Najduži europski breveto “1001 miglia” održava se svake dvije godine, a trasa mu prolazi kroz najljepše provincije Italije. Trasa breveta počinje sjeverno od Milana, u mjestu Nervianu, spušta se prema jugu, skoro do Rima, a zatim penje bliže zapadnoj obali opet do Nerviana.
Prolazi kroz sljedećih 7 regija LOMBARDIA-EMILIA-UMBRIA-LAZIO-TOSCANA-LIGURIA-PIEMONTE. Duljina trase iznosi 1.625 km a visinska razlika je oko 17.000 metara.
Od 330 prijavljenih natjecatelja iz cijelog svijeta, prijavljena su četiri iz Hrvatske – Ares Buršić, Darko Fojs, Siniša Babić i ja. Član naše ekipe je i dr. bic. sci. (doktor biciklističkih znanosti) Nenad Ciglar koji mehaniku bicikla poznaje u dušu. On je i naš vozač, dobavljač hrane, prevoditelj, otac i majka. Na put krećemo dva dana prije starta breveta. U domovinu Gira smo stigli ujutro u sastavu Neno, Darko i ja. Ostali dolaze kasnije.
Budući da će ovo putovanje biti u potpunosti posvećeno biciklizmu, prvo odlazimo u biciklističko svetište Madonna del Ghisallo. Mala crkva na prijevoju iznad jezera Como, puna je biciklističkih relikvija. 
U crkvi je izložen bicikl Francesca Mosera, kojim je oborio svjetski rekord u vožnji na jedan sat, zatim bicikl kojim je Maurizio Fondriest osvoji svjetsko prvenstvo 1988. Naravno tu su još i Coppijeva te Merckxova mašina, te bicikl na kojem je poginuo Fabio Casarteli 1995. Nekoliko desetaka metara od crkve sagrađen je muzej, koji čuva eksponate od kojih još i sad osjećam uzbuđenje. Tu na zidu vise sve “maglia rosa” majice potpisane od pobjednika Gira kroz povijest, dresovi svjetskih prvaka, rukavice, sprinterice. Oči su mi zasvijetlile kad smo se približili Merckxovom biciklu kojim je pobijedio Giro di Lombardia. Narančasta rama, s plavom trakom volana i campagnolo nuovo record grupom i ambrosio obručima. Tu se slikam s biciklom, stavljam ruke na isto mjesto na volanu i u položaju koji je najviše volio Eddy. Ovo je neprocjenjivo!
Neno i Darko ragledavaju stare mehaničarske alate te nastavljamo prekopavati povijest. Nakon posjeta muzeju upućujemo se u naš hotel na odmor. Sljedeći dan provodimo, rješavajući formalnosti oko utrke a stižu nam i Ares i Siniša.
Područje starta, atletski stadion, pun je biciklista. Start je u 21:00. Puštaju nas da startamo u valovima od po 30 biciklista u grupi. Ova vožnja od 1.625 km podijeljena je u 19 etapa na kojima su kontrolne točke.
Brevet započinje prvom etapom Nerviano – Fombio u duljini od 104 km. U grupi se nalazimo Ares, Darko i ja, polako vrtimo i dogovaramo taktiku. Grupa navigira prema Milanu. Bezbrižni smo do desetog kilometra kad se događa incident u grupi. Cijela grupa u sekundi staje dok Ares metar ispred mene izvodi salto sa uvrtanjem i doskokom na koljeno i lakat. Molim boga da su mu ključne kosti na mjestu! Sam se pridiže i provjerava bicikl. Pao je lanac, strgan je dio prednjeg mjenjača, volan stoji u stranu a prednji kotač u laganoj osmici jer je pukla žbica. Gotovo je!, grupa nas tapša po ramenu, pozdravlja i odlazi. Nas trojica stojimo u mraku i gledamo se. Osposobljavamo bicikl , dezinficiramo Aresove rane i krećemo. Ares je inače ACP (Audax Club Parisien) predstavnik za Hrvatsku, isto što i Fermo Rigamonti (organizator miglie) za Italiju. Ponosni smo na njega, stisnuo je zube, vozi i ne kuka, iako ima dvije gadne rane na laktu i potkoljenici. Kako smo izgleda, u prvoj etapi osuđeni da isprobamo sve čari rando vožnje, tako se uskoro gubimo i počinje tumaranje po lokalnim putevima i poljima. Počinjemo kombinirati više vrsta navođenja, prema GPS-u, prema oznakama na asfaltu (strelice sa slovima “mi” te prema road booku. Road book je ovdje stvarno “book” na dvadesetak vodootpornih stranica. Na kontrolu u Fombio dolazimo jedva u vremenskom limitu i kao 270. u poretku.
