Trčanje noću ima svojih draži, svojih opasnosti, ali i razlika u usporedbi s trčanjem po danu. No, mrak nije razlog za neodlazak na trening… ili noćnu utrku.
Ako vam se na trenutak učinilo da je noću teže obaviti trening u zadanom tempu nego danju, ne brinite, niste jedini. Dogodilo se svima. A očito i znanstvenicima iz Journal of Sports & Exercise Psichology čije istraživanje objašnjava koji su to razlozi prividno ”otežanih” uvjeta treniranja noću.
Istraživanje je temeljeno na vizualnoj percepciji ispitanika povezanoj s različitim svjetlosnim uvjetima i izgledu okoline u kojoj se kreće. Dvadeset biciklista na trenažerima vozilo je dionice od 20 kilometara, i to u četiri navrata s razmakom od nekoliko dana. Na prvoj, inicijalnoj vožnji, biciklisti su sami zadali prosječni tempo kojeg su se morali pridržavati u naredna tri dana ispitivanja. Svaka četiri kilometra bilježen je subjektivni doživljaj vozača o utrošku energije i naporu.
Tijekom istraživanja, biciklistima je prikazana video simulacija prirodne okoline. Ono čega oni nisu bili svjesni jest da je u jednom slučaju slika bila ubrzana 15% s obzirom na tempo vožnje (okoliš se pokretao brže nego bi to bio stvaran slučaj u dotičnom tempu), dok je u drugom slučaju video usporen za isti iznos. Nakon ispitivanja biciklisti su potvrdili da su bili nesvjesni o promjenama u brzini kretanja vidnog polja.
Subjektivni doživljaj opterećenja pokazao je da su kod usporene snimke biciklisti uložili manje napora i energije. Prema Borgovoj skali opterećenja dodijelili su ovom slučaju ocjenu 14, što odgovara pridjevu ”dosta teško”. S druge strane, na inicijalnom ispitivanju (brzina kretanja vidnog polja je ujednačena s kadencom) i ubrzanom vidnom polju, ispitanici su utrošili više napora i opisali slučaj ocjenom 15 (”teško do vrlo teško”).
No, kakve ovo veze ima s trčanjem u mraku?
Voditelj spomenutog istraživanja, David Parry, zaključuje da različiti uvjeti i izgled okoline može uvelike utjecati na percepciju uloženog napora za jednaki tempo. Kad trčimo noću vidno polje nam je smanjeno. Kao orijentir koristimo bliže objekte, te samim time dobivamo dojam veće brzine. No, kao što smo već zaključili, to je samo optička varka. Trkači koji su obavljali mjerenje vremena na istu duljinu staze danju i noću, priznat će da je puno teže pogoditi zadano vrijeme u noćnim uvjetima.
Osim svjetlosnih uvjeta, na dojam brzine (ili sporosti) utječe i izgled okoline. Primjerice, na otvorenom polju ili livadi imat ćemo dojam manje brzine trčanja nego recimo u šumi ili gradu. Razlog tome su udaljeni orijentiri u prvom slučaju u usporedbi s drugim gdje prolazimo na samo metar udaljenosti pored drveća, prometnih znakova, automobila ili zgrada.
Bilo kako bilo, često smo prisiljeni trčati noću, posebno u zimskom periodu, no to ne znači da takve treninge trebamo izbjegavati. Svaki takav izazov čini nas sposobnijim lakšoj prilagodbi na moguće otežavajuće okolnosti na utrkama.
Autor: 3sporta
