Brevet je cestovna vožnja koja po karakteru nije natjecanje. Potrebno je obići zadane kontrolne točke i stići na cilj unutar vremenskog limita. U slučaju Breveta 600 to je – 40 sati!
Imali smo dvije ponuđene staze: Jedna je duža i ravnija koja kreće iz Svete Nedelje te ide uz zapadnu stranu Medvednice preko Stubičkih Toplica, Novog Marofa, Varaždina i Čakovca do Goričana, zatim preko Koprivnice, Đurđevca, Virovitice i Našica do Požege, te Daruvara, Bjelovara, Novog Marofa i Stubičkih Toplica natrag u Svetu Nedelju. Ukupno 624 km uz oko 1900 m visinaca.
Druga je kraća i strmija te kreće također iz Svete Nedelje i ide preko Pisarovine, Karlovca, Delnica vodi do Rijeke, zatim preko Učke do Buzeta, Pazina i Pule, te natrag istočnom obalom Istre do Rijeke, te preko Gornjeg Jelenja, Delnica, Karlovca i Jastrebarskog do cilja u Svetoj Nedelji. Ukupno 607 km uz oko 5000 m visinaca. Ja biram upravo ovu drugu!
Postoje razni pogledi na ovakve ekstreme: za nekog je ovo nevjerojatno, za nekog trivijalno, netko se divi, a mene jednostavno fascinira. Od uvijek pokazujem mali interes za prosječne stvari. Živjeti život većim intenzitetom sa smislom i svrhom oduvijek je bio moj san kojeg trenutno živim u svoj njegovoj punini..
Zadnji tjedan prije starta sve nekako kreće krivo: dobivam laganu prehladu s grloboljom i upalom dišnih putova, kašljem. Dva dana prije starta dobivam laganu temperaturu koja traje samo nekoliko sati, ali za sobom ostavlja užasnu glavobolju koja se vuče do u dan prije samog starta, ali tad i prolazi. No, upala dišnih putova ostaje. Dan prije breveta koristim za cjelodnevno izležavanje koje mi nimalo ne godi, a osjećam se poprilično loše. Sama noć prije starta prolazi sa 1-2 sata spavanja i to u tri djela – uzbuđenje je preveliko.
Ustajem u 4 i sugeriram si da sam se dovoljno naspavao i ne razmišljam više o tome. U 5 krećem autom za VŽ gdje kupim Danijela Horvata (iskusnog brevetaša) i pičimo prema Svetoj Nedelji. Dolaskom na start imam prilike i čast upoznati Aresa Buršića – čovjek koji je prije nepuna dva mjeseca završio najtežu biciklističku utrku na svijetu, epsku Race Accross America (5000 km u 11 dana, 4 sata i 39 minuta) i tako postao prvi Hrvat u povijesti kojem je to uspjelo! Obavljam potvrdu prijave, uzimam kartu i roadbook te čekam start.
Samo nekoliko sekundi prije samog starta konfrontiram se s prvim neugodnim saznanjem, a to je činjenica da za Pulu vozi samo nas petorica, a ostalih desetak vozača izabralo je smjer prema Slavonija. Na trenutak mi bljesne kroz um misao “da promijenim stazu!?”. Ali trenutno i odustajem od te zamisli i krećem planiranom rutom. Mislim si “nema više predomišljanja”. U našoj grupi su Ares Buršić, Alen Moše, Austrijanac s tetovažom bicikla na unutarnjoj strani lijeve nadlaktice kojem nažalost nisam saznao ime, Danijel Horvat i ja.