Etapa 2. Fombio- Colorno u dužini od 84 kilometra.
Čini se da je bilo sve u redu, jer se iz ove etape ničega ne sjećam.
Etapa 3. Colorno –Massa Finalese u dužini 83 kilometra.
Isto kao i etapa 2., osim što su u Massa Finalese uz vodu na kontroli nudili i salatu od riže, pecivo, kolač, kavu i colu. Naravno da smo to sve istresli u želudac. Ipak smo prešli 271. kilometar. Jutro je.
Etapa 4. Massa Finalese –Faenza u dužini od 120 km.
Ovo je već “muška” etapa. Nebo je bez oblačka a temperatura se penje na 37 stupnjeva. Nema daška vjetra. Prolazimo kroz predgrađe Ferrare, a lijevo od nas se odvaja cesta za Bolognu. Dostižemo grupice natjecatelja. U Faenzi je pravi ručak, pasta, peciva, voda, cola, espresso.
Etapa 5. Faenza-Dicomano
Faenza je bila cilj jedne etape Gira 2003. g. U ovoj etapi počinju brda. Prvih 400 kilometara je bilo samo zagrijavanje. Prolazimo kroz Forli, gdje je najbliža točka naše trase prema Jadranskom moru. Blizu su nam Ravenna i Rimini. Penjemo se na prijevoj Valico Trefaggi a nakon toga slijedi spust u Dicomano. Spustevi su jako strmi i brzi i s veseljem zapažam da nema sitnih kamenčića na zavojima kao kod nas.
Etapa 6. Dicomano – Chiusi della Verna
U Dicomanu između ostalih srećemo slovenske randonere Tanju Kavčić, Andreja Zamana i Edija Vovka. Krećemo u 8 sati navečer, pred nama su dva brda. Na samo 74 kilometra nakupit ćemo 2014 m penjanja. Prvo brdo prolazi OK, na drugom je svima teško, ali mene je posebno sastavilo. U našem društvu izmjenjuju se Danci, Talijani i Francuzi. Prvi vrhu ostajemo sami, no ja vidim sjene i mislim da nas je bar šestero. Otresem glavom, vidim samo Darka i Aresa. No, ovi nestvarni se uporno pojavljuju, vozim i spavam. Vidim crno bijele slike, Coppija kako skupljenim rukama kontrolira preveliku ramu, te Bartalija kako mu pravi društvo. Vidim mrtve. Tresem glavom ne bi li se razbistrio, no srećom dolazi vrh Chiusi della Verna i odatle još malo do samostana na vrhu. Tu smo u pola dva iza ponoći. Samostan nudi obilnu okrijepu u vidu pršuta, peciva, kolača, vina, kave, lubenica i dinji. Umataju nas u bijele plahte i spavamo u samostanskim krevetima. Počinak nakon 29 sati neprekidne vožnje.
Etapa 7. Chiusi della Verna-Chiusi Montallese
Budimo se u ranu zoru. Za doručak je 40 km spusta. Može li dan ljepše početi? Odmor je preporodio svu trojicu. Jurimo na velodrom Montalese jer tamo je prvi bagdrop (čekaju nas osobne stvari koje smo predali na startu).
