Jednog neutvrđenog zimskog dana, dva prijatelja našli su se u lokalnoj stajačici na jednu ili dvije ljute s nogu. Jedan prijatelj bio je sumoran i jako nesretan.
– Pero, šta je čovječe?
– Ma pusti. Uvoz mikro dronova za usisavanje stanova nije uspjelo jer je ispalo da još ni ne postoje, a projekt električnog borbenog aviona kojeg sam htio ponuditi hrvatskoj Vladi nije uspio i sad šta… ostao sam bez posla i bez ideja.
– Čekaj… u kojoj ulici ti živiš?
– Baštijanovoj, zašto?
– Pa čovječe, Baštijanova još nema školu trčanja! Ima Vitezićeva, Puljska, Selska, Premanturska, ali Baštijanova ne. I to je to – otvori školu trčanja!
– Mate, ti si car!
Ovaj razgovor možda se odvio samo u mojoj glavi, ali ovakvi ili slični sigurno su se zadnjih godina vodili po raznim natjecanjima, klupskim tulumima i vijećima organizatora kojekakvih evenata. Danas je normalno da u radijusu od petsto metara od bilo koje lokacije imaš bar jednu školu trčanja, jer eto, zašto ne? Koliko to teško može biti pokrenuti? Uzmeš malog iz susjedne zgrade koji studira na Kineziološkom, daš mu honorar tek toliko da mali ima za separe s cugom jednom mjesečno u nekom lokalnom klubu, kupiš mu tenisice, naštampaš “PERO RUNNING SCHOOL” na leđa (jer engleski je totalno više kul od hrvatskog) i počneš ubirati mjesečnu članarinu od polaznika. Zvuči kao sjajan plan. I je. Dok prestane biti.
Škole trčanja, odnosno klupski projekti u kojima se treniraju trkači početnici proširili su se kao kuga u 16. stoljeću i stvarno je teško odvojiti one koje nečemu vrijede od onih koje su nastale nakon razgovora sličnih onima na početku teksta… i tu dolazimo do velikog problema jer, svi znamo staru engleski izreku – there is no second chance to make first impression (hrv. ako zezneš, zeznuo si) i puno previše potencijalnih trkača koji su željeli promijeniti svoje životne navike, početi se aktivno baviti sportom i upoznati super ekipu, odustane nakon par tjedana jer je trening u subotu otkazan zbog toga što je mali s Kineziološkog u separe večer prije donio dvije boce votke umjesto jedne. Ujutro mamurluk, čemer i jad. A polaznici, uzročno posljedičnom vezom, izvise.
I ne, naravno da neću imenovati o kojim se školama radi. Zašto bi im radili reklamu jer, kažu, i loš publicitet je dobar publicitet (iako, mislim da se Kevin Spacey ne bi s tim složio), ali ću definitivno naglasiti da ima dobrih škola koje se naslanjaju na dobre klubove i koje vode ljudi koji i nakon dvije flaše votke mogu u subotu ujutro doći na trening.
U njihovim redovima ima trenera koji su potekli iz škole trčanja, a ima i trenera koji su ni više ni manje nego državni ili svjetski prvaci u dugoprugaškim disciplinima. Te škole imaju i ljude koji su kao neki copywriteri ,koji pišu ovakve i slične objave iz nekih mračnih klupskih podruma zavezani u lance uz uvjet da će biti pušteni ako njihov tekst privuče dovoljno novih prijava u školu.
Nikako drugačije. Ima takvih škola i klubova, naravno da ima. I umjesto da nabrojimo ove koje ne valjaju, spomenut ćemo jednu koja valja, a organizira ju Atletski klub Sljeme i, kako kažu, mogu piti, trčati, plesati i dovesti vas do polumaratona.
Naravno da je sve to istina i naravno da je AK Sljeme super. I bilo bi super da se upišete u nju. Ne samo zato što ćete upoznati ludu ekipu koja će vam postati bolji frendovi od vlastitog vjenčanog kuma, već i zato što će mene iz ovog mračnog i vlažnog suterena napokon pustiti da malo prošećem po svježem zraku. Rekli su, a tu sam se posebno razveselio, ako vas bude preko 100 da ću dobiti i obrok.
Jako se veselim vašim upisima.
AK Sljeme copywriter iz podruma
PROMO TEKST