Nas četvorica krećemo u 8:00 a Ares nešto kasnije. Od samog početka staza vodi blago uzbrdo, a uskoro prelazi počinje poprimati valoviti oblik. S prvim metrima suočavam se s drugim neugodnim iskustvom; brzina ne samom startu penje se na moj trenutni maksimum ili barem tako u tom trenutku percipiram. Alen je na špici kolone, a ja zadnji i imam velikih problema u praćenju nametnutog ritma. Imam osjećaj da počinjem plaćati cijenu neprospavane noći. Umoran sam, spava mi se, ne funkcioniram, a puls se penje u nebesa. Osjećam se loše. Čini mi se da se već dugo vozimo, gledam na sat: 17 minuta. Ubrzo stajemo nakon sat vožnje i vele dečki da smo očito promašili skretanje. Uzimam daha, izbezumljen sam, ne govorim, i umoran. Otvaram prvi Corny i vraćamo se nekih 500 m gdje nas je Ares prestigao i vozi dalje sam što naknadno saznajemo. Corny jedem na silu tj. jedva, što inače nikako nije karakteristično za sam start. Obično se problemi s unosom hrane javljaju nakon 15 i više sati aktivnosti.
Nastavljamo put i dalje ista priča, umor me sve više svladava, a Alen gazi samo na najvećim prijenosima valovitom stazom. Uspone gazi stojeći, Austrijanac mu dobro parira, a Horvat i ja zaostajemo na svakom usponu pa ih onda dostižemo na spustu.. Stajemo nakon nekih dva sata gdje točimo bidone, sunce je već uzelo maha, razgovaram s Alenom i priča mi iskustva s 1600 km Paris-Brest-Paris. Mislim si “nije ni čudo da čovjek more tak nemilosrdno tiskati u pedale dok ima samo 600 za riješiti”.
Krećemo dalje, prolazimo i nešto ravnice gdje Horvat ubrzo buši gumu tj. puca mu vanjska guma uz snažni prasak. Trojica stajemo, a Alen piči dalje kao po zadatku ne osvrćući se na našu viku. Horvat privremeno sanira oštećenje, meni nije do priče, osjećam se sve gore, ne prepoznajem se, ne mogu kontrolirati misli ni bilo kaj drugo. Preplavljen sam negativizmom i užasno mi se spava, ne da mi se dalje, ali upravo to činimo i krećemo dalje.
Vozimo i nešto ravnice. Ubrzo stižemo Alena, a ja velim “ne znam zakaj al sretan sam kaj te vidim” kaj i nije bilo daleko od istine. Nastavljamo put preko Karlovca i stižemo u Dugu Resu, stajemo u nekoj bajk trgovini gdje Horvat kupuje novu prednju vanjsku gumu i trajno rješava problem.
Pitam Alena koliko smo prošli jer mi neradi ciklokomp, odgovara 75 km,a ja pitam “samo?”. Osjećam se kao barem duplo. Veli Alen “a sad tek stižu pravi bregi“. Mislim si “super”. Ne govorim o svojim mukama i to s razlogom! Činjenica je da jesi ono što misliš, a ako o tome još i govoriš samo daješ potvrdu istome.
Pokušavam preraditi poteškoće u sebi al trenutno mi ne polazi za rukom. Krećemo dalje, a sljedećih 20 km igraju ključnu ulogu na ovom brevetu. Proživljavam strašne stvari. Većinom vozimo samo uzbrdice koje nisu prestrme ali prokleto duge. Umor i pospanost koji su cijelo vrijeme prisutni u ovom razdoblju uzimaju pošteni zamah. Cesta me nemilosrdno i bezobrazno gazi, uzima mi svaku smisao za šalu. Nikako ne mogu kontrolirati misli ni bilo što drugo. Glava mi klone. Pokušavam si olakšati stavljanjem lakta na aero bar a bradu na dlan ruke. Uzalud. Umor me trga, rastavlja na sastavne dijelove a uz to i užasno kašljem. Jedva gledam a mentalno nikako ne pronalazim smisao i svrhu. Mentalno ne mogu vidjeti sebe u cilju što je vrlo važna stvar za nastavak puta. Neopisivom umoru dodaju je i krajnje destruktivne emocije straha, zabrinutosti, panike, beznađa. Razmišljam o odustajanju. Svakom minutom ova misao postaje sve intenzivnija što u meni stvara dodatni kaos i veliko razočaranje. Razmišljam “nebrem više, moram, al nebrem više, nema smisla, još malo i odustajem, stajem i gotovo je, nemoj stati, ne mrem više ….”. Cijelo vrijeme računam “još nemam 100 a 600 je cilj, 100+500, kad zvozim 100 imam još 100 do 200 a onda još 2x, imam 6×100, 2×300, 200+400, 200 i 300 sam vozil ali 400 nikad a sad sam na 600… Ove misli me rasturaju. U vrtlogu sam krajnje destruktivnih misli koje me jede, proždiru. Postajem svjestan da vidim vanjski svijet doslovno u narančastim bojama.