Etapa 8. Montallese-Todi
Nakon tuširanja i presvlačenja u nove dresove, spavamo 1 sat i jurimo dalje. Temperutura je stalno oko 40 stupnjeva. Prelazimo rijeku Tiber, koja kao i većina talijanskih rijeka u ovo doba godine više liči na potok. Cilj nam je penjanje u stari etrušćanski grad Todi. Todi je bio cilj jedne etape Gira 1983. g.
Etapa 9. Todi –Bolsena
E, to su već prave stvari. Nakon prekrasnog Todija penjemo se prema Bolseni. Voziti uspon prema Bolseni za mene ima veliki značaj. Godine 1973. na etapi Gira Fiuggi-Bolsena po ovoj cesti su jurili Moser, Merckx, Battaglin, de Vlaeminck. Na ovim serpentinama je Merckx iskazivao svoju nadmoć, natjeravši do kolapsa velikog penjača Fuentea. Etapu je pobijedio Roger de Vlaeminck, a Giro, naravno Merckx. Bolsena je najjužnija točka našeg putovanja, još 806 km do kraja.
Etapa 10. Bolsena- Pomonte
Stalno smo u brdima. S ove etape pamtima duel s grupom Poljaka. Ares diktira tempo, Darko i ja pratimo a Poljaci su se zakvačili. Negdje usred divljanja dolazimo do takvog uspona kakav još nisam vidio. Asfaltna podloga zamijenjena je betonskim rebrima radi boljeg gripa. Ares uživa vožnji. Ovo traje više od kilometra. Do kraja etape je mirnije. Poljaci su pokojni. Na kontroli jedemo i dogovaramo jednosatno spavanje. Usnula tijela biciklista su razbacana po cijelom imanju. Pronalazim mjesto na pozornici i liježem s Rusom. Svaki put spavam s kacigom na glavi, jer ako spustim glavu na tlo, automatski mi se štopa nos, jer je glava prenisko.
Etapa. 11. Pomonte- Montalcino
Ulazimo u brdovitu Toscanu, svanulo je lijepo jutro. Ova etapa isto ide u red onih težih. Na 75 km ima 1.690 m penjanja. Tu pamtim pakleno vrući zrak koji u trenutku suši, ne samo usta već i jednjak, stoga mi bidon svako malo visi iz usta.
Pretičemo dosta ljudi, raspoloženje je dobro. Utvrda Montalcino se naravno nalazi na vrhu brda, gdje je bio cilj etape Gira 2010, koju je osvojio Cadel Evans. Njemu u čast zadnje kilometre vozimo do daske i šprintamo na brdski cilj. Ovo se na ultra distancama nikako nesmije raditi, isto kao i ono natjeravanje s Poljacima. Ali samo smo ljudi, kad nas ponese ravnamo brda, a kad nas sastavi bol i nemoć, drhće nam brada.
Etapa 12. Montalcino –Castelnuovo Berardenga
Prokleta vrućina još traje, vrti se oko 40 stupnjeva. Ovo je nešto laganija etapa od 53 km i 502 m penjanja. Ne sjećam se ničega s ove etape.
Etapa 13. Castelnuovo Berardenga -Montaione
Berardenga je drugi bag drop, gdje se sređujemo, spavamo sat vremena i odlazimo. Osvježili smo se, kako bi što spremniji ušli u ovu posebnu etapu. 101 km prekrasne Toscane s 1.256 m penjanja.
Na 14. kilometru etape naša ruta se spaja na legendarnu “Eroicu” Strade Bianche. Strada Biancha je proljetni klasik koji se vozi po okolici Siene, ima osam sektora bijele ceste. Sveta prašina mi se skuplja po gumama. Presretan sam, vozimo cestu kojom je na proljeće jurio moćni Faboo i uvjerljivo pobijedio. Prošle godine je to bio Philipe Gilbert.
Ulazimo u Sienu. Strme uspone i bijele ceste, zamijenjuju strmi usponi i kamene kocke. Konačno upadamo na jedan od najljepših trgova svijeta Piazza del Campo. Jedna strana trga je još posipana pijeskom, zbog konjske utrke (palio) koja je tu održana pred tri dana.
