog nakupljenog umora već i zbog vjetra. Onaj isti sjevernjak koji nas je gurao u prvih 100-tinjak kilometara sad nas koči. Slavek vuče 90% vremena, ja kad osjetim da mogu.
Nakon 8 sati i 43 minute od starta stižemo na cilj – na isto mjesto u Čakovcu s kojeg smo ujutro krenuli. Vozili smo 7:36 sati što daje prosjek od nešto iznad 27 km/h. Svi koji su završili ovakvu ili sličnu “avanturu” znaju da onaj hormon sreće koji se izlučuje pri ovakvim naporima drži još neko vrijeme. Mene je držao dva naredna dana. Jedva čekam ponoviti taj osjećaj.
Autor: Zvonimir Mikašek, foto: BK Sv. Nedelja