Konačno stajemo kod sljedećeg dućana negdje kod Močila. Naslanjam bicikla uz zid i stupam u dućan poput zombija, ne govorim ni riječi. Horvat uzima pola litre Coca Cole, a isto bez razmišljanja uzimam i ja. Izlazimo van, i dalje ne govorim ništa. Sjedam na stepenicu, otvaram prvi sendvič (mali, veličine površine četiri prstiju). Približavam sendvič ustima, ali tu se i zaustavljam, ne mogu ga pomirisati, a da zagrizem je nezamislivo. Sendvič zamatam nešto brže nego što sam ga odmotao. Progovaram. Velim Horvatu “nebrem jesti”. Pitam ga “kak ide? ” veli on “ide, dobro”. Ja razmišljam samo o spavanju ali više ne o odustajanju. Pitam ga “koliko imamo km?” Veli on “105”. Ja velim “pa kak tek 105 !?” Govorim mu “a da si 5-10 minut legnemo tu na travu?” Naravno, to je bilo shvaćeno kao šala i više ne postavlja ista pitanja. Odlazim do WC-a i u zrcalu imam prilike vidjeti potvrdu onog kako sam se osjećao u dućanu. Izgledam kao da sam ustao od mrtvih, blijedi poput krpe s dubokim crnim podočnjacima. Ovaj prizor kao da me manje zabrinjava.
U nastavku nam žele dobrodošlicu bregi, strmine, usponi, a ja kao da se osjećam bolje. Iza sebe Horvat ima 4-5 sati vožnje a ja 4-5 sati pakla. Ali u ovim trenucima počinjem osjećati sebe i život u sebi. Uglavnom vozimo uzbrdo ali tu se više ne zamaram ni s umorom ni matematikom. Vozimo polako, ali napredujemo sigurno. Tek sad pričam Horvatu kakav horor sam proživljavao i hvalim se da sam preživio. Veli on “to je to, pobjeda uma nad tijelom”.
Nastavljamo put. Odvajamo se nekih 50 m jedan od drugog. Počinjem razmišljati o mukama koje sam preživljaval do maloprije, konačno mentalno mogu stvoriti jasnu sliku cilja kojeg sam si zadal. Zamišljam svoj dolazak doma, supruga me grli a ja joj govorim “završil sam 600”. To mogu zamisliti vizualno, taktilno i akustično, kao da se upravo događa. Ova misao u meni budi neobjašnjivu snagu i odlučnost. Osjećam se gotovo nezaustavljivo i 100% sigurno da me ništa ne može više spriječiti da ovo privedem kraju.
Nakon 150 km prolazimo Delnice. Osjećam se dobro. Sunce prži, a mi roštiljamo smjer Rijeka. Nakon 190 km i zadnjeg dugog spusta stižemo u Rijeku gdje nakon oko 12 sati aktivnosti moj Suunto pokazuje 7600 potrošenih kalorija s prosječnim pulsom od 145 otkucaja u minuti. Nakon tog vremena se i restartira jer očito proizvod nije predviđen za ovaj sport! Pratimo smjer Pula. Vožnjom kroz Rijeku koja traje oko jedan sat stižemo i do treće kontrolne točke u Matuljima. Obavljamo potrebno i krećemo v brege gdje prolazimo i mjesto s istoimenim nazivom Bregi u smjeru gorostasne Učke koja je također na popisu lokacija preko kojih je potrebno proći.