Sjedamo u slastičarnu. “Una coca, uno espresso, uni gelati”. Trg je pun turista i backpackera. Zavidim im. Bilo bi opuštajuće odsjediti ovdje u miru, gledati prekrasne zgrade i tornjeve u svojstvu svjetskog putnika i biti neopterećen vremenskim limitom, koji nas stalno vreba.
Siena je opasana visokim zidinama i ma nekoliko izlaza iz grada (ogromna drvena vrata). Ubrzo nakon izlaska iz grada neletismo na tajnu kontrolu. Ovjeravaju brevet i jurimo dalje. U San Gimignanu druga tajna kontrola. Spustila se noć, jurišamo prema Montaione. Jako sam umoran, ali nisam siguran u znakove koje mi daje organizam. Za preventivu odlučujem uzeti gel. Nisu prošle ni dvije minute kad su znakovi postajali sve glasniji i u organizmu je zvonio alarm za uzbunu. Ogromna rupa bez dna se najednom stvorila u želucu. Jedem sve što pronalazim u džepovima – energetske pločice, gelove, žvake, nekakve tablete i najlon. Darko i Ares vide što me snašlo pa su usporili tempo i jedva se dovlačimo do kontrole. Tu tražim izglasavanje o duljini spavanja. Inače naš trio odlično funkcionira i sve odluke donosimo demokratski. Tražim 1 sat spavanja, Darko 20 minuta, Ares bi krenuo. Usvojeno je 20 minuta. Bacam se među zaspale vozače, više ni ne gledam s kim spavam.
Etapa 14. Montaione – Castelnuovo Garfagnana
Još uvijek je noć. Ništa važno se ne događa do 57 kilometra kad nam u susret dolazi Neno na biciklu i vodi nas do rotora gdje mu je parkiran auto. Neno donosi darove. Darko je dobio mjesto za spavanje na zadnjem sicu, ja sendviče s pršutom, fino grožđe, a Ares novi prednji kotač. Neno je inače stacioniran tu nedaleko u gradu Lucca, kod svoje mame. Da ne bi pomislili kako to nema veze s biciklizmom, eto podatak da je u Lucci 1985. održan kronometar na Giru, koji je pobijedio Francesco Moser. Nastavljamo uzvodno kanjonom rijeke Serchio. Prije zore imamo teških problema sa spavanjem. Najprije zaostaje Ares, naslanja se na ogradu uz cestu i spava nekoliko minuta. Mi se polako penjemo, zatim stajemo Darko i ja spavamo sjedeći na biciklu s glavom naslonjenom na ogradu. Stiže nas Ares. Vozimo dalje. San svladava svu trojicu. Jedva uspijevamo doći do kontrolne točke, upadamo u pekaru radimo dar – mar (jedemo sve iz izloga!).
Etapa 15. Castelnuovo Garfagnana-Aulla
Svanulo je, penjemo se prema prijevoju, nije strmo, ide nekako. Dugotrajno je. Dobrano smo zašli u planine i pred nama se otvaraju Apuanske Alpe. Krajolik je prekrasan. Prikazuju se i Alpska jezera.
Etapa 16. Aulla-Deiva Marina
74 kilometra i 1.913 m penjanja. Nadasve teška etapa. Prvih 30 kilometara se polako penje a zatim nekoliko kilometara prestrmih uspona. Tu ostajemo bez kapi vode, koju nalazimo tek po spustu na more u Levanto. Vlaga na morskom dijelu je nesnošljiva. Promet je više nego lud i zbrkan. Svi se sa svima svađaju. Svi osim nas trojice posjeduju svoju Vespu. Vespi ima više nego ljudi! Slijede još dva uspona do Deive Marine. Penjemo se po paklenoj vrućini. Oko Darka lete anđeli u zovu ga nebo. Odbija stati, iako nije u stanju voziti. Nekako se dovlačimo do vrha i tuširamo na lokalnoj pumpi. Spust u Deivu Marinu. Spavanje 1 sat.