Zadano je penjanje na 900 m a činjenica da se kreće skoro od nule je kao šlag na tortu. Uspon je dugi oko 13 km. Ne mogu se pohvaliti nekim tempom ali se uspinjemo čisto pristojno i sve bliži smo vrhu, a s lijeve strane svjedočimo zadivljujućim pogledu na grad Rijeku koji se stapa s plavim Jadranom. Na samom vrhu nas srdačno dočekuje romska obitelj u žaru piknika puštajući na nas dvije domaće uzgojene đukele i bodreći njih umjesto nas. Mlađa pripadnica romske obitelji viče i bodri jednog od đukela koji je meni zamalo visio na nozi “odgrizi mu nogu, odgrizi mu nogu“. Velim Horvatu “ovi nisu normalni” i nastavljamo dalje. Na izvoru stajemo, jedemo, tankamo, navlačimo jaknice, pripremamo se za spust i palimo svjetla jer nas ja dostigao mrak.
Spuštamo se i nastavljamo put u noćnoj vožnji, a ubrzo skidam duge rukave jer je noć dosta topla. Barem meni! Horvat ne dijeli isto mišljenje i ostaje u dugom. Mislim si “konačno smjer Pula”. Vozimo konstantno kroz cijelu noć s jednim stajanjem na četvrtoj kontrolnoj točki na benzinskoj postaji u Buzetu. Noć je ugodna, topla, skoro pa i bez prometa i sve ide bez većih poteškoća. Tu počinje problem s desnom pedalom koja počinje blokirati kao da lageri cvikaju. Plašim se da ne bi zbog mehaničkog kvara morao odustati pa mi Horvat predlaže da u tom slučaju mogu lijevom nogom normalno dalje tiskati i vući pedalu, a desnom samo pritiskati. Čini se kao jedino prihvatljivo rješenje i držim to na umu. Drugi problem se javlja što cesta nema kraja i postajem nestrpljiv. Samo nikako stići do Pule. Osjećaj je kao da osvajamo zaboravljeni grad, kao da igraš video igru i čekaš zadnji nivo. Činilo se kao da je Pula cilj.
Na kraju stižemo u Pulu u 3:00 nakon 19 sati i 330 km. Sjedamo na terasu i velim too, pola puta smo prošli! Ovo je više kao crni humor. Pokušavam se šaliti na račun trenutne situacije što mi i uspijeva. Zadnjih 19 sati kao da i nije ostavilo nekog traga na meni i ne zabrinjava me činjenica da je potrebno još 277 km proći da bi stigli do cilja, a to bi moglo biti prema Horvatovim proračunima oko 22-23 navečer. Zadržavamo se čitav sat na benzinskoj i dolazimo do zaključka da bi trebali krenuti jer smo na gusto s vremenom. Ipak želimo stići unutar 40 sati.
Put povratka!
Krećemo istočnom obalom Istre prema Rijeci. Još je mrak. Nakon samog izlaza iz Pule počinju sljedeći ozbiljni problem. Fizički se osjećam dobro ali me pospanost svladava i to ekstremno. Razmišljam samo o spavanju. Vidim s lijeve strane travnatu površinu i dobro mogu zamisliti kako stajem i upravo ovdje na nekoliko minuta nestajem. Vozimo još nekoliko stotina metara, pospanost me krši, stajemo, Horvat proučava kartu, a ja prelazim rukom preko rosne travnate površine s desne strane kolnika i dolazim do zaključka da ni tu ne mogu odspavati. Uskoro vidim u daljini park s dvije klupice i siguran sam da ovdje imamo kratku stanku tj. brzinsko spavanje koje se još popularno naziva powersleep. Stavljam mobitel na odbrojavanje točno 20 minuta, liježem ne skidajući kacigu i momentalno gubim svijest. Nakon nekih 15 minuta zvoni mobitel i tu je spavanju kraj. Zove me supruga! Javljam se i pričam kao da nema frke. Ipak sam nekaj spal.
Budi se novi dan. Krećemo dalje, a pospanost u ovom trenutku ništa nije popustila. Do Rijeke nas dijeli nekih 80 km a tu se čini kao da cesta opet nema kraja. Vozimo dalje dugom, monotonom, blago valovitom cestom koja nema ni najmanjeg skretanja desetine kilometara.
Dolazimo do nizbrdice na kojoj puls pada na minimum, a moja nemogućnost gledanja i zdravog prosuđivanja na maksimum. U ovim trenucima oči jedva držim otvorene.
Uspinjemo se preko Labina gdje i s prvim usponom raste puls, a pospanost polako ali sigurno nestaje. Spuštamo se preko Moščeničke Drage prema Opatiji gdje Horvat zaostaje zbog ponovnog bušenja gume, a ja koristim priliku za kratak odmor. Liježem na kamenu površinu uz rub kolnika i nestajem na 5 minuta. Uskoro krećemo dalje, a interesantno je to što vozimo nizbrdo a vjetar nam udara u prsa da se bez vrtenja pedala gotovo ni ne gibamo. Prolazimo Opatiju i stižemo na šestu kontrolnu točku Matulji. Dalje krećemo istim putem kojim smo došli. Prometnom ravnom cestom kroz Rijeku pičimo kao da smo tek krenuli, a iza nas je oko 25 sati vožnje. Mentalno se pripremam za duge uspone koji uskoro slijede.
Dolaskom u Rijeku prvi put izuvam cipele tj. desnu cipelu i čarapu i primjećujem da su mi nove čarape unutarnjim šivanim dijelom dobro išarale donji dio stopala. Ne analiziram previše i krećemo u brda. Horvat kao navigator prognozira još 12 sati vožnje. Imamo još oko 190 km a to mi se u ovom trenutku čini kao sitnica. Ipak smo prošli preko 400.
Uspinjemo se polako al napredujemo. Jedini problem mi stvara sunce koje nemilosrdno prži. Nemam nikakvih problema s unosom hrane i tekućine. Čini se kao idealno. Dolazimo u Delnice na sedmu KT i tu se čini kao da je već sve gotovo. Skoro da smo stigli! Liježem na travu pokraj benzinske i opet nestajem na 5 minuta. Još 130 km i tu postajem nestrpljiv. Čini se kao ništa, a nema kraja. Dosta se uspinjemo ali puno više spuštamo na beskrajno dugim spustevima. Čudim se koliko smo se ovuda penjali prethodni dan.
Zadnja stotka mi je gotovo nepoznata. Očito da sam dan prije previše bio usredotočen na ono kaj se događa u meni tj. preživljavanje nego na ono oko mene. U ovim zadnjim satima hvata nas i kiša, a srećom s prvim kapima dolazimo do autobusne stanice i koristimo za dobrodošao odmor. Kolega spava, a ja slušam pritisak i laganu bol u koljenima koju sam ovog trenutka primijetio. Kiša prestaje nakon samo 15-20 minuta, a i bol u koljenima i mi gibamo dalje. Prisutni su samo bolovi u dijelovima koji su u direktnom doticaju s biciklom. Tabani, dlanovi i guzica rade mi probleme već duže vrijeme, a to nije ni čudno nakon 35 sati. U ovim trenucima kao i već duže vrijeme unatrag puls nisam u mogućnosti podići iznad 115-120 otkucaja u minuti.
Ono što se događa u ovim “zadnjim izdasima” ovog podviga nakon 550 km teško je opisati. Čini se kao san u kojem možeš letjeti! Uspinjem se blagim usponom negdje između Duge Rese i Karlovca. Primjećujem sunce nadomak zalasku koje mi obasjava lijevu stranu leđa i livadu s moje desne. Postajem svjestan da upravo ostvarujem jedan od svojih životnih ciljeva. Obuzima me euforija i uzbuđenje koje kao da iz mene hlapi svaki osjećaj težine, opterećenja i boli. U sebi otkrivam neograničen izvor energije i zadnjih 50 km odrađujem kao od šale. Kao da letim! Dolazimo u cilj unutar vremenskog limita gdje nam Ares srdačno čestita. Ukupno 607 km u 38 sati i 40 minuta.
Autor: Kristijan Janušić