Etapa 17. Deiva Marina-Casella Ligure
Dužina etape 92 km, 1.460 m penjanja. Penjemo se s grupom Nijemaca. Mi diktiramo tempo, jako dobro nam ide, pred nama prijevoj Bracco. Ovo je dionica gdje se vozi Giro. Natpisi “Forza Basso” još su svježi. Odvajamo se od mora. Kontrolna točka Casella Ligure je iznad Genove. Na kontroli nas čeka Neno, pruža mi laptop s kojeg obavljam javljanje na klupski forum. Čitam postove prijatelja. Vesele me riječi podrške. Odlazimo u sportsku dvoranu na spavanje od 20 minuta. Desetak vozača leži na podu dvorane. Pazim da ne stanem baš svakome na vrat. Bacam se kraj jednog, koji, čini mi se hrče za oktavu niže od ostalih. Normalno da spavam s kacigom.
Etapa 18. Casella Ligure –Castellania
Poslastica! 45 km spusta i 10 km penjanja u Castellaniu, rodno selo velikog Fausta Coppija. Kontrolna točka je na vrhu gdje se nalazi i Faustov mauzolej. Na asfaltu prilazne ceste do mauzoleja ispisane su sve važnije Coppijeve pobjede i naslovi. Tu ima materijala za nekoliko kilometara slova.
Etapa 19. Castellania-Nerviano
122 kilometra ravnice. Stiže nas zora. Osjećamo da ćemo ovu agoniju privesti kraju. Stižemo i zadnje grupice koje su ispred nas, tako da budemo sigurni da smo dali sve od sebe. Iscrpljenost je tolika da mozak funkcionira samo oko onih stvari koje su mu potrebne za preživljavanje. Nabavka hrane i vode na prvome su mjestu. Recimo, nikako se ne mogu sjetiti koji je dan, ili koji dan smo bili u Bolseni?
Nakon 108 sati i 6 minuta ulazimo u cilj, izobličenih lica, potrošenog tijela, s osmjehom na licu. U poretku smo zauzeli 33. 34. i 35. mjesto.
Šta reći? Nemojte ovo pokušavati kod kuće!
Šalim se. “Miglia” je ultimativna ultrabiciklistička poslastica, koja će vas natjerati da se znojite, krvarite, plačete i smijete istovremeno.
Zahvaljujem najprije mojim suputnicima. Darku, koji je nadasve kulturan gospodin s finim manirima, kako na biciklu tako i u civilu. On se uvijek sa svime slaže. Čvrsto gazi kroz sve situacije. Aresu, samo ime govori što se u njemu krije. Ogromna snaga i borbeni duh njegove su odlike, koje fino kontrolira. Više puta je prošao kvalifikacije za RAAM (Race across America) a sljedeće će godine tamo i nastupiti. Dečki, bila mi je čast natjecati se u vašem društvu. Četvrti član hrvatskog tima, Siniša Babić nažalost nije uspio završiti ovaj brevet, zbog ozljede. “Migliu” je pred dvije godine uspješno završio još jedan hrvat, Ervin Škacan.
Moj nastup na ovoj utrci sponzorski su poduprli web-shop Velocity nabavkom novog natjecateljskog bicikla marke GIANT početkom sezone, te tvrtka Eltel koja je ustupila Garmin navigacijski sistem za potrebe utrke. Klubski kolega iz MBK Mura Nenad Ciglar odradio je mehaničarski dio cijelog ovog projekta, a isto tako i preuzeo organizaciju putovanja. Ovim dvijema tvrtkama zahvaljujem na trudu i nesebičnoj pomoći. Triatlon klubu Međimurje zahvaljujem na doniranim sredstvima za nabavku sportske prehrane i suplementacije. Pavlu Vlaheku “zahvaljujem” što me zarazio natjecateljskim virusom, te me sad iz hladovine gleda, kako se patim na ovoj vrućini. Biljani zahvaljujem na džeparcu za slasni “gelati”, koji me više puta vraćao iz mrtvih. Svi ste vi dio ovog rezultata.
Bio je ovo dobar posao u Italiji!
Cijela foto galerija s breveta
Autor: Roberto Setnik
